Lokacija: Messegelände / Balingen / Njemačka
Datum: 27.06.2008
Nastupaju:
QUEENSRYCHE, ICED EARTH, GREAT WHITE, WHITE LION, RAGE, ENSIFERUM, FORBIDDEN, KORPIKLAANI, AGENT STEEL, TYR, CONTRACRASH
Ovogodišnji tradicionalni Bang Your Head!!! festival, smješten na rubu gradića Balingen u pokrajini Baden Württemberg, na jugozapadu Njemačke, blizu prirodnog parka Schwarzwald, obilježio je svoju veliku desetu godišnjicu! Kao i svake godine, i ove je ponudio izvanredan, spektakularan program sastavljen od nastupa nekih legendarnih bendova, ali i onih najaktualnijih i najvrućih novajlija. Ovaj je festival uvijek privlačan jer se često događa da se, recimo, stari bendovi ponovno okupe, čak i nakon višegodišnje stanke, samo da bi nastupili na njemu. To je dokaz da Bang Your Head!!! uživa veliki ugled i poštovanje u glazbenom svijetu i u industriji heavy metal glazbe.
Raj na Zemlji za sve posjetitelje festivala koji su došli odati počast heavy metalu počeo je zagrijavanjem već dan prije službenog otvaranja festivala, dakle 26.06.2008., kada su u 15 km udaljenom Hechingenu nastupali Forbidden, Firewind, Breaker i No Creeps. U Balingen smo stigli tog dana, ali kasno navečer. Tako smo u miru postavili šator i nakon naporne vožnje konačno se naspavali kao ljudi. Sljedećeg dana u 9.30 već smo dežurali ispod pozornice Bang Your Head!!! festivala. Preda mnom golema pozornica, iza mene golemi “shopping centar” s metal burzom jeftinih CD-ova na čelu…
CONTRACRASH: 9.30-10.05
Vjerojatno najkontroverzniji bend festivala nastupio je potpuno prvi. Riječ je o novajlijama na sceni, domaćima koji su se na festival plasirali kao bend s najviše primljenih glasova u prednatjecanju za nastup na festivalu. Problemi koji su ih mučili još u svibnju, kad je njihov pjevač Andi Rohrer službeno objavio odlazak iz benda, riješeni su u zadnji čas kad je uskočio pjevač Philo iz sastava Band Diversion. Dečki naravno nisu skrivali da su još mokri iza ušiju, a kvintet je pokazao da mu se sviđaju moderni alternativni zvukovi koje rado upliću u svoj inače lakši rock izričaj. Prilično neizražajan i statičan nastup djelovao je dosadno, ali taj osjećaj zna zavarati. Ipak, za ovaj, očito ambiciozan mladi bend, to je jedan od najvažnijih događaja kad je riječ o karijeri. Približili su glazbu slušateljima, pritom djelovali pomalo sramežljivo, čak previše skromno, a ono što smo čuli nije imalo puno veze s nasljeđem heavy metala, tako da je koncert brzo prošao kroz probavni trakt.
TYR: 10.15-10.55
Vikinški metalci koji u metal rifove tlače folklor Farskih otoka prvi su ozbiljno probudili svijet ispod pozornice. Napola goli, s krznima oko struka, na izvornom farskom jeziku bili su prilično zanimljivo osvježenje prijepodneva. Razuzdanu, veseljačku i vrlo razigranu inačicu svog shvaćanja metal nasljeđa potkrijepili su odlučnom, samouvjerenom svirkom i odličnom komunikacijom na relaciji publika – bend. Veliki broj, ponajviše mlađih u prvim redovima, dokazivao je da je bend vrlo popularan. Tyr su definitivno posebnjaci na sceni i po toj strani vrlo atraktivni, pogotovo za sve vas koji se palite na sve što miriše na skandinavsku klasičnu metal školu kojoj dodaješ tradicionalne folk elemente. Kompaktan i uigran nastup, s vrlo jednostavnom melodičnom inačicom lakših metal impulsa koja ti se odmah uvuče pod kožu, dostupnom čak i široj masi, a ne nužno samo metalcima. Zanimljiva nova nordijska metal disciplina. Provjerite!
