Klemen Markelj se svojim majstorskim zahvatima ove godine upisao na čak tri strana albuma. Prvi je drugi album progresivnometalskog projekta The Vicious Head Society iz Irske naslovljen Extinction Level Event, a drugi novi album američkog gothic i doom metal projekta Drift Into Black naslovljen Patterns of Light. Za oba je odsvirao bubnjeve na svim skladbama. Na trećem albumu britanskog progresivnog rock projekta Crashed Astro, iza kojeg stoji gitarski virtuoz, skladatelj, multiinstrumentalist i producent Oliver O’Shea, odsvirao je bubnjeve na tri od ukupno osam skladbi.
“Nevjerojatno koliko idejne fleksibilnosti, duhovitosti i pronicljivosti pri plasiranju prijelaznih dionica, kao i fascinantnih lomova u samoj ritmici i ritmičkim ključevima ostvari Klemen Markelj na ovom albumu”, napisao je u recenziji za Extinction Level Event Aleš Podbrežnik na portalu RockLine (cijela recenzija dostupna je OVDJE).
Slovenskim glazbenicima nije lako probiti se na međunarodnu scenu, pa su oni kojima to uz naporan rad i upornost doista uspije vrijedni divljenja. Graham Keane, irski glazbeni genij i prije svega gitarski virtuoz, već je znao zašto je Klemna zadržao u ekipi nakon što je na prvijencu odsvirao na dvije skladbe.
“Markelj je cijelo vrijeme u pravom trenutku na pravom mjestu. Ništa mu ne promiče. Bilo da treba biti nježan ili se punokrvno raspaliti i razmahati. Govorimo o vrlo zahtjevnom albumu koji od glazbenika traži izrazitu fleksibilnost i širinu u poimanju vizionarstva koje stoji iza Grahama Keanea”, pokušao je odgonetnuti misli potonjeg Podbrežnik.
Svoje je znanje Klemen usavršavao na College of Music u Los Angelesu, kod profesora svjetskog glasa kao što su Joe Porcaro, Tony Inzalaco, Ralph Humphrey, Gary Ferguson, Dave Beyer, Mike Packer i Richie Gajate Garcia.
O tome kako je to biti ‘sam svoj bubnjar’ više u retcima ispod.
Navodno je za tvoj dolazak iza bubnjeva ‘kriv’ tvoj imenjak iz nekadašnjeg sastava Bad Law, u kojem si inače svirao gitaru. Što se s njom dogodilo poslije, odnosno kako to da si tako ustrajao u udaranju po bubnjevima?
Tako je, Klemen Krmelj je 94. odlučio da više neće svirati u bendu i prodao mi je svoje bubnjeve za jedan špricer. Ja sam već tada, iako sam svirao gitaru, dolazio sat vremena prije na probe da bih mogao vježbati bubnjeve. Tako sam odlučio da bubnjeve preuzmem sam, a umjesto gitarista smo u bend pozvali mog bratića, klavijaturista Gregorja Lipuščeka. Gitaru sam ubrzo nakon toga prodao i potpuno se posvetio sviranju bubnjeva. Ma, prve bubnjeve sam si napravio još u osnovnoj školi od limenki za boju.
Nakon Bad Law svirao si u priličnom broju sastava. Kojih i što bi izdvojio iz suradnje s njima?
S Bad Law svirali smo od 1989. do 1999., u tom razdoblju svirao sam još u puhačkom orkestru i sastavu Oko, s kojim smo snimili album Live Oko 2000. Za mene je bilo nevjerojatno iskustvo svirati s gitarskim virtuozom kao što je Pavel Kavec i basistom kao što je Ernie Mendillo. S potonjim sam uz zajedničke probe triput tjedno vježbao i sam. Na nastupima uživo imali smo nevjerojatnu energiju, bilo je super.
