Lokacija: Graz (Gradec) / Schloßbergbühne Kasematten / Austrija
Datum: ponedjeljak, 05.08.2019
Graz je ovaj put opet dokazao da se metalcore u Austriji može prodati. Čak i u ponedjeljak se redale su strane registarske tablice i hrpe zbunjenih stranaca koji su svim lokalcima prilazili s istim pitanjem: »Wait, the concert is up there?!« Horde obožavatelja (dvorana ima kapacitet za čak 2700 ljudi) penjale su se na grazki Schloßberg uskim stepenicama, na kojima se jedva mimoilaze dvije osobe. Ispred same dvorane pak hrpa ljudi s transparentima »Need ticket«.
Noć više australskog metalcore blagostanja otvorili su sve poznatiji Japanci Crystal Lake, koji od 2016. »haraju« Europom, a već se u studenom vraćaju u Europu kao glavni nosioci turneje nazvane »Never say die!«. Službeno je riječ samo o tročlanom sastavu koji čine pjevač Ryo Kinoshita te YD i Shinya (obojica na gitari). Svoj trojici pri izvedbi koncerata stalnu potporu pružaju japanska bubnjarska legenda Gaku i basist Bitoku.
Klasično japanski perfekcionistički, a istodobno spontan nastup enigma je za mnoge. Sinkronost članova ekipe na pozornici je fantastična, kao i komunikacija s publikom, koja se već u uvodnim točkama postrojila u circle pit, wall of death i crowd surfing. Publika nije mirovala ni trenutka, usprkos tome što većina nije ni znala koliko i kakvi će bendovi nastupiti prije Parkway Drive. Kao grupa, Crystal Lake vidno napreduju, jer iako je to bio već 19. put da ih je gledao netko od društva Touhou, poznavatelj nema osjećaj da gleda isti show, za razliku od mnogih drugih, etabliranih i znatno većih sastava.
Crystal Lake su uživo do u detalje uhvatili energiju izvornika s izdanih albuma. I zvučno, što samo potvrđuje svu veliku marljivost grupe i već poslovičan japanski perfekcionizam. Posjetitelji su nakon koncerta masovno kupovali njihove albume.
U vrlo užarenu publiku svojom su se koncertnom minutažom potom kao prvi Australci večeri umiješali Thy Art Is Murder, koji su pozornicu zauzeli s dozom entuzijazma usporedivom s entuzijazmom obiteljskog oca koji u šest ujutro mora ustati da izvede na šetnju obiteljskog psa, za kojega se njegovoj djeci više ne da brinuti. Bend je ostavljao dojam kao da izvedbi prilazi s ručnom kočnicom. Nastup s vrlo malo kretanja i energije od strane pjevača Chrisa “CJ” McMahona u »zabavnoj« pozornici opremi, za koju ne bi bilo čudno da ju je pokupio iz garderobnog ormarića našeg Magnifica, publiku nije baš oduševio. No taj osjećaj mlakosti u zadnjem dijelu koncerta ipak je naposljetku splasnuo kad su Thy Art Is Murder polako pritisnuli gas i opravdali svoju poziciju u paketu izvođača, ne samo ove večeri, nego i cijele turneje.
Napokon. Vrijeme je za Parkway Drive. Njima danas u svijetu žanra »metalcore« više ne treba posebna najava. Svjetla na pozornici potpuno se ugase, prostor se zamrači, prizor preplavi gromoglasno i jednoglasno skandiranje: »Parkway drive!«. U potpunom mraku čuje se ispuh dimnih zavjesa, a zatim stidljivo zasvijetli tanko žuto svjetlo koje se usmjeri na pjevača Winstona McCalla. Iako je tek uvod u koncert i atmosfera se još postupno gradi, prizor je već na vrelištu i publika podivlja. Nakon doista neuvjerljivog nastupa prethodnog benda zavladali su skepsa i osjećaj malodušnosti, no jalove misli Parkway Drive su odmah čim su izašli na pozornicu otjerali i pokazali da sve potpuno drže pod kontrolom i da vremena za prosjek jednostavno nema.
Bend je udarao svim cilindrima svoje nauljene mašinerije i pritom se ni načas nije suzdržavao. Prvo iznenađenje! Basist Jia “Pie” O’Connor sjedi u invalidskim kolicima. Vibracija je u svemu pozitivna, a bend pristupa sa žarom, voljom i predanošću, pri čemu se osjeti da je za fanove spreman učiniti sve kako bi im isporučio obećano. Bez obzira na to što su ga pokidani prednji ukrižani ligamenti koljena prikovali za kolica, to nije umanjilo višak energije kojom je basist dodatno podgrijavao publiku dok je žestoko kopao po četiri žice. Već samo »Pie«, dakle jedan jedini član, sjedeći u kolicima, unosio je u prostor više kretanja i suradnje s publikom nego što je to (u cijelosti) isporučio prethodni sastav.
Gotovo 3000 glava velika masa prati do zadnjeg u dvorani svaku riječ frontmena benda i izvodi više mošpitova, koji su uz gejzire i slapove popijenog piva već postajali pomalo opasni. Mnoge je posjetitelje nakon otprilike sat vremena koncerta iznenadio pomalo drukčiji »MC« s strane benda. Sa strane su koncert naime pratile još dvije osobe u invalidskim kolicima. Winston im se još tijekom skladbe Shadow Boxing približio, pružio ruke i zahvalio na posjetu, a oboje su malo kasnije od gitarista Jeffa Linga dobili »svojih pet minuta slave«. Usred pjesme im je naime prepustio da »sviraju« gitaru, što je izazvalo vidljivu radost i zahvalnost obaju posjetitelja. Nedvojbeno im se tih nekoliko nezaboravnih trenutaka zauvijek duboko usidrilo u sjećanje. Spektakl je završio tako da su Parkway Drive odsvirali čak dva obavezna dodatka.
Koncertu se može uputiti tek jedna zamjerka. Njegova duljina. Tih slabih sat i pol proletjelo je u tren oka. Bilo je prekratko za većinu užarene publike, tj. najzagrijanije obožavatelje benda (što doista nije bilo teško primijetiti), a koncert je ujedno bio u svemu toliko kvalitetan da je svojom izvedbenom uvjerljivošću u sebe usisao i preostale posjetitelje, kojima se pod kožu uvukao jednostavan osjećaj da sve dobre stvari, poput ovog koncerta Parkway Drive, uvijek prebrzo prođu.
Setlista Parkway Drive:
Wishing Wells
Prey
Carrion
Vice Grip
Karma
Cemetery Bloom
The Void
Idols and Anchors
Dedicated
Absolute Power
Writings on the Wall
Shadow Boxing
Wild Eyes
Chronos
Bis:
Crushed
Bottom Feeder
autori: Denis Paradiž, Primož Novak, Aleš Podbrežnik
fotografije: Denis Paradiž
beste Fotos!