AGENT STEEL: 11.05-11.45
40 minuta za legende old school speed metala s Floride za metalskog pravovjernika je definitivno premalo. “Old school is back!” potvrdio je natpis na majici pjevača Brucea Halla, koji je svoje visoke registre sačuvao netaknutima i nakon 10 godina otkako se pridružio Agent Steel. Pri velikom povratku benda krajem devedesetih imali smo čast prvi put vidjeti dečke davnog siječnja 2000. i u Ljubljani. Nastupi Agent Steel uvijek su intenzivni i beskompromisni. I ovaj put godila je izvanredna kombinacija brzine i preciznosti izvedbe. Podivljala sola obaju gitarista, Bernieja Versaillesa i Juana Garcie, bila su uklopljena u plemenito rifovsko jurišanje, prava paša za oči i uši, a sve je potkrijepilo već spomenuto odlično pjevanje Brucea Halla te gigantska ritam sekcija.
Bend je iznenađujuće otvorio šou odličnom, mračnom skladbom srednje brzog tempa ‘It’s Not What You Think’ s albuma “Omega Conspiracy” (1999), zatim je opasno zahučalo kad se ispod pozornice prosuo otrovni napalm u Bleed For The Godz, pa Children of the Sun, a bend je u nastup uključio obvezne klasike ‘Unstoppable Force’, ‘Agents Of Steel’ s megastičnom egzekucijom dvostrukih tercnih harmonija i međusobnom izmjenom višedijelnih sola te ‘Mad Locust Rising’ kojom su zaključili svoj, oštrinom naoštreni apokaliptični nastup, odjeven u žarko poltonsko mitraljiranje visoko dotjeranih gitarskih fraza. Pomalo iznenađujući bio je plasman benda na pozornicu festivala tako rano, jer riječ je o legendama i visokom pedigreu kojim Agent Steel uživaju među štovateljima zahtjevnijeg, pravovjernog i izvornog oblika speed/thrash metal glazbe, u kojem se tonaža buke i autentične agresije ispaljuje najizravnije. Agent Steel su predstavljali (uz Forbidden) pravu atrakciju ugrožene vrste i prvi vrhunac prvog dana festivala.
KORPIKLAANI: 11.55-12.40
Šumski klan koji vodi gitarist i pjevač Jonne Järvelä ponovno je pomaknuo jezičac na vagi u korist ljubitelja melodične mekoće, podložene svjetlije obojenim gitarskim rifovima. Järvelä je nedvojbeno u mladosti došao u čvrst i nepovratan kontakt s Jethro Tull. Dečki se naime oblače kao spomenuti bend na svojim koncertima nekad davno, negdje sredinom sedamdesetih. Ako tome dodaš upletanje tradicionalnih finskih folklornih elemenata, stvar postaje utoliko jasnija. Duhovitosti i iskričavom nastupu punom razigrane nasrtljivosti i scenske burleske Jonnea, koji nije zaboravio doma obvezni jelenji rogovlje što je krasilo njegov mikrofon, nije bilo kraja. Sjevernjački šaljivdžije znaju nasmijati publiku svojom scenskom karizmom i energijom nabijenim nastupom. Izuzetnu popularnost benda, koji je na koncertu predstavljao svoj najnoviji studijski album “Korven Kuningas”, potvrdile su pivski razuzdane skladbe Beer, Beer i Happy Little Boozer, koje u repertoaru benda nikad ne smiju izostati. Pivske himne za pivske braćice odlično su razgrijale publiku ispod pozornice. “Još jedno pivo, molim!”
FORBIDDEN: 12.50-13.35
Legendarni ponovno okupljeni bay area thrash metalci iz Kalifornije (SAD) Forbidden nastupili su zapravo u originalnoj postavi Russ Anderson (vokal), Craig Locicero (gitara), Glen Alvelais (gitara), Matt Camacho (bas) s novopečenim članom Markom Hernandezom, koji je prije toga svirao u Heathen, Defiance, Re:Ignition, Vio-Lence, Torque, Technocracy i Social Unrest. S obzirom na ono što su pokazali u mariborskom ŠTUK-u prije tri dana, moglo se očekivati rođenje pakla na Zemlji.