U triju Oko svirao sam 3 godine, a zatim smo s partnericom Katarinom Globočnik osnovali progressive metal bend Obidil. U sastav smo pozvali još gitarista i basista iz Bad Law (Tomaž Jelenc i Andrej Čufer) te klavijaturista Gašpera Kačara. S Obidil smo izdali dva albuma – The Magic Word (2003) i Stardust (2008) te redovito nastupali do 2011. U međuvremenu se postava malo promijenila, mjesto basista preuzeo je Matej Sušnik, a gitarist je postao Rok Tomšič. S Obidil mi se napokon ispunila dugogodišnja želja za stvaranjem vlastite glazbe, što mi je bilo istinsko zadovoljstvo. Trenutno smo na standbyju, ali priča još nije završena.
Zatim sam od 2007. do 2014. svirao s The Drinkers, snimili smo album Recidiv (2014) i dvd Od Pira do Školjke (2009). 2010. pridružio sam se etno triju Antorino, s kojim smo snimili album Antorino – Medieval Crossover – 2011. Veliki izazov bio je kako spojiti violinu, lutnju i bubnjarski set. Bubnjeve sam prilagodio tako da sam umjesto snare bubnja imao djembu, a umjesto hi hat činele tamburin, zadržao sam dva bas bubnja i 5 tom tomova te dodao tri rototoma, bongose i jam block. Vrlo unikatan i divan album.
2016. pridružio sam se rock and roll bendu Sam’s Fever, s kojim smo snimili album Fever (2018). Iste godine nastupali smo kao prateći bend Darlene Love u Njemačkoj, koja je izdala koncertni album u dvije verzije – Darlene Love – Welcome to Germany i Darlene Sings Elvis and other Favorites.
Možda nije toliko poznato da si ‘pobijedio’ na audiciji za bubnjara grupe Demolition group, ali njihov bubnjar nisi postao. Što se dogodilo?
1999. ili 2000., ne sjećam se točno, bio sam na audiciji za Demolition Group u Brežicama. Bilo nas je 21 bubnjar, došao sam zadnji i bio primljen, ali kad su me pitali odakle sam, predomislili su se jer je Železniki predaleko. Tada smo se Katarina i ja u vožnji prema kući odlučili da napravimo bend u kojem ćemo svirati svoju glazbu, onakvu kakva se nama sviđa.
Kako si se uopće prihvatio misije ’sam svoj bubnjar’? U inozemstvu je ta prilično uobičajena, a kod nas … Je li tada uopće postojao još netko tko je tako djelovao? Kako uopće izgleda tvoje bubnjarsko djelovanje? Većina bubnjara zamišlja u bendu, a ti sve radiš sam u svom studiju.
Najprije sam snimao u studiju Ork u Jevnici, za razne izvođače – Avven, Metalsteel, Out of Plumb, Big Nina, Salome, Interceptor, Nessy, Maju Prašnikar, Borisa Brvara, Jaku Vižintina, Liam, The Fallen Idea -, a kasnije sam počeo uređivati svoj studio. Puno sam surađivao s producentom Damjanom Pančurom, koji mi je bio od velike pomoći u tom procesu.
Kad sam došao do točke da sam sve mogao snimiti u svom studiju, napravio sam web stranicu i nekoliko promotivnih video snimaka. S vremenom su se počeli javljati klijenti sa svih strana, iz Europe, Amerike, Afrike …
Najprije mi pošalju mail s podacima o glazbi, zatim demo snimku i upute. Neki pošalju samo info instrumental i imam potpuno slobodne ruke u stvaranju, dok drugi već imaju razrađeno kako žele bubnjeve za određene dijelove u skladbi. Preslušam demo i zamislim kako ću određene dijelove odsvirati. Ponekad si napravim bilješke, a ponekad ih zapamtim.
Najčešće dobijem ideju kad nisam za bubnjevima, na biciklu, u šetnji ili u autu. Prije nego što počnem sa snimanjem, uvijek provjerim mikrofone, ugođenost i ponekad promijenim snare ili ga zamijenim, a također i na bas bubnju ponekad nešto promijenim. Puno je elemenata na koje treba paziti.
