Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Gentle Giant
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 39:26
Ocjena: 4.5/5
Većina glazbe legendarnih progresivno rock velikana Gentle Giant sigurno nije bila stvorena za svačiji, a kamoli uski glazbeni ukus. Obično su za nekoga tko se prvi put suočio s njihovom glazbom bila moguća samo dva ishoda: ili je postao vječno vjeran sljedbenik radikalno inovativnih glazbenih pustolovina Pantagruela, Gargantue, Panurgea i ostalih neodvojivih šaljivih pratitelja lirskih slika iz svijeta neuništivih braće Shulman & co ili se zakleo da ih radije više ne sluša. U suprotnom bi naime mogao riskirati “tragediju” gubitka partnera sklonog plesnim taktovima i intelektualno usmjerenih drugara s majicama Status Quo. U svakom slučaju morao se pomiriti s općom nepopularnošću jedne od najinovativnijih i najutjecajnijih rock postava svih vremena, koja je zauvijek preoblikovala granice dotadašnje popularne glazbe po cijenu niskog komercijalnog profila (i u usporedbi s nekim progresivno rock vršnjacima).
Na “Acquiring The Taste”, svom drugom albumu, Gentle Giant su tako rekuć posve napustili sve hard rock, blues rock i soul elemente koji su se mogli naći na njihovu istoimenom prvijencu, a koji još nije najbolje odražavao njihov prepoznatljiv zvuk. “Acquring The Taste” bio je za razliku od svog prethodnika već puno eksperimentalniji i dovršeniji uradak s brojnim, za ovaj sastav karakterističnim, disonantnim ritmičkim oblicima. Sadržavao je i uočljivo bolju instrumentalnu sinergiju među pojedinim članovima. Na pojedinim skladbama, koje većinom odlikuju visoka kompleksnost, raznovrsnost i neprestano mijenjanje raspoloženja, unijeli su još veći udio elemenata simfonike, folka (hrpa zanimljivih baroknih aranžmana) pa i jazz rock fusiona (bogate gudačke i puhačke sekcije) te ih saželi u posve unikatnu smjesu. Moglo bi se reći da su upravo na ovom albumu uvrdili onaj svoj zaštitni, posve specifičan zvuk, koji ih je pratio gotovo kroz cijelu karijeru i koji ritmički često podsjeća na ljuljanje njihove glavne “maskote”. Za to su obično najviše “krivi” bili brojni polimetrijski ritmički načini uz opsežnu uporabu šaljivih udaraljki predvođenih vibrafonom, duhovita, često disonantna višeglasja, pastoralno obojeni barokni aranžmani te opsežna i inovativna uporaba puhačkih i gudačkih instrumenata. Dok su za potonje, a time i čest prizvuk neke srednjovjekovne svečanosti, brinuli uglavnom Shulman Bros, vječni inovatori, klavijaturist Kerry Minnear i gitarist Gary Green (potonji je tu na nekim skladbama kao instrument, među ostalim, koristio čak i magarečku čeljust!) odlično su se nadopunjavali sa svojim posve različitim glazbenim temeljima (u ovom slučaju klasična glazba i blues). Minnear se pak znao često naći i u pjevačkoj ulozi, iako je glavni pjevač sastava uvijek ostajao karizmatični Derek Shulman.
Pojedine skladbe na albumu odražavaju nevjerojatne stvaralačke i tehničke sposobnosti sastava s izuzetnim eksperimentalnim i pustolovnim apetitima, čiji se glazbeni ukus nije usmjeravao na točno određene glazbene elemente, nego je cijelo vrijeme preskakao granice žanrova. Iako na većini skladbi prevladavaju disonantni motivi i raštrkani ritmovi, u njima se može naći i hrpa veličanstvenih simfonijskih aranžmana te očaravajućih pastoralnih ili jazzovskih melodija. Uvodna skladba, “Pantagruel’s Nativity”, otvara lirski kvazi-koncept o pustolovinama drskih divova Pantagruela i njegova oca Gargantue, inače izvornih književnih junaka za svoje doba revolucionarnih i društveno kritičnih priča legendarnog francuskog pisca Rabelaisa. Toj će se tematici u karijeri vratiti još na skladbi “The Advent Of Panurge” (Octopus, 1972). Lirski se odnosi na trenutak Pantagruelova rođenja te poslijeporođajne smrti njegove majke Badabec. Za predstavljanje tog melodramatičnog trenutka Gentle Giant stvorili su odličnu i raznovrsnu kompoziciju koja uvodi sve njihove karakteristične elemente: bogate i pomalo disonantne višeglasne vokalne harmonije (tu je inače u prvom planu Minnearov sopran), bluesom začinjene gitarske pasaže, dramatične simfonijske aranžmane na puhačkim i gudačkim instrumentima, žličicu jazza kroz inovativnu uporabu električnog klavira i udaraljki te neprestane ritmičke skokove. Nedvojbeno ta odlična, vrlo atmosferična skladba ostaje jedna od njihovih najprepoznatljivijih klasika.