Forbidden su u svojoj dugoj stanci, kad su nestali sa thrash metal scene, nakupili poprilično kilaže. Pogotovo višak kilograma muči pjevača Russa Andersona, koji je tako gotovo jedva prepoznatljiv u odnosu na fotografije od prije 20 godina, a za njim masom nikako nije zaostajao (danas masivni) gitarist Glen Alvelais. No bez obzira na to, kilogrami ne prave posebne probleme Forbidden kad moraju prihvatiti instrumente i izaći na pozornicu.
Forbidden nisu izgubili ni iskru! Mariborski set listu od prije tri dana, koju su izvodili i na BYH!!! Warm up showu dan prije u obližnjem Hechingenu, bili su prisiljeni oskubati. Forbidden su u repertoaru svirali samo skladbe s prva dva albuma “Twisted Into Form” (1990) i “Forbidden Evil” (1988). Gitarski dvojac Locicero/Alvelais ostaje podmazan stroj koji zasipa slušatelja fascinantno oblikovanim višedijelno građenim solažama, koje krasi neprestana detaljna dorađenost i u kojima nema razbacivanja nota u prazno. Oba gitarska majstora posjeduju izvanredan osjećaj za to kada se “objesiti” na tremolo ili povući škripavi “lick” uzduž vrata, čime su stalno pratila izvedbu sola i u opuštenom stampedo maršu djelovala čak vrlo spontano. Russ Anderson je i dalje u super formi, uvjerljiv u svim registrima i tako je negirao neke prazne priče da više ne može pjevati kao nekad. Russ je svojim nastupom dodobra raspalio zagrijane glave ispod pozornice, iako njemačka publika što se tjelovježbe na koncertima tiče važi za prilično pasivnu i nezainteresiranu.
Općenito, turneja benda doista je prava poslastica za sve thrash nostalgičare. To što sviraju isključivo prva dva albuma, kojima su na prijelazu iz osamdesetih u devedesete Forbidden zacrtali nove granice, posebno je doživljaj. Forbidden već najavljuju novu ploču, što nisu naglas rekli tijekom koncerta, ali je kasnije izašlo iz usta jednog od članova benda u press šatoru. Dobrodošli natrag, dečki! Hvala za jedan od najuvjerljivijih nastupa prvog dana festivala.
Forbidden set lista:
1. March Into Fire
2. Forbidden Evil
3. Off The Edge
4. Follow Me
5. One Foot In Hell
6. Step By Step
7. Through Eyes Of Glass
8. Chalice Of Blood
ENSIFERUM: 13.50-14.45
Još jedni finski osvajači, s epskom jurišnom metal inačicom. Bez obzira na growl vokal, teško bi čovjek to ipak nazvao death metalom, zapravo tu nešto ozbiljno ne bi štimalo. Postava petorke Markus Toivonen (gitara), Petri Lindroos (vokal, gitara), Sami Hinkka (bas gitara), Janne Parviainen (bubnjevi) i klavijaturistica Meiju Enho velikopotezno je na pozornici predstavljala novi album “Victory Songs”. Kako i dolikuje duhu benda, dečki su i ovaj put pokazivali prsa s već lijepo oblikovanim pivskim naslagama sala, a oko struka su imali suknje u bojama finske zastave. Meiju si to naravno nije priuštila, ali je uz Pamelu Moore, koja je kasnije nastupila s Queensryche, bila jedina pripadnica nježnijeg spola koja je zauzela pozornicu prvog dana festivala, što je posebna čast. Ovaj bend djeluje malo previše mirno i neaktivno. Growl vokal nije ništa posebno ako ga usporediš s pravim death vokalima, npr. nekih Obituary. Ako sam bezobrazan, ili već što, mekani melodični izričaj benda površno bi se vrlo brzo mogao zamijeniti s Children Of Bodom, kojima bi oduzeo klavijaturska sola. Rifovi naime zrače power metal orijentacijom, brutalni vokal je doduše drugačiji, ali bez posebnog šarma i dojmljivosti. O suverenosti scenskog nastupa benda ne treba ni govoriti. Ona je neosporna unatoč činjenici da je ta velika pozornica tijekom njihova nastupa uglavnom ostajala neiskorištena. Pagan metal koji bend njeguje inače je silno popularan među Nijemcima i bend je dobio konkretnu podršku ispod pozornice.
RAGE: 15.00-15.55
Da ću ikad gledati Rage u tri popodne, he, he, he… Nema ni previše toga za reći o ovom čuvenom legendarnom njemačkom (sad već gotovo 10 godina opet) power metal triju. Rage su standardni i ostaju na pozornici standardno nepokolebljivi i s novim bubnjarom Andreom Hilgersom (čovjek je i dio postave njemačkog power metal sastava Axxis). Kako je lijepo gledati samo troje ljudi kad izgrade velik zvuk na pozornici i kad svoj nastup vode s tolikom perolakom lakoćom da cijela stvar graniči s čistom savršenošću. Bend je kao i uvijek ponudio odličan zvuk. Peter “Peavy” Wagner ni ovaj put nije iznevjerio svojim prepoznatljivim odrezanim, niže intoniranim, ali prodornim vokalom. Victor Smolski divljao je daleko od Peavyja, na desnoj strani pozornice, i zabavljao se kroz iznimno brza, vražje izrađena sola koja su njegov karakteristični unikat, a Hilgers je sasvim dostojno popunjavao rupe koje je svojim odlaskom iz benda ostavio Mike Terrana. Odlaskom Terrane iz Ragea, Rage su izgubili djelić atraktivnosti, ali njihov materijal u izvedbi uživo nije izgubio ni mrvicu plemenitog Rage metala.
Jedino što pomalo smeta jest činjenica da bend silno nerado iznenadi set listom. Rage su odsvirali skraćenu set listu svoje proljetne “Carved In Stone” turneje. U toj set listi zadržali su i poslasticu s albuma “End Of All Days” (1996) pod nazivom Under Control, a inače smo dobili set listu s gotovo polovičnom zastupljenošću skladbi s novog albuma “Carved In Stone”.
Rage su ponudili vrhunsku egzekuciju svog materijala, a na kraju raspalili publiku medleyjem koji su započeli i završili novom skladbom Long Hard Road, a u nju uključili osnovne motive željeznog repertoara, pod koji možemo ubrojiti skladbe Higher Than The Sky i Don’t Fear The Winter. Trio je bio odlično raspoložen, izveo je odličan nastup i tako obradovao veliku većinu posjetitelja ispod pozornice, koji su unatoč popodnevnoj žezi veselo rzali i bangali glavama ispod pozornice s bendom.
Rage set lista:
1.Carved In Stone
2.Drop Dead!
3.Under Control
4.Soundchaser
5. Refuge
6. No Regrets
7. Lost In The Void
8.Down
9. Long Hard Road (incl. Higher Than The Sky & Don’t Fear The Winter)
WHITE LION: 16.10-17.10
I napokon nešto za ljubitelje glam hard rocka! Evo ponovno aktivnih White Lion! Mike Tramp, Danac s australskom putovnicom, jedini preostali izvorni član sastava, prije dvije je godine predstavljao novi bend kao Tramp’s White Lion, ali je očito uskoro stekao sva autorska prava pa može koristiti ime White Lion i bez bivšeg gitarista Vitta Bratta u postavi, koji je bio jedan od osnivača benda. Od zlatnih vremena White Lion u izvornoj je postavi ostao samo pjevač Mike Tramp. Inače se na zvuku, energiji, samoj biti benda jako osjeti da u njemu nema Vitta Bratta, koji je pravi biser zlatne generacije odličnih hard rock gitarista kasnih osamdesetih i osnivač White Lion. Bio je poznat ponajviše po svojim tapping solažama, koje su bile vrlo melodične i brzo upadljive uhu.
Bijeli lav započeo je nastup udarnom rifovskom Hungry s albuma “Pride” i marljivo ga se držao i u nastavku, kad je stupnjevao nastup s Little Fighter. Mike je cijeli nastup bio vrlo opušten i s tetovažama te rupcem omotanim oko glave djelovao je kao mali razigrani kanarinac. Njegov je nastup izuzetno impresionirao, jer je tip izuzetno karizmatičan, znatiželjan, simpatično jezičav. Odmah se dopao publici kad se potrudio obraćati ljudima na njemačkom jeziku, a pritom se naravno dotaknuo i rasprave o Europskom prvenstvu u nogometu 2008., jer su Nijemci sljedeći dan igrali finale sa Španjolskom, pa im je poželio puno sreće. Nastup White Lion naravno je sjao u znaku klasika, pa su se dečki u nastavku dotaknuli prvog albuma s El Salvador i All the Fallen Men, a onda raspalili pod pozornicom s MTV hitom Wait! White Lion su u proljeće ove godine izdali i novi album “Return of the Pride” (2008) i tako se iz njega prihvatili odlične nove balade Dream, koja svojom pjevnošću samo dokazuje da Mike Tramp još uvijek zadržava pravi osjećaj za pisanje najtežih skladbi, ako balade tako smijem nazvati (ukoliko ostajemo žanrovski zatvoreni u polju hard rock glazbe).
