Izdavač: English Electric Recordings
Datum izlaska: 30. 7. 2021.
Produkcija: Big Big Train
Trajanje albuma: 62.08 min
Žanr: Progressive Rock / Crossover Prog
Ocjena: 9.0/10
»Common Ground« trinaesti je studijski album britanskih progrock prvaka Big Big Train, koji su godinu dana nakon izlaska njegova prethodnika »Grand Tour« (2019) doživjeli dramatične promjene. Iz sastava koji se bez pretjerivanja može proglasiti trenutačno najpopularnijom i najcjenjenijom suvremenom britanskom progrock postavom prilično neočekivano su otišli osnivač i klavijaturist Danny Manners, dugogodišnji gitarist Dave Gregory te violinistica Rachel Hall. Zamijenili su ih Carly Bryant, Dave Foster i Clare Lindley, koji zasad ostaju ‘samo’ gostujući glazbenici, no unatoč tome su na »Common Ground« odigrali vrlo važne uloge.
Za neke bi sastave odlazak čak trojice glazbenika, koji su godinama bili važni suautori cjelokupnog zvuka, bio težak udarac, no takva je promjena kod Big Big Train tijekom nastajanja »Common Ground« djelovala čak blagotvorno, jer je došlo do manjeg, ali važnog osvježenja njihova zvučnog pristupa. Naime, već pri izlasku i dalje odličnog »Grand Tour« pojavile su se neke opravdane kritike da njihova zvučna formula postaje previše predvidljiva te da su prošla tri, četiri albuma međusobno stilski i zvučno prilično srodna. Činilo se da cijenjeni sastav, koji nove studijske albume izdaje razmjerno često, više ne može doista iznenaditi nečim novim.
Četvorica preostalih članova Big Big Train očito su poslušala takve kritike te su na »Common Ground« napravila dobrodošao korak od predvidljivog zvučnog formata, zbog čega ovaj album sadrži osjetno manje pastoralnih i simfonijski obojenih aranžmana, ali zato veću vokalnu i stilsku raznolikost. Ovaj put karizmatični pjevač David Longdon, koji je ovdje puno manje nalik Peteru Gabrielu nego inače, ima veću pjevačku pomoć američkog bubnjarskog majstora Nicka D’Virgilija i svestranog švedskog klavijaturista/gitarista Rikarda Sjöbloma nego prije, dok Bryant i Lindley marljivo brinu za dodatne ženske vokalne harmonije u pojedinim skladbama s »Common Ground«.
Dokaz da su se Big Big Train ovaj put odlučili za neke posve nove skladateljske pothvate predstavlja već uvodna »Strangest Times«, koja je unatoč depresivnom i izmučenom tekstu o covid krizi neočekivano vesela i pozitivna stvar. Ta skladba, koja uopće nije loša kad je riječ o strukturi simfonijskih aranžmana i glavnoj melodiji, bliža je pop rocku nego simfonijskom progu, čime je Big Big Train uspio priuštiti priličan stilski šok. Pomalo blijed, neizražajan refren, unatoč odličnom Davidovu pjevanju, nažalost ne ostavlja pretjerano dubok dojam. S drugačijim tekstom ovo bi bila sasvim simpatična artrock skladba, jer je većini normalnih ljudi covid i sve što je s njim povezano već preko glave.
Još neobičnije, ali u pozitivnom smislu, ispada sljedeća skladba, »All The Love We Can Give«, u kojoj David pjeva za nekoliko oktava niže nego što je to za njega uobičajeno. Njegov bariton u priličnom je kontrastu s lijepim pratećim vokalnim harmonijama i svijetlim ambijentalnim nijansama. pri kojoj je pri nastajanju sigurno prste imao D’Virgilio, jer prilično podsjeća na neke stvari s njegova solo albuma »Invisible« (2020). Nick je ovdje izdašno aktivan i u pjevačkoj ulozi, jer nekoliko puta preuzme središnje mjesto za mikrofonom. Ta zanimljiva skladba sadrži brojne eklektične vremenske prijelaze i složene instrumentalne dionice u kojima će mnogi prepoznati utjecaje Nickovih i Rikardovih prijašnjih sastava – Spock’s Beard i Beardfish.
»Black With Ink« obilježen je ponajprije uspjelim muško-ženskim vokalnim duetom Davida i Carly, dok baš svi pjevački ‘pomagači’ dobivaju priliku pokazati svoje vokalne vrline, čime brinu za fantastične harmonije i pravu simfoprogrockovsku dramu. Ovom skladbom »Common Groud« doista ožive te nas uvjeri da nakon dvaju uvodnih eksperimenata, koji su donijeli miješane rezultate, ovaj sastav u skladateljskom, ambijentalnom i izvedbenom smislu i dalje ostaje na vrhu suvremene progrock scene.
