Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Magnum
Izdavač: Polydor Records
Izdanje: 1990
Ocjena: 2.5/5
“Goodnight L.A.”, nedvojbeno najslabiji dosezaj u povijesti Magnum, bio je usputna posljedica predugog boravka u slavnoj američkoj meki kiča Los Angelesu i s time povezanog prepuštanja uobičajenim ekscesima rock zvjezdarstva, koje se na kraju pokazalo smrtnom presudom za kreativno-imaginarne sive stanice nekoć nezaustavljivih prvaka britanskog melodičnog rocka. Predugo nošenje sunčanih naočala, šuštavih havajskih košuljica, vožnje u cadillacima i limuzinama, intimno druženje s lakim djevojkama bujnih, većinom silikonom potpomognutih, oblina te sveopće konzumiranje ostalih zaštitnih kalifornijskih folklornih elemenata u srcu “raja na Zemlji” nije moglo donijeti ništa dobro za nekoć skromne i glazbi do kraja predane dečke iz Birminghama. Američki post-reaganovski potrošački kičerski izričaj potpuno je zaslijepio sastav koji se još uvijek sunčao u sjaju velikog uspjeha remek-djela “Wings Of Heaven” (1988) prije nastanka ovog izdanja, koje je uzduž i poprijeko nadahnuto tim iskustvom.
Posve je razumljivo da će kreativni put Magnum nakon tog kreativnog i komercijalnog vrhunca polako krenuti nizbrdo, pa to i nije bilo neko veliko iznenađenje. Ipak, svu krivnju za to što je “Goodnight L.A.” izrazito prosječan nasljednik “Wings Of Heaven” ne treba pripisati samo sastavu. Glavnu odgovornost za sveprisutnu amerikanizaciju njihova zaštitnog zvuka, kojom su ih pokušali približiti popularnim hair metal sastavima tog vremena, snosi tadašnja izdavačka kuća Polydor, koja je na što lakši način htjela osvojiti američko tržište, a ono se oduvijek oplođivalo raznim vrstama šminkeraja i skandala, dok je glazba tek negdje u trećem planu.
U tu su im svrhu doslovno nametnuli priznatog američkog producenta Keitha Olsena, koji je dobro znao kako se takve stvari poslužuju, jer je najviše slavu stekao kao producent golemo uspješnog albuma Whitesnake “1987”. “Goodnight L.A.” (srećom) nije postao drugi “1987”, ali je dobrano načeo renome nekoć posve britanskog sastava, koji je još prije nekoliko godina u svojim tekstovima opisivao antičke bitke uz neskrivene pacifističke poruke te oduševljavao ljubitelje glazbe svojim sofisticiranim načinom spajanja elemenata art rocka i AOR-a. Čak je i vječni pacifistički pripovjedač bajki Tony Clarkin podlegao korporativističkom trendu tog vremena te napisao nekoliko najprozirnijih tekstova u svojoj karijeri, u kojima su mistične teme većinom zamijenili razni cadillaci i oskudno odjevene plastične lutkice s lažnim osmijesima.
No, usprkos svim tim nemilosrdnim kritikama na račun pošteno reduciranog kreativnog potencijala i inteligencije “prodanog” sastava, sve na “Goodnight L.A.” ipak nije tako loše. Pojedini aranžmani su, unatoč tome što su cijepljeni karakterističnom američkom hair metal produkcijom (najviše od nje pati zvuk Stanwayevih klavijatura), još uvijek prepoznatljivi za ovaj sastav. Većina skladbi bila je kao i obično građena oko karakterističnih hard rockerskih Clarkinovih rifova, dok je kao uvijek odlični Catleyev vokal još uvijek posjedovao zadovoljavajuću mjeru epskosti. Pa makar se morao brukati tekstovima u stilu “oh, baby, I cry for you”. Tu i tamo čak se nađe i nekoliko svijetlih trenutaka koji podsjećaju na nekadašnje mistične Magnum, kojih je ipak premalo da bi se promijenilo mišljenje o ovom albumu kao stilski promašenom izdanju. Da je to bio njihov prvi album ili da su prije slovili kao tipičan hair metal sastav, moglo bi se čak reći da je riječ o jednom od boljih izdanja tog žanra, ovako pak znači gotovo artistički pokop za nekadašnje prvake melodičnog art rocka.
