Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Black Sabbath
Izdavač: Vertigo Records
Izdanje: 1971
Trajanje: 34:29
Ocjena: 4.5/5
Legendarni očevi heavy metala, osobito njegova ‘doom & gloom’ ambijentalnog oblika, na svojem su trećem studijskom albumu »Master of Reality« dosegnuli novu fazu širenja mračnih zvukovnih nijansi i produbljivanja okultističkih tekstova zbog kojih su ih brojni tadašnji mediji povezivali sa satanizmom, što su članovi grupe oduvijek odlučno poricali. Prije snimanja ovog albuma gitarski virtuoz Tony Iommi, koji je prije nekoliko godina ozlijedio prste radeći u tvornici, odlučio je radi lakšeg sviranja ugoditi svoju gitaru za stupanj niže, što je presudno utjecalo na mračniju zvučnu sliku »Master of Reality« u odnosu na oba njegova prethodnika.
Sve veća konzumacija opojnih supstanci htio-ne htio je odigrala važnu ulogu u umjetničkom procesu oko nastanka »Master of Reality«, čiji su dvosmisleni, apokaliptično-psihodelični naslov, ali i mračna naslovnica sa stiliziranim slovima, u savršenom suzvučju s fatalističko-mračnom ambijentalnom naravi ovog u mnogočemu pionirskog hard rock dosega. Članovi grupe bili su u to doba čak toliko ‘zadani’ da su uvodnu klasiku »Sweet Leaf«, koja je uz »Children of the Grave« najpoznatiji Sabbath standard na »Master of Reality«, posvetili marihuani. U tom razdoblju karijere još nisu otkrili tvrde droge predvođene kokainom, a ni slava još nije počela pritiskati svom snagom, pa su nove ideje s lakoćom padale jedna za drugom. U zvučnom miksu čak su namjerno ostavili disonantno kašljanje koje služi kao uvod u ovu znamenitu odu opijenosti i prototip doom metala. Iommijev beskompromisni, hrumeći gitarski riff položen je kroz spor, valjajući ritam, dok Ozzyjev vokal napola u ekstazi, napola u apstinencijskom šoku usred poguban ozračja prilično naivno slavi »oslobađajuću« travu.
Katolički odgojen basist Geezer Butler u tekstovima je uz slavljenje mekih droga, ali i pacifističko upozoravanje na stranputice tzv. razvijenog svijeta tada još uvijek najradije prisezao na okultizam, što se osobito osjeća na »After Forever«, čija je poruka prožeta vječnim pitanjem zagrobnog života, to jest sjedi li na ‘drugoj strani’ doista zbor anđela na zlatnim prijestoljima sa starcem dugačke bijele brade na čelu, dok dolje bijesni skup rogatih predvođen svojom paklenom lažljivošću, ili nas možda nakon smrti čeka susret s najbližima ili tek puka praznina s konačnim krajem svijesti. Tekst je naravno naišao na sve samo ne na odobravanje tadašnjih licemjera, osobito zbog stiha o papi na kraju užeta, te je još produbio mit o Black Sabbath kao zloglasnim satanistima. Glazbeno je riječ o još jednoj pionirskoj tvorevini s inovativnom ponudom Iommijevih udarnih gitarskih fraza koje diktiraju usputne promjene tempa u režiji Wardovih odlučnih bubnjarskih rolova, dok mu društvo prave melodične Geezerove bas linije. Karizmatični Ozzy ponovno je u svojoj karakterističnoj, već gotovo stereotipnoj vokalnoj ulozi vječnog zločestog i napasnika, iako bi ga se pritom puno lakše nego Mefistofelesom moglo nazvati Bennyjem Hillom heavy metala.
S barokno aranžiranom gitarom okrunjeni »Embryo« prvi je od dvaju kratkih instrumentala na albumu i služi kao kratak uvod u znamenit hard rock evergreen »Children of the Grave«, najpoznatije i najudarnije djelo na »Master of Reality«, koje je postalo glasovito ponajprije zbog svoje jezive atmosfere. Tekst je jedan od najboljih u njihovoj karijeri jer je poruka aktualna više nego ikad prije. Ozzy naime pjeva o mladeži, izgubljenoj generaciji koja je već mrtva, a da toga uopće nije svjesna, kojoj je zajednica pokvarenih staraca predvođena političarima i klerom, koji u savezu vode svijet poput goleme korporacije, ukrala budućnost i osudila je na preran grob. Iommijeve punokrvne gitarske fraze beskompromisno parају kroz zrak, dok ih pritom prate zveckave bas linije i rušilački, nemilosrdni bubnjarski prijelazi. Brutalna, izrazito mračna ambijentalna narav ovaj je standard već pri izlasku katapultirala među najveće metalske klasike svih vremena. »Orchid«, sljedeći instrumental, ponosi se lijepom melodijom na akustičnoj gitari i bio je pri izlasku jedan od prvih dokaza da se među legendarnom birminghamskom četvorkom krije i mnogo potencijala za suptilnost.
Beskompromisni rušilac »Lord of This World« još je jedna Geezerova okultistička, ali i pacifistička tvorevina s Luciferom u glavnoj ulozi, pri čemu umjesto mitološkog gospodara pakla na optuženičkoj klupi sjedi čovječanstvo koje je svojim odvratnim djelima ustoličilo zlo. Nema potrebe nagađati da je i to bio još jedan Sabbath standard koji je pri izlasku pošteno uzrujao samozvane čuvare javnog morala. Ovdje ponovno vlada izrazito mračan ambijent sa sporim, valjajućim tempom i udarnim gitarskim frazama, dok za iznenadnu razgibanost brinu dinamični bubnjarski prijelazi, živahne udaraljke, melodične bas linije, ali i kraći gitarski solo. Ozzy zvuči zlobno i razjareno koliko god je to kod njega uopće moguće i tako dodatno pojačava fatalistički ambijent.
»Solitude« je možda čak i najneobičniji eksperiment na »Master of Reality«, jer je riječ o nježnoj ljubavnoj baladi s ugodnom akustičnom melodijom i ispovjednim tekstom. Ozzyjeva netipično eterična i mekana boja glasa ovdje je toliko promijenjena da su brojni privrženici ovog legendarnog birminghamskog kolektiva dugo nagađali nije li umjesto njega slučajno na glavni vokal uskočio bubnjar Bill Ward, koji se pet godina kasnije odlično pokazao na baladi »It’s All Right«. Ovu prekrasnu baladu, okrunjenu Iommijevim pastoralnim aranžmanima na akustičnoj gitari, klaviru i flauti, ipak je otpjevao, ovaj put jedva prepoznatljivi, Ozzy i dokazao da bi uz malo vježbe i tehnički kao pjevač mogao napredovati. Iako se »Solitude« ne spominje često kad se obično nabrajaju najznamenitija Sabbath ostvarenja, postavio je brojne standarde za kasnije heavy metal balade.
Završna, poprilično složena i ritmički bogato razgibana ‘doom & gloom’ klasika »Into the Void« govori o hladnoratovskoj svemirskoj utrci koja se tada još uvijek vodila između dviju velesila, a istodobno za ono vrijeme revolucionarno upozorava i na ekološke probleme sve veće zagađenosti, što je ponovni dokaz intelektualne širine koja se često skrivala u Sabbath tekstovima. Nemilosrdne gitarske faze sijeku kroz izlomljene, valjajuće ritmove i stvaraju ugođaj potpune mračnjačke apatije, nastale kao posljedica primitivizma samozvanih svjetskih vođa i njihovih svemirskih programa, koji su nažalost prvenstveno uvijek služili političkoj svrsi međusobnog mjerenja i napuhavanja mišića, dok svijet polako ide ‘k vragu’. Bez trunke okultizma usred središnje pacifističke poruke naravno nije išlo pa je i ovaj put spomenut bajkoviti gospodar pakla. Ozzyjeva melodramatična vokalna interpretacija po ambijentalnoj je strani doista izvrsna i savršeno se slaže s Iommijevim brutalnim gitarskim finesama te Wardovim bubnjarskim stampedima kroz koje su umjetnički utkane Geezerove nagruvane bas linije. Iznenadni vremenski prijelazi vrlo su dobro tempirani, dok kraći završni gitarski solo i stupnjevanje središnjeg motiva dovode ovaj Sabbath evergreen do iznenadnog kraja.
»Master of Reality« je još i danas jedan od najutjecajnijih hard rock albuma uopće, jer je odigrao iznimno važnu ulogu u razvoju heavy metal scene, ponajprije podžanrova doom metala i stoner rocka/metala, a svojom mračnom ambijentalnom naravi još je pomogao učvrstiti popularni mit o Black Sabbath kao štovateljima bajkovitog rogatog. Upravo ta smiješna, ali popularna medijska etiketa, koju članovi grupe nikada nisu željeli nositi, pomogla je uz bitno umjetničko sazrijevanje u komponiranju sve složenijih standarda da su se u samo nekoliko godina od svojih skromnih bluesa počeci afirmirali kao najvažniji heavy metal kolektiv sedamdesetih.
Postava
Ozzy Osbourne – vokal
Tony Iommi – gitara, sintesajzer na “After Forever”, flauta i klavir na “Solitude”
Geezer Butler – bas gitara
Bill Ward – bubnjevi
Produkcija
Rodger Bain
Popis skladbi
1. Sweet Leaf
2. After Forever
3. Embryo
4. Children Of The Grave
5. Orchid
6. Lord Of This World
7. Solitude
8. Into The Void