Snimim bubnjeve, pošaljem info miks, kad je snimka prihvaćena, pošaljem sve trackove preko wetransfera. Tijekom godina izgradio sam svoj zvuk pa je uvijek lakše. U principu snimam sve žanrove, ali najviše su mi pri srcu progmetal i jazz/rock.
A što je s tzv. energijom koja nastaje među članovima benda? Kako to kompenziraš odnosno usklađuješ li se nekako i kako s drugima koji sudjeluju u nekom projektu?
Svakako komuniciramo, putem mailova, messengera ili skypea, a ponekad nešto predložim, pitam … S nekima razgovaramo više, s drugima manje. Kad sam snimao za klijenta iz Danske, gospodin je bio toliko sretan da mi je u znak zahvalnosti za strpljenje, jer sam snimio tri revizije za skladbu, poslao šest boca vrhunskog vina.
Školovao si se i u Los Angelesu na LACM – Los Angeles College of Music. Kako ti je uspjelo doći tamo, tko te sve učio i kako je tekao studij?
Prvi put sam otišao na LACM u Los Angeles 2016., kad sam sudjelovao u ljetnom programu. 2009. sam položio prijemni, dobio nešto stipendije i odradio prvi semestar, a nastavio sam 2012. Tada su s menom išli Katarina i naš sin Vasja.
Za LACM sam se odlučio prije svega zbog profesora, pa i zbog sunca. (smijeh) Već nakon ljetnog programa došao sam kući oduševljen i pun novih ideja. Već samo svakodnevno druženje s ljudima iz cijelog svijeta koje zanima glazba je nadahnjujuće. Tijekom studija bio sam na faksu od 8.00 ujutro do 22.00, usput sam jeo bademe i grožđice i pio kavu, a navečer sam za opuštanje skuhao večeru i priuštio si koje pivo. Subotom sam uzimao slobodno, a nedjeljom sam se već pripremao za novi tjedan. Bilo je zaista super, naravno stresno i naporno, ali super.
Imao sam sreću da sam imao najbolje profesore. Joe Porcaro, kojeg smo zvali Jopo, nažalost, više nije među nama, bio je nevjerojatan, vrlo nadahnjujuć, ljubazan, prijateljski nastrojen i znatiželjan. Uvijek je imao iskrice u očima kad je svirao bubnjeve ili pripovijedao neku priču. Nezaboravno i neprocjenjivo. Kad bi netko odsvirao toliko dobro da bi se Joe nasmijao, imao je običaj reći: ’You are gonna be a bitch.’ Joe Porcaro je surađivao s imenima kao što su Lao Schifrin, Toto, Paul Anka, Nancy Sinatra, Madona, Barbra Streisand, Pink Floyd, Diana Krall.
Ralph Humphrey bio je također vrlo nadahnjujuć, strastven glazbenik i perfekcionist. Jedan je od rijetkih bubnjara koji su imali priliku i dovoljno znanja da sviraju s Frankom Zappom i Don Ellis Big bandom. Danas uz podučavanje i snimanje radi s prog.jazz bendom The Odd Dogs.
Zatim su tu još Gary Ferguson, koji je surađivao s imenima kao što su Ray Charles, Gary Moore, Glenn Hughes, Lana Del Ray, Dave Beyer, koji je surađivao s Mellissom Etheridge, Christopherom Crossom, Richie Gajate Garcia, koji je surađivao s Philom Collinsom, Titom Puenteom i Stingom, pa Tony Inzalaco, surađivao je s imenima kao što su Oscar Peterson, Maynard Ferguson, Ben Webster, Dizzy Gillespie, Dexter Gordon. Tony me je oduševio za jazz i od srca sam mu zahvalan za sve. Puno smo se nasmijali, nadiskutirali i još uvijek smo jako dobri prijatelji. Sa svim profesorima sam se vrlo dobro razumio i s nekima sam još uvijek u kontaktu.