O većini skladbi s albuma nema se što mnogo više reći osim da su si međusobno prilično slične po svojim jednostavnim hiper melodičnim aranžmanima, ponavljajućem hard rockerskom motivu i prevladavajućim, već spomenutim plitkim tekstovima. Tipični predstavnici te hair metal amerikanizacije su pošećereni “Rockin’ Chair”, u kojem je u središtu ponavljajućeg refrena veselo događanje na stražnjem sjedalu cadillaca, dosadna “Mama”, u kojoj se središnji teški rockerski motiv i monoton ritam ne pomiču baš nikamo, još dosadniji “What Kind Of Love Is This” sa svojim plastičnim linijama sintesajzera i infantilnim tekstom te “No Way Out”, koji bi se zbog refrena lako mogao proglasiti tragikomičnim pokušajem kopiranja Van Halenove klasike “Jump”.
Ostale skladbe na albumu prolaze zamjetno bolje, jer ih Olsenov utjecaj nije uspio zaraziti. Više od sedam minuta dugačak “Only A Memory”, prilično nespretan pokušaj stvaranja nekadašnje Magnum, pa donekle i Queen magije (ponajviše zbog prateće višeglasne pjesme, u kojoj sudjeluje i pjevač Sage Michael Sadler), najbolje simbolizira iznenadni stvaralački pad sastava. Unatoč odličnom rifu i pjevanju, nedostaje onaj žar i grandiozni aranžmani (klavijature tu posve zakažu) koji su u prošlosti krasili takve epske eksperimente. Vrlo solidan hard rocker “Reckless Man” mogao bi se sa svojim sočnim središnjim gitarskim rifom i društveno kritičnim tekstom lako naći i na “Wings Of Heaven”.
Isto vrijedi i za “Matter Of Survival”, koji ima vrlo lijep romantičan refren, zavodljive teksture klavijatura i čak ukusne aranžmane na saksofonima. Potonji nakratko čak podsjeti na nekadašnje anglosaksonske mistične romantike. Dobra je skladba i “Shoot”, koja uvjerava klasičnim Magnum budničarskim refrenom i snažnim središnjim motivom. Najradosniji trenutak, koji nas podsjeti na one stare dobre klasične Magnum, ipak predstavlja posljednja skladba, epska poslastica “Born To Be King”, koja je jedina klasika na albumu i posve dostojna njihovih prošlih remek-djela u kojima su oživjele antičke legende. Tu ponovno procvjeta njihova karakteristična mistika i art rockerska magija, koja slušatelja nadahnjuje nadom u bolju budućnost.
Nimalo čudno da su Magnum nakon tog studijskog iskustva, koje je završilo mizernim prodajnim uspjehom i razočaranjem (dugogodišnji sljedbenici bili su “Goodnight L.A.” pošteno razočarani, dok su hair metalci, usprkos uspjehu Whitesnake, i dalje radije vjerovali američkim prvacima šminkeraja nego nekim “britanskim ekscentricima”), okončali suradnju s izdavačkom kućom Polydor. Daleko od toga da je “Goodnight L.A.” potpuna propast, jer ima svojih svijetlih trenutaka, ali u usporedbi s većinom ostalih izdanja Magnum njegove dobre strane vrlo brzo izblijede. A većina hair metal sastava tada bi učinila sve za takvo izdanje. Zato ga najviše preporučujem svim ljubiteljima takve glazbene scene, dok se oni koji traže njihova reprezentativna izdanja radije trebaju osvrnuti na 80-e. Magnum su se inače nakon tog kreativno-komercijalnog posrtaja ubrzo oporavili te nekako opet pronašli onaj pravi ritam i zvuk koji je krasio njihova najbolja izdanja, no nikada nisu uspjeli dosegnuti njihovu vječnozelenu dubinu.
Postava
Bob Catley – vokal
Tony Clarkin – gitara
Wally Lowe – bas-gitara
Mark Stanway – klavijature
Mickey Barker – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Michael Sadler (Saga) – prateći vokal
Tommy Funderburk – prateći vokal
Paulinho da Costa – udaraljke
Deric Dyer – saksofon
Produkcija
Keith Olsen
Popis skladbi
1. Rockin’ Chair (4:10)
2. Mama (4:34)
3. Only A Memory (7:04)
4. Reckless Man (3:11)
5. Matter Of Survival (4:19)
6. What Kind Of Love Is This (4:35)
7. Heartbroke and Busted (3:37)
8. Shoot (3:34)
9. No Way Out (3:59)
10. Cry For You (3:57)
11. Born To Be King (5:33)
Trajanje albuma: 48:40
