Izvođač: Daedalus Spirit Orchestra, The
Izdavač: Vocation Records
Izdanje: 2009
Ocjena: 4/5
The Daedalus Spirit Orchestra, francuski progresivni rockeri, predstavljaju francusku manjinu, barem što se tiče žanrske usmjerenosti među glazbenim kolegama. Njihovi pogledi na glazbu su unikatni, prije svega ne opterećuju se s kim i kojim žanrom bi se trebali identificirati, sviraju ono što godi ušima njih samih kao i slušatelja. Tako miješaju rock, funk, klasiku, elektroniku, jazz, blues, a nastalu jedinstvenu smjesu dodatno snažno podupire Lorceyev vokal (tekstovi su na engleskom, osim kod komada “Azucerado”). Skladbe su ponekad potpuno jasno zacrtane – neke su naime potpuno fusion jazzovske, druge progresivno rockerske, treće opet klasične.
Uvodna skladba “Visper Aiyo” odličan je “štart” u progresivne vode francuskih neznanaca. Egzistencijalistički problemi odražavaju se kroz melodiju, a i Ericov glas je pravi za takvu tematiku. Pitanja o vlastitoj egzistenciji prate poprilično jazzovski aranžmani s progresivnim uzorcima, koji skladbi daju određenu tvrdoću, a istodobno i mistiku koja zrači iz Alvesinih klavijatura. Kraj prati tragičnost, kroz tekst jednako kao i kroz glazbu. Još snažnije nas u slušanje povlači sljedeći glazbeni horor – “Shambles Star An End”. Klasičan progresivni komad s neobičnim prekidima, uključivanjima instrumenata i vokala te miješanjem glazbenih žanrova. Ovaj put motiv je voljena žena, a tema je subjektovo putovanje u potrazi za srodnom dušom. Komad je opet pun mističnosti, prevladava mračnije ozračje koje traje sve do kraja, a koji još jednom nije bajkovit. “Azucerado”, treća skladba, mijenja progresivnu melodiju, koju zamjenjuju zvukovi prirode, a ističe se klasična gitara. Klasična skladba s mnogo primjesa španjolskih romanci slaže se sa “slađim” tekstom, koji ipak nije tako tragičan kao kod prethodne dvije skladbe. Umirujuća “baladica”, u kojoj se nijedan element ne ističe, ipak je dovoljno uvjerljiva da nas zadrži u početnoj euforiji nakon odličnog otvaranja, a istovremeno nas nagrađuje bombastičnim krajem.
“Sloganeering” nekako predstavlja drugi dio albuma. Predstavlja se brzim, snažnim ritmom, s usputnim dijelovima koji su elektronski podržani. Brzina skladbe spaja se s tekstom o ljudskom hitanju kroz život; tema je opet egzistencijalistička. Mistiku ovaj put zamjenjuju progresivne ritmičke strukture i tvrđi aranžmani. Skladba “Unrelentingly” obilježena je neobičnim vremenskim stankama, nakon kojih slijedi potpuna promjena ritma i glasnoće. Čak devetominutni komad prepun je elemenata najrazličitijih glazbenih žanrova, od jazzovskih basovskih linija do funkovskih gitarskih umetaka, kojima je temelj i dalje rock. Novost u samoj glazbi je flauta, koja skladbu čini još malo progresivnijom, a dodaje i folk element koji osvježava ozračje. Slijedi “Crosstalk” s izuzetno zanimljivim klasično inspiriranim uvodom, koji potom samo tiho drži ritam recitiranog teksta. Naravno, skladba se ponosi i razvijenim dijelovima glazbe, snažno nabijenima emocijama, jer upravo ondje nakon recitacije i tekst odnosno subjekt ima vrhunac svoje ispovijesti. U drugom dijelu pojavljuju se i mnogi elementi jazz fusiona, a prednjači prije svega basist Colin Gentile.
“The Clockwork’s Marching Along” još je jedna glazbena vizija The Daedalus Spirit Orchestra, koja sadrži sličnu strukturu kao njezine prethodnice. Progresivna mješavina različitih žanrova, uz visoki vokal Erica Lorceya. Slušatelj ne može a da ne primijeti već nekakvo ponavljanje u pjesmama. Doduše, to još nije previše očito, ali je ipak toliko da sam komad više nije tako zanimljiv kakav bi mogao biti. “Parallel Convergent” mijenja dosad ustaljenu notu, jer se glazbenici spuštaju u akustičnu atmosferu s usputnim aranžmanom električne gitare koja daje prijeteći osjećaj; pjesma je nekakav uvod, jer se prelijeva u posljednju skladbu albuma, “Askance Relief”. Skoro osmominutni komad poslužuje najbolje, s najprogresivnijim rockom, s izuzetno atmosferičnim jazzom, sa snažnim “grooveom” funka. Vjerojatno najeksperimentalnija skladba albuma, a ujedno i vrhunac same ploče. Više ni ne možemo tražiti od zaključka odličnog debija francuskog banda.
Ampulla Magnifying odlična je vizija koja bend pomalo odmiče od tradicionalnih progresivno rockerskih skupina. Lorceyev zanimljiv vokal tome uvelike pridonosi, a uz to i izuzetno odgovara filozofskim temama tekstova. Konkurencija je teška, pogotovo u Francuskoj, zemlji umjetnosti i kulture, no s ovakvim nastavkom prije ili kasnije bit će “big deal” ne samo u svojoj rodnoj zemlji, nego i u inozemstvu.
Postava
Eric Lorcey – gitare, vokal
Cecile Alves – klavijature
Lise Cantin – flauta, vibrafon
Colin Gentile – bas gitara
Christophe Cordier – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenici:
Romain Medioni – didžeridu
Natacha Vermeulen-Perdaen – usna harmonika
Tomaz Boucherifi-Kadiou – bombard
Produkcija
Eric Lorcey
Popis skladbi
1. Visper Aiyo
2. Shambles Start An End
3. Azucerado
4. Sloganeering
5. Unrelentingly
6. Crosstalk
7. The Clockwork’s Marching Along
8. Parallel Convergent
9. Askance Relief
