Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Stone Sour
Izdavač: Roadrunner Records
Izlazak: 2010
Trajanje: 65:25
Ocjena: 4.1/5
U 2010. godini u životu Slipknota postavit će se novi miljokazi, nevidljive, ali duboke crte koje će biti nemoguće ikada posve prijeći i uspostaviti potpuno novu ravnotežu – jednostavno, nakon smrti basista Paula Graya vrijeme je stalo, a toga su bili svjesni i pjevač Corey Taylor i gitarist Jim Root. Budući da se glavna arterija kreativne agresije barem privremeno zatvorila, nakon četiri godine otkako su objavili kod kritike i publike dobro primljen album Come What (Ever) May, ponovno je došlo vrijeme da se u život, protjerivanje demona boli i opraštanje prizove grupa Stone Sour.
Izvorni grijeh, odnosno izvor iz kojeg su se u glazbeni svijet izlegli i Corey i Jim Root, oduvijek je bio sklon komercijalnijem zvuku i uobičajenijim definicijama rocka. Taj sektor eksploatacije raznih, melankoličnijih i mekše zvučećih alternativnih melodija ovaj je put rezerviran za nekrolog i poklon u spomen preminulom dušnom bratu i jednom od pokretačkih osnovnih čestica maskirane devetorke. Ako su Slipknot metal, onda su Stone Sour alternativno rockerska paralela u kojoj Corey može odahnuti tražeći mekše tkivo svoje duše. Prije nekoliko godina Stone Sour bio je sigurna luka i utočište pred mnoštvom žednim krvi i brutalnosti, no otkako su maske pale, Stone Sour postao je jednako opsjednut hram glazbenog štovanja, pa je Audio Secrecy više u javnosti došaptana tajna nego nešto posve anonimno i potpuno intimno, a komercijalizacija i unovčavanje suza boli je, iskreno rečeno, vrlo popovska mješavina visokooktanskih rifova i lakšeg, uhu ugodnijeg melosa. Stone Sour zvuče kao grupa s epskim zvukom, a javna egzibicija žalovanja lako postane jednostavna scenska poza koja bi mnogog zakletog Slipknotovog “Maggota” prije odbila nego omrežila i dovela jecajućeg u stanje sreće i zanesenosti, ali ostavimo takve spekulacije zasad po strani.
Na prvo slušanje Audio Secrecy vrlo je lijepo producirana ploča koja vas sa svih četrnaest i tri dodatne posebno dodane skladbe vodi kroz dušna i, barem prema navodima u knjižici, potpuno iskrena stanja oproštaja i žalovanja za Paulom Grayom. Prvo što bode oči i što vas potpuno oduševi izvanredna je produkcija, za koju je ovaj put “kriv” Nick Raskulinecz, koji je dosad najbolje i glazbeno najviše izvukao već iz Rushâ, Velvet Revolvera, Danziga i njegove glazbene alijanse, iz Deftonesa i glazbene persone non grate Marilyna Mansona te još malog mora drugih. Treba li dodati da je Nick Raskulinecz dosad ukrašen i Grammyjem i brojnim drugim priznanjima? Stone Sour su ulaskom u nashvilleski Blackbird studio pristali samo na najbolje, a treći u nizu dosadašnjih desanta namijenjen je potpunoj dominaciji nad konkurencijom. Ploča je atmosferična, zasićena slatkastim i nezaustavljivim navalama savršenih rifova, a lirika nepopravljivog i uvijek perfekcionističkog despota mikrofona Coreya Taylora dovršena je u svim detaljima. Slojevi glazbenog i ispovjednog debeli su i post-grungeovski savršeni, a na albumu teško da ćete naći trenutak besmislenih mašina. Audio Secrecy je, što se toga tiče, posve bez suvišnih masnoća i nepotrebnog smeća, a gotovo previše savršena kozmetička besprijekornost nudi i teške rifove i senzualnu akustiku. Središnja os svega nevjerojatan je gitarski zvuk dvojca Root – Rand, na koji se doista masno lijepi ritam sekcija basista Shawna Economakija i bubnjarskog despota Roya “Ratta” Mayorge. Corey Taylor glavni je motor te divlje zvijeri i svojim krotenjem mikrofona i cijeđenjem glasnica pridonosi tome da album bez zadrške srčete od početka nadalje. Otvaranje instrumentalom Audio Secrecy sa svojim klavirskim minimalizmom postavlja mračniju stranu onoga što će se na ploči razviti do konačnog platoa. Potresnih nekoliko ponavljajućih tonova veže