Bluesiana i Eric Sardinas Delta Blues (2007)

 Mjesto Vrba (Velden) nalazi se uz Vrbsko jezero, nekoć slovensku pokrajinu, a sa svojom spomeničkom crkvom “Gospe svete” idealno je, ili bolje rečeno ideološko, mjesto kulturnih zbivanja. Dobar sat vožnje od Ljubljane i može te zadesiti ono što je zadesilo našu stalnu RockLine ekipu prilikom posjeta bluesovskoj večeri u klubu Bluesiana Rock Caffe, koju je ovaj put začinio američko-kubanski pastuh Eric Sardinas i njegov power trio.

Charlie Daniels je nekoć napisao pjesmu “The Devil Went Down To Georgia”. U njoj Charlie opjevava dvoboj đavla i čovjeka po imenu Johnny, koji se odmjere u violinističkom dvoboju. Svima je vjerojatno poznato da na kraju pobijedi Johnny, a đavao se poražen mora vratiti u pakao i još malo vježbati gitaru. Tako nekako bi se mogli opisati sviranje i opća slika nastupa Erica Sardinasa. Njegov performans nam daje naslutiti da je ovaj čovjek već odavno svoju dušu zapisao onome dolje, a energičnost njegova live nastupa lako bismo usporedili sa slavnim Paganinnijem, koji je u svoje vrijeme jednako tako uzburkavao duhove publike i dizao damama suknje.

Klub Bluesiana arhitekturom podsjeća na dobru gorenjsku “oštariju”, no njezini podrumski prostori umjesto kakvog kuglanja vješto su preuređeni i zvučno dobro izolirani te tako omogućuju neometane live nastupe svjetski poznatih i priznatih jazz-blues-rock imena. Najfascinantnije je to što se sve to događa tek streljaj od slovenske granice. Bleusiana prima nekih 300 ljudi i ovaj put ju je, kao i obično, publika napunila do posljednjeg kutka. O stalnoj prisutnosti i koncertiranju Sardinasa u ovim prostorima, gdje je već skoro kao doma, svjedoče i brojne fotografije i ostali glazbeni rekviziti po zidovima Bleusiane, gdje Ericov lik po grubim procjenama zauzima čak 30-40% prostora. Ljubazna vlasnica kluba gđa Gudrun toplo nas je primila i tako razbila tabu o prisilnoj i sveopćoj “jodlerskoj” suzdržanosti. Njezinu opuštenost vjerojatno uvjetuje činjenica da njezinim žilama teče pola dalmatinske krvi.

Kako god, nastup, koji je prvotno bio najavljen za 8:30, počeo je tek dobar sat kasnije, a prvi su nas na pozornici pozdravili sa svojom teksaškom amerikanštinom, odjeveni u ponča i kaubojske čizme, basist Levell Price, ili kako je sam sebe kasnije nazvao “Texas stud” (teksaški pastuh), i bubnjar Patrick Caccia. Patrick već nekoliko godina vjerno prati Erica na njegovim live nastupima, dok mu se Levell pridružio tek na prošloj turneji povodom izlaska njegova posljednjeg albuma Black Pearls. Ubrzo iza njih, nakon prvog napada na naše uši, iz publike, koja u Bluesiani djelomično prekriva neograničen pristup pozornici, doskakutao je sitni ali okretni Eric. Njegova fizionomija mene osobno najviše podsjeća na Princea, odnosno Symbol. Istodobno mu njegova mršavost i sitnoća zbog nižeg težišta na pozornici omogućuju veću zmijoliku gipkost i pridonose brzini sviranja. Unatoč Ericovoj sitnoći, njegovi su prsti profinjeno dugi, što se možete i sami uvjeriti na “close up” snimci. Postava je tako bila potpuna, pojačala su zabrujala i uslijedio je prvi bluesovski Voodoo Chile napad u skladbi I’m Worried. Usred druge skladbe Eric je izveo nešto nevjerojatno i u posljednje vrijeme u bluesu vrlo rijetko. Isključio je naime svoj inače elektrificirani dobro, približio usni mikrofon dobru, pa se i sam svinuo i sagnuo do mikrofona i poslužio nas dvostrukim unplugged delta bluesom. Kakva magija, ovakvu iskonsku izvedbu bluesa osobno nisam čuo od Johna Leea Hookera.

