Izvođač: Darkwater
Izdavač: Ulterium Records
Izdanje: 2007
Progresivni metal doživljava pravi procvat u zemljama Skandinavije, koja tako preuzima primat žanrovskog predvodnika u globalnom smislu. Bendovi poput Platitude, Seventh Wonder, Circus Maximus, Mind’s Eye,… redom serviraju upravo ono što je Dream Theater već odavno postalo posve strano i što su umjesto njih u devedesetima počele ostvarivati skupine poput Vanden Plas u Europi, Angra u Brazilu i Symphony X u SAD-u. Melodična kompaktnost skladbi, cijelo vrijeme dozirana s pravim količinama progresivno začinjenih bijega kroz lomljenje ritmova, dinamične preokrete gitarskih i klavijaturskih pasaža, ali s karakternom osobinom neprestanog vjernog podređivanja osnovnim melodijskim figurama osnovnih riffovskih motiva kojima u skladbama prate crvenu nit svoje priče. Darkwater su s pojavom i prvijencem (tek) u 2007. nešto manje zanimljiva skupina, jer su se na glazbenom horizontu pred Darkwater u stilski interval vlastite prepoznatljivosti već smjestile gore spomenute skupine. U taj interval se Darkwater u plejadu skandinavskih sunarodnjaka sada sa zakašnjenjem ubacuju.
Darkwater su još jedan iznimno obećavajući bend koji je otvorio svoju diskografiju ovogodišnjim prvijencem “Calling the Earth To Witness” i tako posve ozbiljno počeo kompetitivno izazivati glazbene dosege postignuća sunarodnjaka. Već po naslovnici i samom imenu skupine možemo naslutiti žalobnu atmosferu koja prožima album i cjelokupni izraz Šveđana. Točno tako. A što bi drugo, iskreno govoreći, uopće upalilo kod modernih Vikinga, koji žive u sjeni/suncu polarnog dana i noći, neprestano izloženi britvi paklenog mraza, zagrljaju leda i snijega.
Album se otvara kroz polminutni uvod bez jasnog značenja, kakve je već odavno pregazilo vrijeme, pa otvaranje djeluje posve staromodno i otrcano. No za njim slijedi iznimno posrećeno popunjen cjelokupni izraz zvučne slike plasiran u All Eyes In Me. Lavinski gitarski riff, otvorenog tipa, s naglašenom vibracijom moderno razmazanog groovy zveketa, naravno s gitarama ugođenima “naniže”. Uz to se uigrano smještaju simfonijske klavijature, koje tvore izniman kontrast i u produkciji su postavljene u ravnopravno suprotan položaj, koji skrbi za uravnoteženje zvučne slike i istodobno širi njezinu dubinu, koja tako dobiva na intenzitetu nadogradnje šarolike atmosfere – spomenute atmosfere žalovanja. Sve stoji na molovima!
Uspjeh priče o Darkwater nisu progresivno istaknuti jammovi, nego grabežljivo pjevna melodičnost refrena, koja djeluje s podjednakim efektom kao da imaš pred sobom skupinu melodičnog hard rocka ili power metala. Riječ je o atmosferskim vrhuncima, za što je kriva kreacija izrazito kompaktne interakcije instrumenata i vokala u središnjem položaju. On je dovoljno snažan i čist da značajno doprinosi dizanju atmosfere u tim točkama, kao i nadogradnji razine melodičnosti samih skladbi Darkwater.
Vokal je od skupina spomenutih u prvom odlomku najbliži Circus Maximus, sa znatno izraženijim dodirom mračne turobnosti. U najvišim registrima čak nesebično i letimice podsjeti na (nevjerojatnog) Charliea Dominicija (prvog pjevača Dream Theater). Naravno, vokal Darkwater je u razvoju vlastite eksplozivnosti nadograđen, no nagovještaj nikako nije suvišan, primjerice u riffovski najmračnijoj i ujedno završnoj skladbi albuma In My Dreams te u jednom od prijelaza na početku pete minute najduže skladbe albuma, Habit, koja je usput najkompleksnija kompozicija ploče, puna nepredvidljivih motivskih i atmosferskih preokreta, mudro i fluidno nanizanih jedan za drugim, tako da skladba zadržava svu jasnu melodijsku identitetsku crtu i kompaktnost. To mudro, uhu ugodno nizanje motiva, u potrazi za savršenom ravnotežom, ostavlja najveći dojam u skladbi Tallest Tree, gdje Darkwater najposrećenije krmane između spajanja melodijske udarnosti kompaktnih motiva i progresivno kompleksnijih vratolomnih pustolovina, koje snažno iskre u razvučenom instrumentalnom interludiju što svojim impresivnim prelijevanjem nipošto ne prestaje zabavljati. Skupina dočarava pravu dinamičnu harmoniku i čarobnu raznovrsnost visoke privlačnosti mnogostrukih atmosfera u skladbama The Play pt. I. i njezinu nastavku The Play pt. II., gdje dečki ukazuju na izniman talent za gradnju intenzivne atmosfere uz plasiranje uigranih simfonijsko-orkestralnih aranžmana, za što su krive prije svega klavijature, koje često zvuče kao pravi mali orkestar.
Darkwater su vrlo temeljiti skladatelji! Skladbe su detaljno razvučene i trenutaka koji bi bili balast (uz izuzetak polminutnog uvoda) na albumu nema. Riječ je o prvijencu koji će uz pokazane potencijale skupine nedvojbeno biti još nadograđen njezinim budućim radovima. Darkwater nude inačicu progresivnog metala koja je manje kompleksna i zato će biti skrojena po mjeri svima vama koji tražite naglašenost melodije i dubinu atmosferskog valovanja, na krilima odlične kombinacije masivnog riffovskog postolja, čije kolesje neumoljivo drži u neprestanoj voltažnoj napetosti izniman atmosferski moment simfonijsko-orkestralnih aranžmana klavijatura. Iznimno privlačno slušanje, koje je istodobno lako probavljivo i osvojivo.
Postava
Henrik Båth – vokal, gitara
Markus Sigfridsson – gitara
Magnus Holmberg – klavijature
Karl Wassholm – bas gitara
Tobias Enbert – bubnjevi
Produkcija
Emil Westerdahl
Popis skladbi
1. 2534167 (intro) (0:32)
2. All Eyes On Me (8:48)
3. Again (9:01)
4. Habit (12:46)
5. The Play – I (2:34)
6. The Play – II (8:39)
7. Shattered (9:38)
8. Tallest Tree (10:14)
9. In My Dreams (6:09)
Trajanje albuma: 68:22