White Lion su svoj odlični jednosatni nastup u završnom dijelu kroz hitove zlatne ere Lady of the Valley, Broken Heart i Tell Me doveli do vrhunca, a druženje s nama zaključili razigranom i razvučenom Sangre de Cristo s posljednjeg albuma.
Mike doduše više ne riče kao u zlatnim godinama, ali je i dalje odličan frontman s dobrim osjećajem za kontakt s publikom, izvanrednim šefovanjem i karizmom, koja bez poteškoća u tren oka natjera masu na sudjelovanje u pjevanju stihova pjesama White Lion. I usput još ova primjedba. Klavijaturist Henning Wanner, inače član njemačkog melodičnog hard rock sastava Jaded Heart, očito je postao dio standardne postave White Lion. “Keep the White Lion roaring!”
White Lion set lista:
1. Hungry
2. Little Fighter
3. El Salvador
4. All the Fallen Men
5. Wait
6. Dream
7. Tell Me
8. Lady of the Valley
9. Broken Heart
10. Sangre de Cristo
GREAT WHITE: 17.25-18.25
Za bijelim lavom doplivao je i veliki bijeli morski pas i bacio se u napad potpuno izravno s klasikom Call It Rock’N’Roll. Riječ je o još jednim velikim povratnicima na scenu. To su američki rock veterani Great White. Osam godina prošlo je otkako su zadnji put nastupali u Europi, a dečki reinkarnirani u postavu Jack Russell (vokal), Mark Kendall (gitara), Michael Lardie (klavijature, gitara), Sean McNabb (bas gitara) i Audie Desbrow (bubnjevi) opet jašu. Prošle jeseni izdali su novi album “Back to the Rhythm” (2007). Bilo je teško vjerovati da će se to ikad dogoditi nakon nezamislive katastrofe koja se dogodila dvadesetog veljače 2003. u SAD-u (Rhode Island), kad je tijekom njihova nastupa vatra zahvatila dvoranu, a u požaru je izgorjelo 100 ljudi, uključujući gitarista Great White Tya Longleya.
Sve su oči bile uprte u pjevača Jacka Russella, koji se dodobra preznojio u jednom satu, koliko je bilo na raspolaganju za nastup benda. Russell je nevjerojatno poskočan tip i doslovno se odbijao kao flipper kuglica amo-tamo po pozornici. Ostali članovi nisu ni izdaleka trošili toliko energije tijekom nastupa benda, što je bilo prilično iznenađujuće s obzirom na zloglasni glam stav samog benda. E, glama više nema. Osim Russella, dečki su na pozornici posve “normalni”, bez potrebe za privlačenjem pažnje. Momci su odsvirali odličan repertoar, sastavljen od klasika kao i od novog albuma. Great White su pokazali da su pronašli novu stvaralačku snagu i zalet te da su se iznova rodili. Odličan nastup i vođenje kontakta na relaciji publika – bend od strane pjevača Jacka obradovali su sve koji su mislili da su Great White nakon nesretnog veljače 2003. zauvijek otpisani. Great White prihvatili su se sljedećih skladbi: Call It Rock’N’Roll, Face the Day, Back to the Rythm, On Your Knees, Save Your Love, Rolling Stoned, Rock Me, Can’t Shake It, a koncert zaključili s Once Bitten, Twice Shy.
ICED EARTH: 18.40-19.40
Iced Earth su se opet preobrazili. Vratio se Matt Barlow. Dobro čitate. Očito je ustanovio da država SAD ne treba njegove usluge državnog službenika. Tako se dogodilo da je jadni Tim “Ripper” Owens upravo na božićnu noć 2007. dobio nogu od Jona Schafferja. Budući da se u Iced Earth neprestano događaju izmjene, usput da nabrojim uz Schafferja i Barlowa još preostalu trojku koja pomaže bendu prebroditi koncertne nastupe ljeta 2008. Tu su bili još Brent Smedley (bubnjevi), Troy Seele (gitara) te apsolutni novajlija u bendu Freddie Vidales (bas gitara).
Svoj veliki povratak s Barlowom na vokalu šef benda Jon Schaffer dodobra je unovčio. Set listu je korjenito preokrenuo i u nju ubacio skladbe koje karakteriziraju jedan od najboljih “live” metal albuma “Alive In Athens” (1999). Na Bang Your Head festivalu bend je skratio set listu koju svira od svibnja 2008. na svojim nastupima, a takvu set listu moći će uživati i svi posjetitelji koncerta benda na Metal Camp festivalu u Tolminu, 05.07.2008.
Barlow više nema onu dugu frizuru kojom se šepurio na pozornicama još 2002., kad je s bendom nastupao na “Horror Show” turneji, Schaffer je u vrijeme bez Barlowa u postavi vidno osijedio i priskrbio si nekoliko krepkih kilograma kroz te godine. Bez obzira na to, Barlow je ponovno oživio onu jedinstvenu magiju koja se uživo kod Iced Earth može roditi i razviti samo s njim na vokalu. Tip je zadržao svoje vrhunsko pjevanje netaknutim. Svoje standardno pjevanje popunjavao je ekstremnim “screamovima”, koji su svojom eksplozivnošću nekoliko puta oduzeli dah. Momci su poslužili izuzetnu uigranost i samouvjerenu egzekuciju materijala. Tehnička briljantnost sola Troya Steelea nije vozila u istim “špurama” kao ona Larryja Tarnovskog, kojeg sam ovaj put jako propustio u postavi.
Što se tiče izvedbe nove skladbe Ten Thousand Strong, a posebno Declaration Day s ploče “Glorious Burden” (2003), treba priznati da je Tim Ripper Owens ostavio tako snažan pečat na tim pjesmama da Barlow taj pečat na pozornici nije uspio dosegnuti ili nadmašiti. Smetala je i spoznaja da se Barlow trudi čak oponašati Ripperov vokal, što su potvrdili dugi “screamovi”, kakvi kod Barlowa nisu baš česti, a posebno je u Declaration Day malo pretjerivao sa screamovima, koji su u refrenu djelovali čak nametljivo i naporno.
Osim te primjedbe i primjedbe glede sola, čovjek nema što zamjeriti koncertnom nastupu. Zvuk je bio odličan, izvedba izvanredna. Kompaktnost scenske izvedbe i energija posve karakteristične za Iced Earth i teško uhvatljive. Iced Earth ustaju još jednom s Barlowom. Pripremaju i već novi album, koji će zapravo jasno otkriti koji su dobici i gubici za Iced Earth.
Iced Earth set lista:
1. Dark Saga
2. Vengeance Is Mine
3. Burning Times
4. Declaration Day
5. Pure Evil
6. Ten Thousand Strong
7. Dracula
8. Coming Course
9. Melancholy
10. My Own Saviour
11. Iced Earth
QUEENSRYCHE: 20.10-23.15
Glavni razlog zašto sam otputovao u Njemačku bila je najava koncerta legendarnih seattleskih art metalaca Queensryche, koji bi u cjelokupnoj mjeri trebao trajati debele tri i pol sata. Zadnji put su na pozornici izvodili oba albuma “Operation: Mindcrime”, dakle prvi i drugi dio, a nešto takvo čovjek kojem ovaj bend puno znači teško bi si oprostio da nije posjetio taj spektakl. Bend je započeo nastup još po danu. Kulise na pozornici ocrtavale su mračnu ulicu na kojoj će se odvijati oživljavanje koncepta “Operation: Mindcrime”. Točno na sat počelo je. Pa znate već kako ide “Operation: Mindcrime” (1988)? Umobolnica… Doza sedativa i već lutamo ulicom, na rubu preživljavanja, a onda nam posao ponudi misteriozni “spasitelj” Dr. X… najprije su pozornicu zauzela uvodno naravno sva četvorica instrumentalista, s Wiltonom na glavnom uvodnom solu u Anarchy-X. Iako je Mike Stone privlačio pažnju s plinskom maskom na licu, oči su bile uprte u Michaela Wiltona. Nijemci su bili gladni glazbe Queensryche, u zraku je vladala nevjerojatna euforija. I tada se pojavljuje Geoff Tate s pripetim bežičnim mikrofonom, koji mu je tako omogućavao slobodno kretanje tijekom scenske igre. Obećavala se prava drama. On je za početak, kao i obično, sasvim brzinski okrenuo nekoliko protubushevskih transparenata i prihvatio se pjevanja.
Da ne budemo preduži, razložit ću samo izvedbu koncerta, a nećemo se posebno šetati s kulise na kulisu koncerta. Tate većinom još uvijek ima vrlo lijepo očuvan vokal. Nekoliko puta ga je izvilo u najvišim registrima, gdje mu je s vremena na vrijeme nedostajalo daha za pola tona, ali stvar je djelovala posve prihvatljivo, nesmetano i bezbolno. Tate je i dalje fantastičan. Izvanredan scenski akter, koji je uživljeno obavljao svoj posao na pozornici. Zvuk je bio oštar i jasan, pogotovo što se gitara tiče, Rockenfieldovi bubnjevi, međusobno povezani lancima, stvarali su onaj veličanstveni duboki odjek, uz pljuskanje koje je sam zvuk albuma “Operation: Mindcrime” još kako dozvalo među žive. Zvuk namješten do u točku savršeno. Tijekom koncerta ni pri upotrebi drugih efekata nije bilo grešaka koje bi kvarile zvučnu sliku. Suite Sister Mary definitivni je vrhunac prvog dijela što se scenske izvedbe i same drame teatra tiče. Konverzacija između pjevačice Pamele Moore i Geoffa Tatea bila je tako izražajna i djelovala je kroz cijelo vrijeme nastupa nevjerojatno stvarno. Određeni insertovi, kad Sister Mary sama sebi pošalje kuglu u glavu, ili kad Nikkyja prije Eyes Of A Stranger odjenu u luđačku košulju i na kolicima odvezu s pozornice, doslovno su čovjeka potresli. Posebna poslastica bila je izvedba instrumentala Electric Requiem, koji je u odnosu na studijski original dodatno razvučen na najmanje pet minuta, podložen čvrstim beatom i potkrijepljen klavijaturama.
Publika je surađivala s bendom i intenzivno se uživljavala osobito pri izvedbi Suite Sister Mary, The Needle Lies, Breaking The Silence, I Don’t Believe In Love i naravno tijekom Eyes Of A Stranger, završne klasike prvog dijela, koja zapravo upravo na kraju čini album “Operation: Mindcrime” tako veličanstvenim, moćnim i korak iznad velike većine rock i metal albuma. Magiju prvog dijela koncerta slijedila je 15-minutna stanka, koju su dečki krepko zaslužili.
Počelo se ozbiljno smračivati kad se teatar na pozornici nastavio drugim dijelom sage “Operation: Mindcrime”. Ni on izvedbeno nije ni u čemu zaostajao za prvim dijelom. Tate si je u njemu priuštio i uzbudljiv trenutak kad je među ljude istresao kovčeg dolarskih novčanica. Svakako sam na tren-dva tijekom izvedbe na ostale članove benda kar zaboravio, jer se sve vrtjelo oko Geoffa, Pamele Moore, Dr. X,… ukratko scenske igre. I drugi je dio imao odličan zvuk, moćan i stvaran. U njemu je puno više važnih funkcija obavljao i odlični gitarist Mike Stone. Queensryche stroj ni u drugom dijelu nije zatajio ni na trenutak. Na kraju All The Promises uslijedio je veličanstven završetak, slično kao u prvom dijelu, kad su se Wilton i Stone prošetali sasvim do ruba produljene pozornice među ljude i masivnim rifovima zaključili “dvojku”.
Bend se vraća na pozornicu i otvara bis s novim motivom, koji s mrvicom nepredvidljivosti majstorski pretače u Walk In The Shadows, Queensryche klasiku s albuma “Rage For Order” (1986). Žmarci pritom nikako nisu izostali, a posebno se narod rasplamsao ispod pozornice kad su se dečki prihvatili Jet City Woman (“Empire”, 1990), koja je bila osobito intenzivna što se emotivnog naboja tiče. E, mira za nas nije bilo ni u nastavku, jer su Queensryche ostali kod naslovne skladbe albuma “Empire”, rajanje, da ne kažem slavlje ispod pozornice, nastavilo se i Tate je bio vidno dirnut. Tako su se Queensryche vratili i po drugi bis, a skladbu su posvetili organizatoru festivala. Čovjek bi očekivao nešto kao Queen Of The Ryche, ali to se nije dogodilo. Tate je najavio možda jednu od najljepših balada u rock glazbi, Silent Lucidity. Ovaj put bez orkestralnih aranžmana, ali su dečki to iskusno i rutinirano popunili samo radom na gitarama, a puno je pritom pridonijela i publika, koja se na trenutak slila u jedno s bendom.
Koncert je trajao preko tri sata, naužili smo se zvukova legendarnog benda koji je uvijek palio svojom perfekcijom i koji se nakon tvrdoglavog inzistiranja obožavatelja odlučio za izvođenje albuma “Operation: Mindcrime” u cijelosti. To je bio jedan od zadnjih, ako ne i zadnji nastup Queensryche s repertoarom “Operation: Mindcrime”, kojem su dodali i drugi dio, s tim da im to vjerojatno neće bogzna kako podići prodaju drugog dijela na europskom tlu, a inače predstavlja pravo osvježenje za sam bend, koji se možda malo dosađuje uz višegodišnje uzastopno izvođenje albuma “Operation:Mindcrime” (prvi dio) uživo. Kruha Queensryche zasigurno neće nedostajati. Tko zna? Možda će sljedeći put uživo izvoditi cijeli album “Rage For Order” ili “Empire”.
Prvi dan festivala bez po muke si je prisvojio laskavi naziv “Operation: Balingen”. Time je mnogima ispunio san, iako su Queensryche u Balingenu već 2006. uživo odsvirali cijeli “Operation: Mindcrime”, pa vjerojatno u Njemačkoj više nema puno obožavatelja Queensryche koji taj događaj već nisu vidjeli uživo. Ali primijetilo se da su Queensryche ostarjeli. Ispod pozornice je bilo puno onih koje bi se ubrojilo između 30 i 45 godina.
Uz Queensryche, i drugi su bendovi pridonijeli izvanrednom iskustvu, a uz nositelja festivala prvog dana, palili su Forbidden, Rage, Iced Earth i Agent Steel. Sve je teklo do minute točno, ponekad su tehničari tako brzo pripremili zvuk bendovima da su dobivali čak i minute pa su se stanke između nastupa bendova čak i produljivale. Nakon završetka odlazili smo još u party šator. Škiljili smo u ring prema striptizetama koje su se vijugale pod vrućim taktovima AC/DC klasika, čak i Iced Earth i Saxon, da o Manowar niti ne govorim. Pivo je opet teklo u potocima, bila je to nova duga noć, do krajnosti metalski posoljena, bila je to noć koja nikad ne prolazi…
Queensryche set lista:
1. I Remember Now
2. Anarchy-X
3. Revolution Calling
4. Operation: Mindcrime
5. Speak
6. Spreading The Disease
7. The Mission
8. Suite Sister Mary
9. The Needle Lies
10. Electric Requiem
11. Breaking The Silence
12. I Don’t Believe In Love
13. Waiting For 22
14. My Empty Room
15. Eyes Of A Stranger
—stanka 15. min—
16. Freiheit Ouverture
17. Convict
18. I’m American
19. One Foot In Hell
20. Hostage
21. Hands
22. Speed Of Light
23. Signs Say Go
24. Rearrange You
25. The Chase
26. Murderer
27. Circles
28. If I Could Change It All
29. An Intentional Confrontation
30. Junkie’s Blues
31. Fear City Slide
32. All The Promises
—bis—
33. Walk In The Shadows
34. Jet City Woman
35. Empire
36. Silent Lucidity
fotografije: Aleš Podbrežnik
tekst: Aleš Podbrežnik
tekst za White Lion: Aleš Podbrežnik & Jani Mihevc Cah
set liste White Lion & Great White: Jani Mihevc Cah