Iako su Big Big Train s obzirom na državljanstvo svojih članova trenutno samo napola engleski bend, neke skladbe i dalje imaju nepogrešiv engleski pečat, u kojem se uz utjecaje Genesisa osjećaju i određeni utjecaji canterburyjske i britanske folk rock scene. Takav primjer, koji opet više podsjeća na ‘klasične’, melankolične i pastoralno usmjerene Big Big Train, jest skladba »Dandelion Clock«, začinjena snažnom nostalgijom, epskim gudačkim aranžmanima i čarobnim vokalnim harmonijama, koja je mogla izaći na bilo kojem albumu ovog sastava između 2009. i 2019. godine, odnosno u razdoblju otkad su u njihovim redovima David i Nick.
»Headwaters« je kratki, klavirski usmjereni instrumental koji podsjeća na romantičnu uspavanku. Pozoran slušatelj uskoro će primijetiti da je druga polovica »Common Ground« zamjetno zanimljivija i uspjelija od prve. »Apollo« je simfoprogrockovska poslastica s blagim jazz i folk dodacima te jedan od vrhunaca »Common Ground«. Stilski bi se odlično snašla na prethodnom albumu »Grand Tour«. Ovo instrumentalno remek-djelo kao da se kupa u raskošnim orkestralnim aranžmanima, divljim klavijaturskim solažama i bubnjarskim vratolomijama, dok cijelo vrijeme prevladavaju epsko i svečano ozračje. Zbog toga će zasigurno oduševiti sve dugogodišnje privržene fanove, koji će znati cijeniti činjenicu da je riječ o najtipičnijoj Big Big Train stvari među nekoliko prilično ‘netipičnih’ skladbi.
I naslovna skladba nastala je u prepoznatljivom Big Big Train stilu, s brojnim simfonijsko-pastoralnim elementima, svečanim gudačkim aranžmanima i bogatim vokalnim harmonijama, dok im ovaj put polazi za rukom stvoriti vrlo dobar refren.
Slijedi je 15-minutni superep »Atlantic Cable«, koji je najambicioznija stvar na »Common Ground« i ujedno ona koja ljubitelje Big Big Train konačno uvjerava da je sastavu, bez obzira na ‘spor’ početak, uspjelo stvoriti još jedan odličan album. U njoj je sjedinjen sav skladateljski, aranžerski i lirski genij sva četiri člana benda, dok David sve to otpjeva s izvanrednim osjećajem za melodramu. Pojedine instrumentalne dionice unutar ovog sjajnog epa po kvaliteti, razigranosti i zabavnosti stoje na samom vrhu suvremenog proga, što će morati priznati i najzahtjevniji ‘progoljupci’.
Melankolično-nostalgični »Endnotes« donosi završetak albuma, poduprt romantičnim gudačkim aranžmanima, u prepoznatljivom Big Big Train stilu, kad se David glasovno opet pomalo približi suvremenoj verziji Petera Gabriela, što je jedan od rijetkih trenutaka na albumu u kojima se to zamjećuje. Za izdašnu dozu nostalgije u završnom dijelu pobrine se iznenadni, briljantno izveden upad puhačke sekcije.
Izlazak svakog novog albuma Big Big Train praznik je za progrock sladokusce, pa je tako i s »Common Ground«, kojim se uvijek ambiciozni sastav pomalo udaljio od provjerene i već pomalo predvidljive zvučne formule. »Common Ground« doduše neće zauzeti jedno od prvih pet mjesta u njihovoj dosadašnjoj studijskoj diskografiji, to je sigurno, no unatoč tome već sada spada među progrock vrhunce 2021. godine i predstavlja hrabar korak dalje od dosadašnje ‘zvučne zone udobnosti’. Otkad su u njihovim redovima i Nick i Rikard, koji se uz uvijek sjajno raspoloženog Davida mogu proglasiti pokretačkim snagama sastava, kod Big Big Train neuspjeh je gotovo nemoguće zamisliti.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Strangest Times (5:08)
2. All the Love We Can Give (8:06)
3. Black with Ink (7:24)
4. Dandelion Clock (4:14)
5. Headwaters (2:27)
6. Apollo (7:50)
7. Common Ground (4:54)
8. Atlantic Cable (15:06)
9. Endnotes (6:59)
Postava:
David Longdon – vokal
Gregory Spawton – bas gitara
Rikard Sjöblom – gitara, klavijature, vokal
Nick D’Virgilio – bubnjevi, vokal
Gostujući glazbenici:
Carly Bryant – klavijature, prateći vokal
Dave Foster – gitara
Clare Lindley / violina, prateći vokal
Aidan O’Rourke – violina
Five Piece Brass Ensemble
