Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Barclay James Harvest
Izdavač: EMI Records
Izdanje: 1971
Ocjena: 4/5
Barclay James Harvest, u svojim prvim godinama poznati kao simfonijski idealisti mistike keltskih bara, polja i šuma, ambiciozno su pristupili i svojem trećem albumu “And Other Shorts Stories”, na kojem su nastavili sa simfonijsko-orkestralnim smjerom obaju prethodnika. Nakon izvrsnog “Once Again” (1971), kojim su prvi put skrenuli pozornost i šire publike, i ovaj su se put držali svojeg provjerenog recepta spajanja simfonike i klasičnog melodičnog rocka. Veličanstvene barokne orkestralne aranžmane, koji su prije svega bili plod njihova vlastitog orkestra (a taj je na tadašnjim turnejama, naravno, bio vrlo skup špas), kao i nezamjenjivog klavijaturista Stuarta “Woollyja” Wolstenholmea na melotronu i hammond orguljama, i dalje su uspješno uklapali u svoju zanimljivu mješavinu hard rocka s jakim naglaskom na pastoralnim akustičnim elementima. Roberta Godfreya u ulozi dirigenta orkestra i glazbenog aranžera na ovom je albumu zamijenio Martyn Ford, što nije bitno utjecalo na narav aranžmana. Gitarist John Lees i basist Les Holroyd, svaki sa svojim vlastitim, melodičnim vokalnim stilom (prvi s oštrijim i blago soul pristupom, drugi s više “anđeoskim”), i ovaj su put glavni rockerski element njihove glazbe (osobito neke Leesove distorzirane dionice). Kao i obično, dijele i vrlo ugodne folk aranžmane na akustičnoj gitari. Bubnjar Mel Pritchard uglavnom drži solidan ritam, a svojim višeslojnim prijelazima istakne se tamo gdje treba. Osim Woollyja, BJH kao pojedinci nisu bili tko zna kakvi veliki majstori svojih instrumenata, ali kao kolektiv uvijek su bez problema mogli dočarati nezaboravnu magiju.
Album se otvara jednim od najboljih i najambicioznijih djela u njihovoj povijesti, epskim “Medicine Man”, inspiriranim kultnom novelom Raya Bradburyja “Something Wicked This Way Comes” (čiji je naslov inače citat iz Shakespeareova Macbetha). Bradbury je općenito najpoznatiji kao pisac znanstvenofantastičnih novela. Ova govori o posebnom vrtuljku na kojem leteći konji svojeg jahača mogu pomladiti ili ostarjeti. Unutar epa neprestano se miješaju duboki romantizam i melankolija, dakle zaštitni znakovi klasičnih, simfonijskih BJH. Kompozicija je prožeta dramatičnim i ukusnim orkestralnim aranžmanima koji cijelo vrijeme lijepo povezuju središnju melodiju. Unatoč visokoj simfonici, rockerski element njihove glazbe cijelo je vrijeme jasno primjetan zahvaljujući odličnim vokalnim harmonijama i solidnoj ritmičkoj podlozi. Ljubitelje simfonijskog prog rocka ovo sigurno neće ostaviti hladnima. Iako je riječ o njihovoj klasici, grupa nije bila zadovoljna središnjim aranžmanom, što je bio glavni razlog zašto su je kasnije snimili ispočetka kao B-stranu singla “Thank You”.
Na “Someone There You Know”, koja govori o propaloj ljubavnoj vezi, Woolly, koji se pobrinuo i za odličnu vokalnu melodiju, na melotronu stvara melankolične zvučne zavjese, dok mu na klaviru ovaj put društvo pravi basist Les. Johnovi hitri rifovi daju pjesmi blago jecav prizvuk. Unatoč izuzetnoj jednostavnosti i blagoj naivnosti, oduševljava vrlo dobra lirska ekspresija. Nažalost, BJH imaju slabu točku: na gotovo svakom albumu naprave barem jedno poprilično prosječno djelo, a ovaj put to je “Harry’s Song”, akustično usmjeren folk rocker koji je nastao, vjerovali ili ne, kao posmrtna posveta Johnovu papigi (!). Prilično dosadan, monoton središnji motiv na bar klaviru ipak malo oživljavaju dobar rad bubnjeva i vrlo lijepe višeglasne vokalne harmonije, koje poprave dojam. Slijedi romantična, ljubavna balada “Ursula (The Swansea Song)”, čiji se tekst bavi istom problematičnom temom kao i “Someone There You Know”. BJH su majstori takvih romantičnih, pastoralnih balada i ovaj su put uspješno spojili akustične gitarske melodije s lijepim orkestralnim aranžmanima koji otapaju i najhladnije djevojačko srce, a da pritom nemaju ni najmanje natruhe patetike. Lesova romantična balada “Little Lapwing”, na kojoj je uz bas i glavni vokal odsvirao i većinu instrumenata, još je jedna jednostavna, melodična skladbica ukrašena akustikom i simfonikom. Njezin je tekst posvećen pticama, velikoj ljubavi gitarista Johna Leesa. Nakon posve jednostavnog uvodnog folk motiva na akustičnoj gitari, u drugom dijelu nastupaju veličanstveni orkestralni aranžmani (trube daju čak blagi jazzy prizvuk) koji djelo po intenzitetu podižu barem za jedan stupanj.
