Mjesto: Postojna
Datum koncerta: 22.05.2009
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 25 €
Danas živimo u zbunjujućim vremenima, kad se čini da je nostalgičnih uzdisaja uz prosipanje pješčanih zrnaca vremena sve više. Kao gljive poslije kiše niču i povrh toga žanju zavidne uspjehe razni tribute sastavi, a masovno se regrupiraju i stari rokerski mačkovi, čija davno sazrela tjelešca ustrajno bježe iz vitrina muzeja glazbene povijesti. Sličnih se pothvata posljednjih godina laća zabavnjački trojac Željka Bebeka, Mladena Vojičića Tife i Alena Islamovića. Novobuđeni glazbeni paket nakon odlaska Gorana Bregovića, idejnog vođe sastava Bijelo dugme, koji se očito odlučio definitivno prekinuti s prošlošću, sada nastupa pod markom Kad bi bio bijelo dugme. Sva trojica slavuja, koji su svaki na svoj način duboko utisnuli osobni pečat u priču najatraktivnijeg sastava na prostoru bivše zajedničke države, oprostili su se od pastira na sunčanoj strani Alpa u petak nastupom na postojnskom aerodromu, gdje su im društvo pravili zastavonoše slovenskog hard rocka Mary Rose.
MARY ROSE:
Priča o postojnskim Mary Rose na našim je stranicama ispričana već nekoliko puta. Riječ je o otrovnoj formaciji petorice prvorazrednih glazbenika s kroničnim problemima pri izdavanju novog materijala. Nezgodno, zar ne. Kako god, Mary Rose su po očekivanju još jednom uspjeli pobjeći stisku rutinskog obnavljanja napamet naučenog repertoara, za što se pobrinuo unos svježe žetve nadahnute spontanosti njihova petkovskog nastupa. Dečki su dobro uhodani sustav skladbi albuma Feniks oplemenili hrpom dobrodošlih strukturnih inovacija, serviranih u obliku smjele nadogradnje tvrdog rokerskog stava sastava. Potonja je plod agilnosti cjelovite zvučne slike, koja ne dopušta udaljavanje od čvrstog jurišanja prvorazrednih teškorokerskih željeznina. Spomenute ni u posljednjem ruhu nisu škrtarile s izražavanjem kvalitete pojedinih članova, slivene u prilog školskoj demonstraciji moderne rokerske kompozicije.
Okolnosti u kojima su Mary Rose sjeli u poziciju “predvozača” večeri nisu bile baš idealne. Oštar i izravan pristup ubrzo je počeo izazivati pitanje sadržajne kompatibilnosti glazbe postojnskih jurišnika s pastirskim aromama balkanskih ritmova, na koje je većina ljudi nestrpljivo čekala. Odaziv publike bio je tome primjereno hladan, a osim tradicionalno energičnog Žaka, u najboljem je slučaju bio službeni i odnos Ekijeve čete. Izvedbeno dečkima naravno ne treba ništa prigovoriti! Žak je kroz nastup ostao nevjerojatno suveren u svim isprobanim vokalnim položajima, a njegova scenska karizmatičnost i autoritet i dalje ostaju neizazvani. Na potonjem su si ovaj put polomile zube neposredno pred pozornicom smeštene histerične žene, koje nisu škrtarile s iskazivanjem tupoglave naklonosti glavnim zvijezdama večeri, naravno na štetu truda samih Mary Rose. No nema veze. Kao i uvijek, i ovaj smo put kod Mary Rose svjedočili doživljaju posebne vrste, kao i uvijek kad imamo priliku promatrati službovanje nesuđenih prvaka slovenskog hard rocka!
KAD BI BIO BIJELO DUGME:
Bijelo dugme su kroz nepunih 16 godina dugu karijeru, koja ih je ustoličila kao neprijeporne kraljeve jugoslavenskog rocka, pod ravnanjem hirovitog Gorana Bregovića stalno mijenjali raspoloženjske nijanse. Stilski dugo godina ukorijenjeni u mješavini bluesa, starog rocka i folk glazbe, nakon albuma Bitanga i princeza, u kojem obožavatelji kao i kritička masa danas vide stvaralački vrhunac sastava, dočepali su se eksperimentalnijih, novovalno orijentiranih pristupa, čija je uporaba dugoročno pokrenula ciklus neizbježnih kadrovskih rošada, od kojih su naravno najkontroverznije bile one na poziciji glavnog vokalista. Nakon Bebeka nakratko se dogodio Mladen Vojičić Tifa, a Bregovićeve su želje konačno uslišane dolaskom Alena Islamovića, s kojim su Bijelo Dugme konačno metamorfozirali u poslušnu mainstreamovsku mašineriju, sklonu potrebama šireg kruga slušatelja.