se u bombastični uvod skladbe Mission Statement, koja slipknotovskim tempom, bubnjarskim udarcima i otrovno zaraznim refrenom, a toksičnost struji i iz svake pore i nakon praćenja niti dalje. Na skladbi Digital (Did You Tell) kao kriterij prihvatljivog postavlja se samo standard najboljeg. Riječi oproštaja posvećene su prolaznosti, brutalnoj činjenici života da si danas tu, a već sutra te možda više nema. Kriza srednjih godina ili samo spoznaja da ništa više nije samorazumljivo i da nitko nije neuništiv i neprolazan? Mirnije i po dosad slušanom “mekušno” zvuči preslatko, ali smisleno nastavljanje skladbe Say You’ll Haunt Me, a gotovo alanis-morissetovski akustični nastavak skladbe Dying izaziva gotovo stanje šećerne bolesti. Umjesto injekcije inzulina, međutim, dobivate malo metalniju materiju zapjevnog i himničnog komada Let’s Be Honest, a nakon još težeg i oštrozubijeg komada Unfinished opet smo u stanju razrjeđivanja u akustici. Nikako ne govorimo o niskobudžetnoj stvari, jer je Hesitate nedvojbeno pravi materijal za paljenje tisuća upaljača na festivalima (ako su unutarnje dvorane i manji klubovi protupožarno opasniji …). Kerozin na plamen tih upaljača dolijeva komad Nylon 6/6, koji se slipknotovskim kirurškim zahvatima i komercijalnim napjevima zabija u mali mozak. Sinusoida melankolije vraća se osjetljivim lijepljenjem boli u mozaik sivila i crno-bijelih slika skladbe Miracles, a majstorija komada Pieces nastavlja se na nickelbackovskim definicijama alternative. The Bitter End zvuči kao nedostajući komad grupe Slipknot, jer se u bijesu vokala i gitarskim kanonadama barem na trenutke tako prokleto jasno zalesketaju slike scenske katarze metalskog alter ega, a Stone Sour se, kao da bi se htjeli zavaravati ili posve diferencirati od tog nasilnijeg entiteta, ponovno sklanjaju k rafiniranom zvuku baladne skladbe Imperfect. Redovni dio uobičajenog izdanja zaključuje se osjećajnom meditacijom skladbe Threadbare. Žaljenje, slomljene slike ostvarenih snova i izgubljenih suputnika dobivaju osjetljivi veo mrtvačke koprene, koja je izvezena popovski. Na posebnom izdanju ploče parabola se još nastavlja. I to u visokim obrtajima hiperenergične mantre skladbe Hate Not Gone, akustične plejade baladnih standarda komada Anna i udarnog finala skladbe Home Again.
Audio Secrecy izniman je zanatski proizvod koji ima sve kvalitete dobre i izuzetno slušljive ploče. Rockerska petorka odlučila je propuhati stare ventile i unatoč boli nastaviti tražiti svoj izvor kreativnosti. Stone Sour su kao ublaženi odjek zbivanja na velikim paklenim frontama maskirane sjene Slipknota. Audio Secrecy je kao treći u nizu doista izvanredna ploča, a oproštaj od Paula Graya zapakiran je u lijepo zvučeći paket skladbi. Jedina zamjerka koje se teško rješavam jest činjenica da bi bilo higijenskije da su se Grayovu sjećanju glazbom poklonili članovi Slipknota. Parabola uspona i padova, metalne oštrine i pamučnih poljubaca sentimentalne akustike nedvojbeno je mračnija nego na prethodnim izletima Stone Sour u nepoznato. Nadmašili su prethodnika, ali razina iskrenosti i udarnosti istoimenog prvijenca nažalost je još nepremašena. Možda im to uspije u četvrtom pokušaju. Ometajućih čimbenika i izgovora na “glavni” posao u Slipknotu ni Root ni Taylor, nažalost, više nemaju …
Postava
Corey Taylor – vokal, gitara, klavir
James Root – solo gitara, klavijature, prateći vokali
Josh Rand – ritam gitara
Shawn Economaki – bas
Roy Mayorga – bubnjevi, udaraljke
gostujući glazbenik:
Stevie Blacke – gudači na skladbi Hesitate
Produkcija
Nick Raskulinecz
Popis skladbi
1. Audio Secrecy (Instrumental)
2. Mission Statement
3. Digital (Did You Tell)
4. Say You’ll Haunt Me
5. Dying
6. Let’s Be Honest
7. Unfinished
8. Hesitate
9. Nylon 6/6
10. Miracles
11. Pieces
12. The Bitter End
13. Imperfect
14. Threadbare
15. Hate Not Gone
16. Anna
17. Home Again
