Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Alan Parsons Project, The
Izdavač: Arista Records
Izlazak: year
Trajanje: 37:59
Ocjena: 4/5
“Vulture Culture” bio je još jedan od albuma u režiji art rock atrakcije The Alan Parsons Project, koja se uspjela upisati u anale suvremene glazbe kao jedan od najatraktivnijih i najzanimljivijih prog rock-AOR hibrida. “Vulture Culture” izvorno je bio zamišljen kao drugi dio, odnosno pratitelj prethodnika “Ammonia Avenue” (1984), jer je projekt prema prvotnim planovima trebao izaći kao dvostruko izdanje. Takva je ideja ipak bila previše riskantna za osamdesete, pogotovo za grupu koja je izlaskom albuma i istoimenog super hita “”Eye in the Sky” (1982) postala svjetska pop rock atrakcija.
“Vulture Culture” stilski predstavlja daljnje produbljivanje u pop rock njedra, čemu je znatno pridonijela i činjenica da je riječ o jedinom izdanju u povijesti grupe bez sudjelovanja orkestra pod dirigentskom palicom Andrewa Powella. Kristalno čista produkcija u domeni velikog šefa Alana Parsonsa, koji je i ovaj put pridonio nekoliko klavijaturističkih dionica, kao i obično je zapanjujuća i bitno pridonosi isticanju pojedinih instrumentalnih vrlina.
Kao i svi prethodni TAPP albumi, i “Vulture Culture” sadrži zanimljiv koncept, koji je danas nažalost čak aktualniji nego u vrijeme izlaska. Naslov albuma i većina tekstova odnose se na tzv. lešinarsku kulturu, što je vrlo dobra metafora za moderno društvo pohlepnika koji se raduju tuđoj nesreći, bili to političari, poduzetnici, novinari ili zavidni susjedi. Za razliku od društveno kritičnog naboja tekstova, koji sadrže neskriveni cinizam, ugođaj albuma cijelo je vrijeme pozitivistički, što je već pomalo bilo tipično za TAPP.
Prva polovica albuma sadrži četiri hita, među kojima je najveći komercijalni uspjeh, osobito u Njemačkoj i srednjoj Europi, postigao uvodni AOR evergreen “Let’s Talk About Me” s legendarnim pjevačem/basistom Davidom Patonom (ex-Pilot, Camel) na glavnom vokalu. Taj fenomenalni melodični rocker nastavlja TAPP-ovu tradiciju izuzetno snažnih i energičnih otvarajućih kompozicija. Gotovo bezobrazno zarazan, ultra melodični refren popraćen je harmoničnim vokalizacijama i neobično suptilnim sintisajzerskim teksturama kroz koje je umjetnički položena moćna gitarska linija. Patonov pjevački nastup unutar ove klasike možda je čak i najbolji trenutak u njegovoj karijeri, unatoč tome što je dečko tijekom dugogodišnje karijere pomogao i raznim drugim sastavima stvoriti lijep broj hitova.
Sljedeći hit, melankolični “Separate Lives”, održava visoku razinu vrhunskog AOR-a s dobro integriranim ostacima art rock korijena. Eric Woolfson i ovaj put dokazuje zašto je zaslužio oznaku ‘ultimativnog’ TAPP pjevača. Nagruvana bas linija lijepo povezuje središnji sintisajzerski motiv i duhovite elektroničke efekte, dok Bairnsonova gitara bitno pridonosi melodičnoj koheziji. Visokoromantična balada “Days Are Numbers” zacijelo će se svidjeti i svim ljubiteljima grupa poput Yes i Barclay James Harvest, jer su obje spomenute, legendarne postave, poznate po falzetnim vokalima, u osamdesetima više ili manje uspješno pokušavale dosegnuti takvu AOR magiju. Nježnu melodiju, izgrađenu na moćnim vokalnim linijama i eteričnim sintisajzerskim teksturama, na posrećen način začinjava saksofonska solaža u domeni Richarda Cottlea.
“Sooner Or Later” predstavlja već treći pokušaj stvaranja super hita u stilu “Eye in the Sky” (drugi pokušaj bio je “Prime Time” s prethodnika “Ammonia Avenue”), jer sadrži više nego očito sličnu gitarsku liniju, a i hipnotični refren izveden je na sličan fazon. Unatoč tome ne radi se o pokušaju kopiranja samih sebe, jer je ovaj put riječ o posve drukčijoj atmosferi i ritmičkoj ravnoteži.
Naslovna skladba prilično je funkovski usmjerena tvorevina s jazzovskim melosom, čemu pridonosi spoj odlične vokalne izvedbe Lennyja Zakateka i saksofonskih pasaža. Preostale skladbe na albumu zbog nedostatka odgovarajućih sastojaka za radijski hit te nešto opuštenije strukture za nijansu su manje zanimljive, no to još ne znači da su za odbacivanje. Instrumental “Hawkeye” spretno iskorištava sintisajzersku tehnologiju osamdesetih, dok se dramatični “Somebody Out There” s Colinom Blunstoneom u ulozi glavnog pjevača lirski nadahnjuje hladnoratovskom paranojom. “The Same Old Sun” karakteristična je, melodramatična balada pod taktirkom Woolfsonova vokala, koja nastavlja dugogodišnju TAPP-ovu tradiciju ‘svečanih tužaljki’ bez trunke moguće saharinske bljedoće.
“Vulture Culture” i nakon testa vremena ostaje vrhunska AOR poslastica koja ne prestaje oduševljavati svojevrsnom ponudom hipnotičnih hitova, ali i ostalim, nešto manje profiliranim, no ništa manje kvalitetnim skladbama. TAPP u karijeri nisu izdali loš uradak, pa to uopće nije neko pretjerano iznenađenje. Ipak, “Vulture Culture” nešto malo nedostaje da bi se svrstao među njihova tri najbolja dostignuća. Da je druga polovica albuma jednako oduševljavajuća kao prva, priča bi bila posve drukčija. Većina prog rock privrženika na albumu zacijelo još i danas pogrešno orkestar, ali unatoč njegovoj odsutnosti sjajno su se snašli i dokazali da i u svojoj najkomercijalnijoj verziji još uvijek mogu stvarati kvalitetnu glazbu, koja može u jednakoj mjeri oduševiti glazbene gurmane kao i širu publiku.
Postava
Ian Bairnson – gitara
Colin Blunstone – vokal
Richard Cottle – sintisajzer, klavijature, saksofon
Stuart Elliott – bubnjevi, udaraljke
Mr. Laser Beam – govoreni dio
Alan Parsons – klavijature, programiranje, prateći vokal
David Paton – bas gitara, gitara, vokal
Chris Rainbow – vokal
Eric Woolfson – vokal, klavir, klavijature
Lenny Zakatek – vokal
Produkcija
Alan Parsons i Eric Woolfson
Popis skladbi
1. Let’s Talk About Me
2. Separate Lives
3. Days Are Numbers (The Traveller)
4. Sooner Or Later
5. Vulture Culture
6. Hawkeye (instrumental)
7. Somebody Out There
8. The Same Old Sun