Tajanstvena i s mračnim ugođajem, prikladnim za kakav horor, protkana “Edge Of Twilight” još je jedna za ono vrijeme iznimno inovativna poslastica, u kojoj se raznovrsne instrumentalne palete redaju jedna za drugom. Posebno mjesto zauzima iznimno dramatična uporaba udaraljki, uključujući gongove u izvedbi tadašnjeg bubnjara Martina Smitha. “The Mouse, The Street, The Room” je ona blago shizoidno začinjena tvorevina koja ponovno vrlo uspješno preskače žanrovska ograničenja i u kojoj se prvi put na albumu pojavljuje Derekov pomalo paranoičan vokal. S jedne se strane susreću gotovo razigrana akustična suptilnost šaljivih udaraljki, puhačkih, gudačkih i klavijatura, a s druge prljavi i režeći hard rock rifovi te penetrantna linija Rayeva basa. Slijedi duhoviti naslovni instrumental “Acquring The Taste” s drskim zvukovima klavijatura predvođenih mini-moogom, koji je neka vrsta uvertire u “Wreck”. Potonja je, izuzev odličnih simfonijskih aranžmana na melotronu i završnih folk pasaža na klarinetu, gotovo posve hard rock skladba s nekim od najudarnijih gitarskih rifova u njihovoj povijesti i pomalo “pijanim” višeglasnim refrenom u kojem se na glavnom vokalu izmjenjuju Derek i Kerry.
Na vrlo eksperimentalnoj “The Moon Is Down”, na kojoj ne manjka ni dramatičnih akustičnih pasaža ni valovanja melotrona, vokalnu inicijativu preuzimaju Derek i njegov brat Phil. Tu Kerry ponudi i nekoliko iznimno sočnih pasaža na harmonici. Vremenski se motivi pritom neprestano mijenjaju. “Black Cat” je jedna od najzanimljivijih i najduhovitijih tvorevina na albumu, a zasigurno i najmelodičnija na njemu. Cijelo vrijeme na izuzetno profinjen način pluta između folka, simfonike i jazz rock fusiona. Simfo aranžmani su za sve prste polizati, dok je uvijek zabavno slušati kako je veliki inovator Gary Green kroz gitarski efekt uspio dočarati mačje mijaukanje. Završna “Plain Truth”, koja je s više od sedam minuta najduža tvorevina na albumu, sadrži brojne šaljive elemente. Začudo je i najprizemnija kompozicija na albumu jer sadrži podosta energičnih hard/blues rock gitarskih pasaža te vrlo solidan Derekov vokalni nastup. U srednjem dijelu nastupa i dulja instrumentalna sekcija s izuzetno duhovitom gitarskom solažom, koja je još i danas izvor inspiracije za sve Greenove obožavatelje. Ujedno ta vrlo solidna skladba cijelo vrijeme zadržava melodijsku strukturu pa je riječ o jednoj od njihovih općenito pristupačnijih tvorevina.
Ni nakon hrpe proteklih godina ne mijenja se neosporna činjenica da je ova izuzetna skupina, za koju je uz izvanredne instrumentalne sposobnosti bio karakterističan i šaljivi humor s dobrom žličicom samoironije, stvorila neka od najuzbudljivijih, unikatnih i inovativnih ostvarenja u povijesti progresivnog rocka. Ni “Acquring The Taste”, sa svojim značajnim imenom, nije bio iznimka. Sastav je u popratnim riječima albuma jasno i glasno naveo bitan cilj svoje glazbe, kojeg su se držali gotovo do kraja karijere: proširiti granice popularne glazbe uz rizik od izrazite nepopularnosti. Svaka kompozicija na ovom albumu stvorena je s jednom svrhom – da zvuči što unikatnije, pustolovnije i uzbudljivije. Pritom su maksimalno uloženi izuzetni kompozicijski i instrumentalni talenti svih šestorice glazbenika, što se kroz album cijelo vrijeme osjeća od početka do kraja. Gotovo svi članovi sastava bili su multiinstrumentalisti i čak su u ona vremena, kad je vrvjelo od nevjerojatnih glazbenih inovatora i virtuoza, blistali kao jedni od tehnički najpodkovanijih i međusobno najuravnoteženijih rock glazbenika. Možda je to glavni razlog što su kroz karijeru tako uspješno djelovali kao međusobno složan i ravnopravan kolektiv bez većih sukoba. Njihov trud i ambicije bili su na “Acquring The Taste” bogato nagrađeni i taj je odlični album postao neka vrsta zvukovnog standarda odnosno temelja njihovih kasnijih, prepoznatljivijih i ambicioznijih uradaka. Stvaranje izuzetnih albuma koji još i danas draže brbončice glazbenih gurmana diljem svijeta moglo je započeti stjecanjem odgovarajućeg eksperimentalnog ukusa za ove neumorne prog rock pustolovne šaljivdžije.
Postava
Derek Shulman – alt saksofon, kravlje zvono, vokal
Phil Shulman – alt & tenor saksofon, klarinet, truba, klavir, vokal
Ray Shulman – bas gitara, violina, viola, električna violina, španjolska gitara, tamburin, dvanaesterostrunska gitara, orgulje s bas pedalama, lubanje, vokal
Gary Green – šesterostrunska gitara, dvanaesterostrunska gitara, dvanaesterostrunska wah-wah gitara, magareća čeljust, mačji zvukovi, glas
Kerry Minnear – električni klavir, orgulje, melotron, vibrafon, moog, klavir, timpani, harmonika, vokal
Martin Smith – bubnjevi, tamburin, gongovi, mali bubanj
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Paul Cosh – truba, orgulje
Tony Visconti – snimanje, bas bubanj, triangl
Chris Thomas – moog programer
Produkcija
Tony Visconti
Popis skladbi
1. Pantagruel’s Nativity (6:50)
2. Edge of Twilight (3:47)
3. The House, The Street, The Room (6:01)
4. Acquiring the Taste (1:36)
5. Wreck (4:36)
6. The Moon Is Down (4:45)
7. Black Cat (3:51)
8. Plain Truth (7:36)
