Bad For You Baby

Gary Moore je ime većini poznato prije svega iz druge polovice 80-ih i početka 90-ih, kada je bivši Thin Lizzy/Colosseum II trubadur uspješno gradio na prepoznatljivosti solističkog glazbenog puta. Nakon trijumfalnog isprobavanja u AOR vodama gitarista je dolaskom 90-ih sve češće nosilo prema blues glazbi, koja je ostala okosnica njegova glazbenog izraza i u novom tisućljeću. Koncept Garyja Moorea tako ostaje nepromijenjen i nastavkom blues rokerske odiseje s Bad For You Baby, dakle riječ je o prilično predvidljivom križanju osnovnih elemenata bluesa s tvrdim rokerskim zahvatima, što je u danas već davno zaboravljenom vremenu i prostoru vrućoglavom irskom gitaristu nosilo zlatna jaja. Unatoč kliširanom naslovu album skriva više vitalnosti nego što bi se usudili pomisliti. Cvijeća je tu doista za lijep buket. Moore već s uvodnom Bad For You Baby juriša na krilima intenziteta karakteristične Muddy Waters ritmike, malčice drskija Down the Line brzo će dočarati sjećanje na zlatna vremena Texas Strut, a više nego dobrodošao pokazuje se i paket zloglasnih rifova posut komadićima funky ritmike, koji sluša na ime Umbrella Man.

Moore nas u nastavku škaklja vrlo posrećenim obradama raznobojnih blues standarda, koji već nakon prvog slušanja brzo otjeraju sjećanje na gitaristove grijehe prošlosti, kada je glazbenik kod ljubitelja bluesa prečesto beživotnim manevriranjem na Close As You Get nepromišljeno potrošio dobar dio kredita vrhunskog blues interpreta. S prednošću najviše žmaraca niz tijelo pušta I Love You More Than You’ll Ever Know Alvina Kooperja, koja uz senzacionalno suzdržan vokal oduševljava iznimno suptilnom gitarskom igrom. Tu se još jednom crta gitaristov dug zvuku velikog Petera Greena, koji put do srca traži sadržajno punovrijednom, a istodobno melankolije punom harmonijom. Dovoljno emocionalnog iskrenja nudi slide vrtuljak Mojo Boogie palog blues heroja J. B. Lenoira, kojom Moore kruni još jedan od svojih prilično neočekivanih manevara. Watersove Someday Baby i Walkin’ Thru the Park netenju emocionalnih napetosti samo još dolijevaju ulje na vatru.

Iako je Bad For You Baby većinom manifestacija oštre blues rokerske retorike, Moorea iz sigurnog utočišta potonje očito nije strah proviriti ni stvaranjem ušima prijaznijih ambijenata, kao što je biser albuma Holding on, koji u sebi spaja čak dovoljno konkretne melodike u stilu Roberta Craya. S temperamentnim retro aromama oduševljavaju Did You Ever Feel Lonely? i Preacher Man Blues, potonja, opasana bockavim oglašavanjem usne harmonike, uopće miriše prilično mistično, kao neki rani Little Walter nakon bolnog liposukcijskog zahvata. Šteta što krajnje ugodno blues rokersko putovanje na kraju nehotice pokvari Trouble Ain’t Far Behind, još jedna u nizu Garyjevih tvorevina koja (opet) previše podsjeća na Need Your Love So Bad Greenovih Fleetwood Mac. Unatoč tome Mooreu je s Bad For You Baby nakon dugo vremena uspjelo stvoriti zavidan dokument, koji će saveznike vjerojatno tražiti i među ljubiteljima bezobraznog zvuka čikaškog bluesa i među štovateljima neosporive gitarističke virtuoznosti.