Eric je majstor plugged-unplugged muziciranja, što samo potvrđuje njegovu opću usmjerenost prema iskonskom Mississippi delta bluesu i izbor dobra umjesto električne ili country jumbo gitare. Trio je zatim izveo skladbu “Liar’s Dice Blues”, nakon koje je slijedila “As the Crow Flies,”, gdje se Eric malo “previše” poigrao zvučnim zidom Bluesiane i decibelima (dB), jer je mjerač glasnoće premašio čvrstih 130dB i bol u ušima. Tome je kumovalo Hendrixovsko kozmičko eksperimentiranje i zvučna interferencija između Sardinasova dobra i Marshalla. Moramo biti svjesni da Sardinas nije tipičan predstavnik blues rock gitarista, njegovi live nastupi lijep su primjer onoga što nam njegovi studijski albumi zbog uglačane studijske produkcije jednostavno ne mogu pružiti. Njegov nastup tako predstavlja tranziciju između različitih glazbenih žanrova. Time Eric ruši stereotipe i svrstava se u kategoriju najboljih kao što su Hendrix, Vaughan ili Clapton. Jedina vidljiva razlika koja Erica dijeli od spomenutih velikana boja je njegova glasa. Nitko od spomenutih naime nije bio sposoban “izdaviti” tako iskonski, okrušen i hrapav glas kao što to uspijeva baš Sardinasu, iako su svi bili sposobni istodobno solirati i pjevati. U tom pogledu Eric je onaj pravi.

Dotaknimo se na ovom mjestu još i njegova “image” izgleda. I tu Eric podsjeća na hibrid između Hendrixovske hipijevske zanesenosti i modernije “Prince” ovjenčanosti. Njegove aligator čizme, hlače na zvono (krojene od svjetlucave svile), svilene košulje s leptir-mašnom i obavezan prsluk te šerifski “John Wayne” šešir još više naglašavaju njegov ramenski “Snake Tattoo”, a istodobno izražavaju američki pojam pomalo nostalgičnog teksaškog macho playboya. Ericov stil odijevanja neki zovu kar “Four Roses outfit.” Spomenuto naravno nije ništa loše, prije se dobro slaže sa stilom i izvedbom Ericove glazbe i žene još više potiče na popustljivost.

Tu popustljivost osjetili smo i članovi RockLine ekipe kasnije, nakon završetka nastupa, kad smo unatoč najavljenom intervjuu s Ericom dobar sat, vidno umorni, uzalud čekali Ericov ljubazni poziv. Vlasnica Gudrun učinila je pritom sve što je bilo u njezinoj moći, ali Eric je navodno bio previše umoran od nastupa. Prema neslužbenim informacijama, momak je u backstageu punio baterije s jednom od prije spomenutih popustljivih austrijskih grupie-ica. Što ćeš, dečku priuštimo utjehu njegove ionako načete blueserske duše, a intervju smo zajednički i sporazumno prebacili na ljetni termin, kad se Eric opet nacrta u ovim krajevima.
Spektakl se nastavio nepromijenjenim tempom, Eric je neumorno plesao po pozornici, a ostala dva člana ritam sekcije povremeno su ostavljala dojam vidljivog umora i duboko su nam, slušateljima, došla žao. Očito čovjeku takve i drukčije kondicije ne manjka i sposoban je iscijediti ne samo publiku nego i članove svoje postave. Spomenuo bih još samo skladbu “Down In The Bottom”, u kojoj su Caccia i Price poslužili svaki svojom solo točkom. Zanimljivo, ali za zahtjevnog slušatelja još uvijek previše tehnički nedorečeno, premda bluesovski izražajno. Eric je u međuvremenu nestao iz našeg vidnog polja, a ubrzo se opet pojavio na pozornici, ovaj put s bocom piva u ruci. Uslijedio je već uhodani show u kojem se Eric poigrava slide tehnikom, a pritom umjesto klasičnog metalnog slidea koristi kar bocu piva. Uz neumorno protresanje pune boce obično slijedi pivski tuš za publiku u prvim redovima, no ovaj put nas je Eric susretljivo poštedio i bocu je u pravom trenutku, odnosno u “Coitus interruptus-u”, radije pažljivo zalučio na pod. Takav show vješto je iskoristila i pivovara Berghoff, koja je s Ericom snimila i 30-sekundni reklamni skeč koji, ako ste vični surfanju internetom ili nekim od satelitskih kanala, možete mirno pogledati.

Nakon dva i pol sata i jednog bisa, koji je podsjećao na dvoboj opisan na početku, trio je vidno iscrpljen, ali ugodno raspoložen konačno napustio pozornicu i našim ušima, koje su već ugodno zujale, priuštio zasluženi odmor. Slijedilo je spomenuto čekanje na obećani intervju, a potom smo se zajednički oprostili od Bluesiane i ljubazne vlasnice Gudrun, kojoj smo obećali skori posjet nekom od najavljenih brojnih koncerata u ovoj godini. Reportažu bi bilo najljepše zaključiti baš Ericovim riječima, koje glase otprilike ovako.

“The blues is an emotionally pure form of music. If you’re not speaking from the heart with true emotion or being honest with which you are… you will be revealed.” – Eric Sardinas

I u tome Eric ni ovaj put nije iznevjerio.

Tekst i fotografija: Thomas Breznik