Stilska je usmjerenost sastava kroz godine dakle stalno varirala, a time do danas ostaju podijeljena i mišljenja o najkompetentnijem vokalistu sastava. Željko Bebek naravno ostaje neprijeporni favorit starije generacije, sklone tvrđim rokerskim usmjerenjima, dok se nezahvalno potomstvo zlatnog doba jugoslavenskog rocka kao pijanac plota drži ostavštine razdoblja Tife i Islamovića. Kako god, vidjeti sve tri glavne protagoniste davno otpjevane rock bajke, zacijelo je bio događaj za anale, premda ne toliko u smislu izvedbene kvalitete, nego prije svega kroz prizmu nostalgičnog prizivanja uspomena, minulog u skladnom pjevanju refrena dodobra ozelenjelih motiva.
Dugmetasti trojac, koji se danas zove Kad bi bio bijelo dugme, nakon prilično predvidljivog uvoda istoimenom skladbom, jedva čekani vrhunac večeri podijelio je na tri dijela, unutar kojih je svakome pripadalo dobrih sat vremena prostora za, kako se pokazalo, prilično teško probavljive vokalne akrobacije. Kao prvi pred postojnsku je publiku stupio Željko Bebek, heroj ranog razdoblja Bijelog dugmeta. Umotan u rubac i uz karakterističan izraz na licu, Bebek, usprkos improvizirano postavljenom trasiranju vokalnih linija, nije uspio sakriti šupljikavost svojeg nekoć tako prepoznatljivo sočnog glasa. Željkov je glas najsuvereniji zazvučao u nižim položajima, a svaki oktavno-tonalitetni uspon za gospodinove glasnice već je predstavljao izazov posebne vrste. Raja se takvim sitnicama naravno nije dala smesti, što je uz ustrajno cijeđenje klasika tipa Na zadnjem sjedištu moga auta, Bitanga i princeza i ostalih željeznina u režiji iznimno kompaktnog pratećeg sastava posve razumljivo, pa o očekivanosti takvog scenarija niti ne gubim riječi. Na dlaku sličan tretman od strane okupljenih doživio je, u usporedbi sa svetopisamskom slikom koja posljednjih nekoliko godina ustrajno zijeva s brojnih plakata, snažno odebljali Tifa. Ugodno zaliven mužak pomalo hrapavog glasa, čiji je torzo prijeteće štrlio iz traperica nekoliko brojeva premalih, isplo je atraktivni pop-rokerski vijenac, čiji su vrhunci Aiaio radi radio i Padaju zvijezde u smislu odaziva publike znatno nadmašili učinak prethodnika. Ono što Tifa zna, za Alena Islamovića je igra mačke i miša, mužaka s od trojice najbolje očuvanim vokalom. Godine Alenu nisu došle do živog, štoviše, mužak s nakupljenom kilometražom na pozornici zrači iznimnom energičnošću i karizmom. Alen se pokazao kao pravi šovmen, profesionalac od glave do pete, izvođač s odličnim osjećajem za publiku, koja je ponuđeno znala uslužno prihvatiti (osobito odlično izvedbu Ako ima boga), a među ostalim i (nažalost) repriznu izvedbu Motori. S malo zlobe moglo bi se reći da je Islamović oba “takmaca” kroz večer promatrao samo u retrovizorima.
Ako rezimiram, petkovska večer u Postojni nije poslužila ni s kakvim vrijednim spomena glazbenim vrhuncima, naravno uz iznimku uvijek suverenih Mary Rose, koji svoj nastup uvijek dorade nekim posebno sočnim dodatkom već ionako čeličnom repertoaru. Što se paketa Kad bi bio bijelo dugme tiče, uočljiva vokalna dotrajalost barem dvije trećine dugmetastih slavuja za neponovljiv glazbeni doživljaj, koji bi zadovoljio standarde prosječnog glazbenog purista, ipak je previše očita. Ostavština Bijelog dugmeta naravno još uvijek ostaje dobro uhodana u krvi balkanskog slavenstva, pa ono spomenute nedostatke niti ne primjećuje, a ako i primijeti, radost i neizmjerna sreća zbog prepuštanja zvukovima vazdazelenih motiva za bilo kakve smetnje u probavljanju plodova velikana jugo rocka jednostavno je prevelik zalogaj!
Fotografije: Mojca Perdih
Galerija slika