Psihodelično-pastoralni rocker “Song With No Meaning” još je jedan naklon njihovim velikim uzorima Beatlesima jer ga krase izuzetna melodična osjetljivost i niz zanimljivih instrumentalnih ukrasa. Les i ovaj put svira većinu gitara i pjeva glavni vokal. Odlična vokalna melodija jedna je od najboljih na albumu, svoje dodaje i upotreba wah-wah efekta na gitari te dobra uporaba udaraljki. Skladba na kojoj će se sigurno nasmiješiti i ljubitelji Uriah Heep. “Blue John Blues” izražava razočaranje grupe tadašnjim menadžmentom, koji, kako se čini, nije previše dobro skrbio o njima. Unatoč prilično neobećavajućem i pospanom bluesy uvodu slijedi dobra melodija u kojoj kraljuju odlični slojevi hammond orgulja, solidan klavir, a sve to prati i energičan Johnov vokal te dobre dionice na gitari. U završnom dijelu pjesma opet dobiva zanimljiv barski, bluesy preokret, u kojem vokal postaje namjerno hrapav, prate ga pljesak ruku i emotivan završni gitarski solo. Sigurno nije jedan od vrhunaca albuma, ali vrlo solidan testament njihove svestranosti.
Slijede dva međusobno čvrsto povezana, simfonijsko-orkestralno usmjerena dijela u Woollyjevoj režiji, koji BJH nakratko opet odnose u svijet simfonijskog progresivnog rocka. Oba dijela izražavaju izuzetnu melankoliju i zvuče poprilično apokaliptično. “The Poet”, koji je izvorno napisan još 1967., nabijen je nizom melankoličnih orkestralnih aranžmana i ništa previše optimističnim Woollyjevim vokalom. Tekst izražava osamljenost i razočaranje sve individualističkijim čovječanstvom. Nakon odličnog završnog aranžmana “The Poet” se izravno prelijeva u ultradramatični “After The Day”, začinjen moćnim orkestralnim aranžmanima, koji je Johnova vizija apokalipse i kojim album završava velikim praskom. Riječ je daleko najmelankoličnijem djelu albuma, u kojem se prelijevaju dramatični orkestralni aranžmani, plačljive tercne harmonije na gitari, profinjen sloj melotrona i vokal koji ne bi mogao sadržavati tužniju notu. Iako BJH općenito smatraju pozitivcima, po fatalnosti ovog tragičnog epa mogao bih ih usporediti i s nekima poput King Crimson (osobito zbog melotrona). Po mojem mišljenju, sigurno jedno od njihovih najboljih i najdubljih djela, koje je bilo najpopularnije među publikom u vremenima kad su još nastupali s orkestrom i vrhunac njihova koketiranja sa simfonijskim progresivnim rockom. Da nije te završne apokalipse, “And Other Short Stories” bio bi sigurno poprilično prosječniji uradak.
Reizdanje albuma iz 2002. sadrži i šest bonus skladbi, među kojima se izdvaja samo demo verzija Johnova “Brave New World”, koja je mnogo godina poslije ponovno izašla kao sastavni dio njegova istoimenog projekta pod imenom BJH. Ostalo su BBC snimke nekih njihovih klasika poput “She Said”, “Galadriel”, “Medicine Man” itd., koje će sigurno razveseliti svakog ljubitelja grupe.
“And Other Short Stories” ne predstavlja neki veliki umjetnički napredak u odnosu na prethodnika jer se drži gotovo identičnog recepta, no ipak se osjeća da je grupa malo dozrela i dobila na samopouzdanju, što se osjeća i u uočljivo skladnijoj uporabi orkestralnih aranžmana. Na taj je račun posve usporediv s izvrsnim prethodnikom i spada među najbolja djela njihove karijere, premda, kao i većina njihovih albuma, nije bez slabih točaka. Budući da je orkestar grupu na koncertima gotovo financijski uništio, BJH će ga na sljedećem albumu uočljivo ograničiti i opet malo više u prvi plan staviti rockerske elemente svoje glazbe, tako da “And Other Short Stories” u tom pogledu predstavlja orkestralni vrhunac njihove karijere.
Postava
John Lees – vokal (1,3,7), gitara, udaraljke (4)
Les Holroyd – vokal (5,6), bas gitara, klavir (2,3,5), gitara (5,6)
Stuart Wolstenholme – klavijature, melotron, električna gitara (1), vokal (2,8,9), bubnjevi (3), akustična gitara (4-6)
Mel Pritchard – bubnjevi, udaraljke, efekt (1), konga (6) timpani (9)
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Martyn Ford – tamburin (5)
Produkcija
Wally Allen and Barclay James Harvest
Popis skladbi
1. Medicine Man (3:56)
2. Someone There You Know (3:47)
3. Harry’s Song (3:52)
4. Ursula (The Swansea Song) (2:54)
5. Little Lapwing (4:56)
6. Song With No Meaning (4:21)
7. Blue John Blues (6:50)
8. The Poet (5:33)
9. After The Day (4:05)
Trajanje albuma: 40:14
Bonus skladbe s reizdanja (2002.):
10. Brave New World (DEMO)
11. She Said
12. Galadriel
13. Ursula (The Swansea Song)
14. Someone There You Know
15. Medicine Man
