Bang Your Head!!! 2011 festival – warm up show
Nastupaju: Axel Rudi Pell, Brainstorm, Eternal Reign, Kissin’ Dynamite
Lokacija: Balingen, Messegelände, Njemačka
Datum: četvrtak, 13.07.2011.
Godina je brzo okrenula list i pred nama se opet našao tradicionalni njemački Bang Your Head!!! festival, pravi raj za sve prave metalce i rockere koji drže do sebe. Kao i obično, dan prije nego što se vrata pravog festivala zapravo otvore, u dvorani Messehalle na prostoru samog festivala odvija se zagrijavanje, “festivalić”. Prošle je godine bio posvećen oživljavanju dana slavne prošlosti legendi N.W.O.B.H.M. pokreta, koji su svečano zaokružili glavni zvjezdani gosti večeri Saxon. Ovaj je put organizator festivala “warm up” šou namijenio isključivo nastupu domaćih sastava. Večer su starinski, u sjaju klasičnih rock elemenata i elemenata power metala, obojili sastavi Eternal Reign, Kissin’ Dynamite, Brainstorm te glavni zvjezdani gost večeri Axel Rudi Pell sa svojom pratećom postavom.
Točno u osam navečer na pozornicu dvorane stupili su njemački Eternal Reign iz Bremena. Sastav je sekstet u postavi Björn Meyer (klavijature), Dirk Stühmer (vokal), Jörg Hassel (bas-gitara), Lennart Medebach (bubnjevi), Michael Sebastian (gitara) i Torsten Fünfhaus (gitara). Ekipa prekaljenih mačaka, koja se inače rado preimenuje u Eternal Dio kad se treba preobraziti u tribute to Dio postavu, postoji od 2002. godine i unatoč gotovo desetljeću postojanja tek ovog kolovoza izdaje svoj treći studijski album naslovljen “The Dawn Of Reckoning”. Pedeset minuta izdržljivog zagrijavanja u vožnji predvidljivom klasično zamišljenom i simfonijom začinjenom epopejom njemačke škole heavy metala nije izazvalo tevtonske pomake nove glazbene revolucije na planetu, ali su se Eternal Reign predstavili kao izuzetno kompaktan i odlično uigran sastav koji je svoju ulogu prvog predgrupe u punoj snazi suverene svirke spretno unovčio i iskoristio. Bez sumnje su Eternal Reign u glazbenom smislu zanimljivi ljubiteljima melodične izvorne forme power metala s korijenima u klasičnim postavkama hard rocka, poput kasnoromantičnih Black Sabbath (Dio, era Tonyja Martina) i/ili Rainbow.
Kissin’ Dynamite je kvintet potentnih pastuha koji je već prije dvije godine nastupio na festivalu Bang Your Head. Tada su se predstavili kao tipični revitalisti heavy metala stare njemačke škole. I po stilu aranžiranja skladbi i po samom vanjskom izgledu. Riječ je o domaćim momcima iz Balingenu bliskog Reutlingena, koji su tek malo prešli dob od 18 godina. Johannes Braun (vokal), njegov brat Ande Braun (gitara), Jim Müller (gitara), Steffen Haile (bas-gitara) i Andi Schnitzer (bubnjevi) u tom su pogledu pravi fenomen. Sastav koji je 2008. promijenio ime iz Blues Kids u Kissin’ Dynamite (po jednoj od AC/DC skladbi) ovaj se put u Balingenu predstavio s drugim studijskim albumom u džepu naslovljenim “Addicted To Metal” (2010). U dvije godine koliko se nismo vidjeli, Kissin’ Dynamite potpuno su promijenili scensku opremu i uštimali se u sleaze rock postavu koja je očito našla uzore u uzlaznoj falangi skandinavskog oživljavanja takvih glazbenih trendova s kraja osamdesetih na čelu sa sastavima Crash Diet, Hardcore Superstar itd… kao i u uspjehu vrućekrvnih australskih rock n’ roll prepotentnih tipova i prepisivača AC/DC-ja Airbourne.
Sastav iznenađuje izrazitom suverenošću i dotjeranošću nastupa. Dinamike i izvanredne scenske kinetike ne manjka. Pozornica je njihov dom i užitak je pratiti vrućekrvnu, a u detaljima izbrušenu scensku šou predstavu Kissin’ Dynamite. Johannes Braun je s nakuštranom frizurom, a pogotovo kad je navukao još i šešir, otrovno podsjećao na Michaela Monroea (Hanoi Rocks), naravno uz razliku da je Johannes za svoje godine vokalno još sasvim svjež, u dosezanju vokalnog raspona eksplozivan i u prijenosu snage kroz registre izuzetno uvjerljiv. Sastav se u orijentaciji osnovnih glazbenih smjerova još traži, ali mu se u tom pogledu može progledati kroz prste, jer su momci tek rosno mladi i u upijanju glazbene riznice još se krepko razvijaju. 50 minuta novog odličnog nastupa proletjelo je u tren oka.
Brainstorm su power metal sastav koji je zapravo njemačku power metal školu odlično ukrstio s tevtonskim zahvatima koji potječu iz euro thrash metala. To su u rifove i ritmove upleli taman toliko da su postigli prepoznatljivu i uvjerljivu mješavinu superiorne udarnosti, kroz koju na svakom koraku sja temeljna predanost izgrađenim melodijama koje ne poznaju poltonski oblikovana rješenja. Otud i nešto mračnija atmosfera koja prati njihove skladbe u usporedbi s tipičnim predstavnicima power metala europske škole. Kvintet s izvornim članovima Milanom Loncaricem (gitara), Thorstenom Ihlenfeldtom (gitara), bubnjarem Dietrom Bernertom te kasnije pridruženima Andyjem B. Franckom na vokalu i Antoniom Ievom (bas-gitara) vuče se po sceni još od davne 1989. Unatoč tome, prvijenac je sastav izdao tek 1997. Sastavu je pripalo dulje trajanje nastupa, što se za njegov staž i impresivnu diskografsku zbirku, koja je u kvaliteti doživjela procvat osobito nakon integracije fenomenalnog vokalista Andyja, ujedno jedino i dolikuje.
Brainstorm su izvanredna scenska jedinica. Njihovi nastupi spadaju među najbolje kad ih usporedimo s njihovim vršnjacima iz redova njemačkog power metala. Sjećanje na to kako su u ulozi predgrupe zasjenili Primal Fear u Münchenu u studenom 2009. u sklopu tadašnje europske turneje Primal Fear još je kako živo. Srećom, Axel Rudi Pell sastav je iz posve drugog tijesta pa takva usporedba, u vaganju tko će koga otpuhati s pozornice, ovaj put otpada.
Vrlo solidne zvučne karakteristike, gdje se samo Andyja u miksu nešto slabije čulo, i izuzetna rušilačka snaga scenske izvedbe. Briljantna svirka, odlična vokalna forma Andyja, savršeno dodavanje vokalnih harmonija ostalih članova, izvanredna kompaktnost ritamske sprege i masivne zavjese čvrstog riffanja. Nezaustavljiv juriš. Odličan repertoar kroz izvedbu skladbi Forsake What I Believed, Highs Without Lows, Blind Suffering, Shiver, Worlds Are Coming Through, Hollow Hideaway, All Those Words, Fire Walks With Me te u završnici How Do You Feel i Under Lights doista su podigli večer na višu razinu, a vrućina u dvorani narasla je do vrelišta, što je potvrdila i izvanredna suradnja i podrška mase.
Axel Rudi Pell u Njemačkoj je legenda. Čovjek koji se kalio u osamdesetima u sastavu Steeler prije nego što je pokrenuo samostalnu karijeru glazbeni je posebnjak. Dolazi iz škole Richieja Blackmorea i svega što miriše na Rainbow ili stare Deep Purple. Na takav je način sastavljen i kvintet i na takvom predlošku pokušava funkcionirati. Kvintet koji je od 1998. nepromijenjen čine uz Axla na gitari Hardline pjevač Johnny Gioeli, jedan od najboljih metal bubnjara Mike “The Troll” Terrana, klavijaturist Ferdy Doernberg i jedini član ekipe koji u njoj postoji od samog početka basist Volker Krawczak.
Sastav je svoj nastup, očekivano, započeo predstavljanjem najnovijeg studijskog izdanja “The Crest” (2010). Tu je nauljena hard rockerska skladba himničnog sadržaja Too Late! Axel, koji po scenskoj igri, gestama, samoj uporabi zvuka i načinu sooliranja ne skriva školovanje kod Richieja Blackmorea, naravno se u toj maniri kiti i scenskom opremom.