Bi li mogao reći da bi bez tog ‘američkog iskustva’ bio lošiji bubnjar/glazbenik? Što bi primjerice izdvojio da te pitaju kako te je taj studij najviše obilježio?
Svakako, uz samo glazbeno znanje to su priče majstora koji su stvarali glazbenu povijest bluesa, jazza, rocka, funka. To je nezaboravno iskustvo koje ti otvori širinu u život.
Ove su godine izašla dva albuma na kojima si ostavio svoj pečat. Prvi je Extinction level event progresivnometalskog projekta The vicious head society, koji je osmislio irski glazbeni vizionar i gitarski virtuoz Graham Keane. Na prvijencu si odsvirao bubnjeve za dvije skladbe, na novom čak na svima. Kako je došlo do te suradnje i kako je projekt tekao?
Tako je, The Vicious Head Society (Irska) nekako se podudara s počecima snimanja u mom studiju. Graham Keane je primijetio moj promo video (2016) i javio mi se. Kad sam čuo demo, skočio sam do stropa. (smijeh) Odmah sam mu odgovorio da je to apsolutno moje područje i na tome sam mu jako zahvalan. Na prvom albumu “Abject Tomorrow” odsvirao sam bubnjeve za dvije skladbe i u reizdanju još jednu instrumentalnu – Xylematic Disembovelent. Ove godine pak je izašao novi album “Extinction Level Event”, na kojem sam svirao u svim skladbama. S snimanjem smo počeli 2018., a 2020. je album bio gotov, izašao je 28. 5. 2021. na cd-u i kao time kapsula, u kojoj su oba cd-a. S Grahamom imamo vrlo dobru komunikaciju i sam proces lijepo teče.
Drugi je projekt Drift into black, koji se žanrovski jako razlikuje od VHS. Igra li to ikakvu ulogu? Trenutno snimaš bubnjeve već za novi album tog projekta?
Craig Rossi mi se prvi put javio 2018. i od tada smo snimili 4 albuma. Zadnjeg sam nedavno završio. Prvi “Dead Suns Under The Forever Moon” izašao je 2018. na cd-u, drugi “Anthems From The Darkest Winter” 2019. na cd-u i treći Patterns Of Light 2021. na vinilu, na što sam jako ponosan. Oduvijek sam naime želio čuti svoje bubnjeve na vinilnoj ploči. Album koji sam nedavno snimio izlazi sljedeće godine. Craig Rossi je čak objavio da smo basist Paul La’Placo i ja odsad članovi benda.
Ove je godine inače izašao i album Crashed Astro (U.K.) Fossil Megacosm. Žanrovski se sva tri albuma razlikuju, sežu od prog.metala, doom/death metala do experimental prog.rock/metala, ali to ne igra bitnu ulogu jer ja jako volim svirati različite stilove.
Svjedoci smo postupnog povratka glazbenih priredbi. Nastupaš li ikako? Nedostaje li ti pozornica?
Zadnji nastup imao sam sa Sam’s Fever u siječnju 2020., tada sam se i odlučio napustiti bend pa s njima više ne nastupam. Koncerti mi apsolutno nedostaju, i na pozornici i ispod nje, ali dok god su na snazi besmislene mjere, neće me biti ni na pozornici ni ispod nje. Uvjeren sam, međutim, da ćemo sljedeće godine sigurno nastupati i ići na koncerte.
Za kraj skočimo još među buduće bubnjare koje učiš udaraljkaškim vještinama. Kako stoji ‘ljetina’ slovenskih bubnjara u budućnosti?
Istina je, imam školu bubnjeva i mogu reći da me ne brine budućnost bubnjara i bubnjarki u Sloveniji. Vrlo sam ponosan na svoje učenike i učenice. Svake godine organiziram koncert na kojem svatko odsvira jednu skladbu s bendom. To nam svima jako nedostaje, zadnji smo ga imali u svibnju 2019. Nadam se da ćemo ga što prije opet moći imati kao normalni, slobodni ljudi.
Autor: Nataša Fajon
Intervju možete pročitati i na web portalu Opazovalec.si:
