Izvođač: Velvet Revolver
Izdavač: RCA Records
Izlazak: 2007
Neću se bunit! Vrlo vjerojatno se mnogim “novodobnicima” moj glazbeni ukus čini kao nešto što podsjeća na davno uginulu zvijer, čije tjelešce, raspadnuto od neumornog rada raznih parazita, a stoga ubrzo posve fosilizirano, bestidno zagađuje okolinu. No to svejedno ne smije biti isprika za brojne glavobolje koje su se pri analiziranju najnovijeg uratka baršunastih pištoljića, šaljivo nazvanog Libertad, nekontrolirano njihale po mojoj praznoj glavi. Nastavak neuspješnog pokušaja skidanja stigme nakon brodoloma Audioslave, jedine preostale “superskupine”, s Libertad završava neslavno; u stalnom žanrovskom lutanju između punk – rocka, grungea, pa za trenutak čak i jebačkog, à la Poison, kaubojskog “juhu” poskakivanja!
Uz ovako zvučna imena čovjek bi očekivao da će početno prilično nespretno Velvet Revolver teturanje trajno završiti već s, recimo to uvjetno, posrnućem zvanim Contraband. Čemu onda takvo, godinama neprimjereno, kameleonsko mijenjanje likova, koje nas nakon uvodnog pozdrava velikodušnim hard rockerskim paradiranjem Let It Roll, negdje na sredini s čvrstim grungeovskim zahvatima ne baš oduševljavajuće For A Brother, licemjerno zabada nožem u leđa. Oni sami po sebi još ne predstavljaju onaj smetajući čimbenik koji savjesno održava nekohezivnu sliku albuma. Kod Libertad problematično postaje ponajprije kombiniranje spomenutih stilova, čiji je zajednički nazivnik usiljeno i jako upadljivo neiskreno izvještavanje. Usred praznine nastale kao posljedica sukoba “dviju različitih ideologija” nalazimo nedorečenu ELO klasiku Can’t Get It Out Of My Head, blijed pokušaj ponovnog stvaranja raspoloženjske atmosfere ne baš mnogo pouzdanije prethodnice Fall To Pieces. Njoj, ponajviše zahvaljujući zaraznoj Slashevoj gitari, najbliže dolazi probavljiva Gravedancer, zanimljiva balada koja zajedno sa sličnom, zamišljenom The Last Fight zadovoljavajuće zaokružuje ljubazniju stranu Velvet Revolver.
Sve lijepo i krasno, ali kako stoji stvar s vatrenom snagom revolvera? Nju mogu mirno opisati kao puno buke uz minimalnu dozu efekta, gdje su, uz uvodnu skladbu, najimpresivnije od svih She Builds Quick Machines te pošteno izlizana Get Out The Door! Tu je i nostalgično prizivanje uspomena na slavne Use Your Illusion dane, koje obilježava jednostavna Mary Mary. Negdje usput zapeo je perverznjak Amerikan Man, uz punkersko nažiganje Just Sixteen mladić prilično prihvatljivih nazora, dok smo uz Pills, Demons & Etc svjedoci novog bezglavog lutanja u diktatu tvrdih i sadržajno praznih gitarskih zahvata, koje se strovali na tlo nerazumnom, teksaški obojenom akustikom Don’t Drop That Dime! Šteta.
Uz tako bezizražajno iznošenje impotentnih glazbenih ideja čini se pametnim zapitati se što uopće preostaje našim baršunastim prijateljima? Iskreno govoreći, ne baš puno, bar ako misle nastaviti u ovakvom stilu! Prvi put to se još može otpisati na lošu sreću, nekakvu očekivanu posljedicu razvojnih tokova ili neku drugu olakotnu okolnost, ali kad ti se stvar ponovi i drugi put, obično ostaje malo prostora za sumnju. Iskreno, od Velvet Revolver sam, ponajprije nakon onoga što sam vidio ove godine na Gods Of Metal (RockLine reportažu pročitaj ovdje!), i ja sâm drugi put očekivao puno više. Ali ako ne ide, ne ide!
Postava
Scott Veiland – vokal
Slash – gitara
Dave Kushner – gitara
Duff McKagan – bas, prateći vokal
Matt Sorum – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Brendan O’Brien & Velvet Revolver
Popis pjesama
1.Let It Roll
2.She’s Mine
3.Get Out The Door
4.She Builds Quick Machines
5.The Last Fight
6.Pills, Demons & Etc.
7.American Man
8.Mary Mary
9.Just Sixteen
10.Can’t Get It Out Of My Head
11.For A Brother
12.Spay
13.Gravedancer
14.Don’t Drop That Dime
