Citadel

Autor: Primož Novak

Izvođač: Ne Obliviscaris
Izdavač: Season Of Mist
Izdanje: year_month
Trajanje: 48:11
Ocjena: 4/5

Australski sastav Ne Obliviscaris je 2012. prvijencem Portal of I ugodno iznenadio. Skupina se istaknula dugim, kompleksnim skladbama, što danas doduše nisu nikakva posebnost, otkako se na sceni pojavio Opeth, koji je progresivnom (death) metalu dao nove dimenzije. Za Ne Obliviscaris bi se moglo reći da su odabrali sličan recept, samo što su na sreću odabrali drukčiji pristup, pa ne zvuče kao kopija svih današnjih ekstremnih progresivnih skupina. U duge death/black metal skladbe skupina je uključila i dodatni instrument, i to violinu, koja se isticala već na prvijencu.

Citadel, drugi cjelovečernjak Ne Obliviscaris, znatno je kraći od prvijenca. U manje od 50 minuta izredaju se 6 skladbi, od kojih bi se prave skladbe mogle smatrati samo tri, preostale tri su instrumentalne, gdje se ponajviše ističe soliranje violine, koja zajedno s klavirom i akustičnom gitarom gradi atmosferu albuma. Ali bit čine duge skladbe.

Prva duga skladba, Tryptich Lux, koja predstavlja drugi dio cjeline Painters of the Tempest, u dobrih 16 minuta pokazuje da skupina nije popustila u odnosu na prvijenac. Glazba skupine sadrži sve atribute koje su imali na prvijencu. S jedne strane to je brutalnost, koja se očituje agresivnim death/black metal zahvatima, režećim vokalom i brzim bubnjevima, a s druge strane skupina nudi umirene dijelove, koji po jednoj strani naravno podsjećaju na Opeth, a po drugoj i na neke post-rock/shoegaze skupine. Violina doista dosta upada u uši, ali i gitarista pokazuju puno smisla za melodije, harmonije i soliranje. Cjelina Painters of the Tempest završava instrumentalnom skladbom Reveries from the Stained Glass Womb, koja akustičnom gitarom i violinom predstavlja smirenje nakon duge, kompleksne i epske skladbe. Nešto manje oduševljava skladba Pyrrhic, koja se očekivano nakon agresivnog dijela pretvara u umirenu post-rockersku svirku, koja doduše stvara atmosferu, ali čini se da skupina povremeno malo nepotrebno razvlači skladbe. Skladbom Devour Me, Colossus (Part I): Blackholes ponovno oduševljava. U više od dvanaest minuta čuje se puno zanimljivih obrata, a ponajviše se ističe dio s akustičnom gitarom, koja služi kao podloga izvanrednim linijama violine. Istodobno se pokazuje i sposobnost ritam sekcije, koja može svirati i lakše. Tu treba dodatno spomenuti još jednu sposobnost izvrsnog violinista Tima Charlesa, koji doprinosi i pjevne vokale, čime se postiže dobar učinak balansiranja među vokalima. Skupina zaključuje album drugim dijelom Devour Me, Colossus: Contortions, koji je ponovno kratka instrumentalna skladba s minimalističkim klavirom i morbidnom violinom, što samom albumu daje onu završnu tmurnost.

Ne Obliviscaris se i drugi put prvenstveno potvrđuju da se neće odmaknuti od prvotnog koncepta. Slušatelj će dobiti duge i kompleksne skladbe s priličnom dozom ekstremnosti i epskosti. No na kraju se čini da je sve skupa prekratko, iako album ispunjava većinu uvjeta za ekstremno progresivni metal uradak. Od Ne Obliviscaris se doduše još može puno očekivati, ali čeka ih još puno posla ako žele ostati na pristojnoj razini s kojom će ostati prepoznatljivi na modernoj sceni koju resi naprednost i ekstremnost.   

Postava

Produkcija

Tim Charles, Troy McCosker (produkcija), Jens Bogren (miks)

Popis skladbi