Johnny Gioeli briljirao je u vokalnom performansu od prve do zadnje sekunde nastupa. Već DVD-i “Live Over Europe” (2008) i “One Night Live” (2010) dokazuju da se Gioeli vokalno posve vratio i da je nesretna izvedba vokala na koncertnom izdanju “Knights Live” (2002) tek bljedoliko sjećanje. Značajka nastupa Axla Rudija Pella korjenita je začinjenost točaka “jamovima”. Toj se karakteristici sastav sve više i više utjecao u drugoj trećini i u završnici koncerta.
Mike Terrana ubrzo je došao do svoje solo točke u kojoj je prisutne opet natjerao da zakolutaju bjeloočnicama što sve se može izvući iz bubnjeva. Terrana je mag i njegova solo točka mogla bi trajati proizvoljno dugo, a slušatelju ne bi dosadila. Unatoč tome, Mike je ovaj put nešto pritisnuo kočnicu na inače bujnom karakteru svojih solo točaka, kojima Mike može parirati samo redovitim treninzima koji po svoj prilici dosežu razinu atletskog vježbanja. Tko zna Mikeova djelovanja u Rage, malo će se iznenaditi što dovraga radi taj čovjek u stereotipno zamišljenom stilu Axla Rudija Pella? Očito je da Mike uživa izvlačiti iz sebe lik i djelo Cozyja Powella kad je na pozornici s Axlom. Ako smo još precizniji, integracija Mikea u prateću ekipu Tarje Turunen općenito djeluje kao egzotičan potez, koji je ipak logičan kad se prisjetimo debelog honorara.
Naravno, Axel je s ekipom pobrinuo se za hrpu razvučenih jamova. Posebnu je mjeru užitaka priuštio pri izvedbi Rainbow obrade The Temple Of The King, kojoj nikako nije bilo kraja. Tu treba istaknuti izvanrednu suradnju klavijaturista Doernberga, koji je u zahtjevnoj izvedbi te superiorne skladbe nadasve spretno pokrivao razigranog Axla na pozornici. Ta superiorna reinterpretacija Rainbow klasika dodatno je potvrdila da Axlova postava iza sebe ima poveću zajednički prijeđenu kilometražu. Ni u drugim točkama Axel se nije suzdržavao. Tu i tamo upleo je karakterističan melos Deep Purple klasika Mistreated, a opet je sprega Doernberg – Pell budila pozornost upletanjem motiva Purple skladbe Burn.
U cijeloj rapsodično zamišljenoj izvedbi klasične hard rock začinjenosti simfonijskom razigranošću nekako se nametala neiskorištenost odličnog vokala Johnnyja Gioelija. U tom bi smislu koncert Axla Rudija Pella sigurno više palio da se sastojao od više kratkih točaka i manje instrumentalnog “štosanja”. Tako bi nastup narastao i na dinamici i zanimljivosti, a ovako nekako splasne u svom sadržaju jer je družina na pozornici prilično statična kroz minutažu scenske izvedbe.
Isto tako bode oči površna scenska odjevenost ostalih članova prve linije na pozornici, posebno kotrljajućih “gorostasa” Doernberga i Krawczaka, koji su u tom pogledu već davno zaslužili debelu dozu lekcija od šefa Axla. No to očito nisu dužni uvažavati. I Gioeli bi mogao pobrinuti se za mrvu elegancije na pozornici i zamijeniti mlitave crne metalske majice nekom stilskom košuljom u budućnosti. Što li to dovraga “blebećem”? Sastav se ovakav po pozornicama vuče već gotovo petnaest godina i promjene u tom pogledu sigurno neće biti.
Sat i pol odličnog nastupa koji je ipak krio još nekoliko rezervi. No odlični gitarski virtuoz sa svojom je družinom zadovoljan svojim nastupima pa si zbog toga ne razbija glavu. Zato je dojam nakon koncertnog iskustva takav da je posve dovoljno gledati Axla jednom u životu. Ako njegov koncert nisi doživio, ne propuštaš puno. Propuštao bi, međutim, ako ne bi pogledao Deep Purple. “Njemački Blackmore” i njegova družina opravdali su ulogu glavnog zvjezdanog gosta večeri, njemačka publika skupinu vrlo dobro poznaje, iznimno je cijeni i poštuje. Takav odličan prijem priredila je i ovaj put u Messehalle i zagrijavajuća predfestivalska večer tako je u potpunosti uspjela.
Naravno, ni nakon koncerta nije bilo kraja ludovanju. Došlo je vrijeme za sočne poglede na “striptease” ples okretnih, gumeno rastegljivih, zgodnih zečica uz koje je pivo teklo potocima još dugo u noć.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik



























