Izvođač: Sheehan, Billy
Izdavač: Favored Nations
Izlazak: 2005
Ocjena: 4/5
Zaboravite sve što je Billy Sheehan stvarao s Talas, Mr. Big ili s Davidom Lee Rothom! Ploča je daleko od fusion rocka, kojim se Billy trenutno “bavi” s Niacin. Ono što dečko nudi svojim drugim solo albumom je čisti pogodak u metu. Kako danas na tržište poslati album koji je po svemu drugačiji? Da je svjež, otkačeno istraživački i naravno složen tako da ga je uvijek užitak slušati? Pitajte Billyja Sheehana, koji je nedvojbeno Steve Vai današnjice na bas gitari. Njegov stil iz temelja je utjecao na razvoj sviranja bas gitare, a i na glazbenu industriju proizvodnje razvojnih oblika tog instrumenta.
Tip je genije, glazbeno čudovište. Odsvirao je sve osim bubnjeva (Ray Luzier), a programerski čarobnjak Simone Sello marljivo se pobrinuo za dodatak iznimno dopadljivih sample-ova, koji pune sam izraz glazbe Billyja Sheehana. Treba imati na umu da su u slučaju Sheehana stvari okrenute naglavačke. Dečko je izrezao gitarske rifove i klavijaturne linije, koje mu služe kao okosnica, kao podloga masivnoj živoj zvučnoj zavjesi. U nju je upleo svo majstorstvo svladavanja bas gitare. Da je ritam fronta neprestano u središnjoj ulozi, logična je opaska. Slide-anja i tapinga harmonija ima na pretek, uz to dečko puni prostor energičnim akordima bas gitare, a cijela je ploča protkana genijalno svojstveno razbijenim bas linijama, koje u svojim granicama idu do onoga što zovemo brzina svjetlosti.
Billy je na šest pjesama dodao vokale. Vokal se lijepo smjesti u glazbu! Uz to je za pohvalu njegova hrabrost da se unatoč pjevanju, koje mu je slabija točka, ne skriva iza efekata. Vokal je “tanje” sorte, pomalo prigušena zvuka, Billy se pritom kreće u srednjim do nižim tonalitetima, pa je npr. otvarajuća eksplozivna Toss It On The Flame postavljena R&B-jevski, a u linijama se može naći poneki “hendrixizam”. Dečko čuva “mačizam” vokala! Dakle, nema cmizdrenja, pjeva se s jajima. Da! Dečko je vokalom uhvatio blago opskuran prizvuk! Uz riffovsku težinu zvuka nekih pjesama mogao bi posuditi skovanicu blues metal. U From The Backseat ili Dig A Hole pak ritam linija povuče prema Gonzovom “we’re gonna groove” zeppelinskom drajvu.
Sheehan baca basiranje punom žlicom, najvećom na sceni, beskompromisno reže kroz beton svojim pulsirajućim ekstremno debelim grooveom, poput katane razjarenog samuraja (tko zna “Samuraja Jacka” s Cartoon Networka?). Najsvetiju školu basa nudi odmah treća pjesma The Suspense Killing Me. Da ti dođe uz te božanske zvukove koje izvlači majstor bas gitare. Zvučni spektar svih mogućih ukrasa i domišljatosti je beskrajan, a svaki centimetar glazbene slike je iskorišten. Često nepredvidljivo, što je poseban čar ploče. Nevjerojatno je i to da dečko većinu linija svira izravno iz glave i ne gubi vrijeme na papirnate bilješke. Taj njegov osobni odklop najviše dolazi do izražaja u instrumentalima, kao u Don’t Look Down, kad uvodne rafale akorda doslovno razvaljuju komad uzduž i poprijeko. Zvuk je prokleto živ, a opći uhvaćeni groove detonira u svoj svojoj svetosti.
Dečko zna iz sebe iscijediti i sanjive pjesme! Sanjive u smislu da ne sipa mnoštvo nota, već ih s velikim osjećajem dozira u formu pjesme. Majstorski slaže zvučne palete sloj na sloj, što rezultira neprestanim dinamičnim skokovima ploče i izuzetnom atmosferom koju pruža takav komad. To su recimo stvaranja A Tower In The Sky ili Dreams Of Discontent (umjetnički je smiješno jednostavan motiv gitare (dlanom, jednom žicom), koji je ipak glavni krivac za stvaranje te atmosfere) ili Hope, koja je vjerojatno jedna od najljepše dotjeranih kompozicija, gdje senzibilna strana umjetnika s osjećajima na ploči najintenzivnije zrači (space komad s ukusnim odmacima prema klasicizmu), što dokazuje izniman talent Billyja Sheehana kao glazbenog skladatelja. Ezoteričnim trenucima približava se dalje u pjesmi Taj, koja je u osnovi lomljena tipičnim “yankee progressive” ritmom à la Dream Theater. Naravno, nije sve “krš i bum”, već se našlo mjesta i za odličan funk instrumental Long Walk Home. Poliritmija razgrajaškog kratkog zapaljivca Indisputable Truth pak vuče na neke King Crimson (razdoblje od 1981. do danas).
Ovo je ploča za ljubitelje “hrabre”, zrele glazbe, dakle za glazbene sladokusce. Hrabra zato što je čovjek iz sebe izbacio točno ono što mu je diktiralo srce i na ploči nema nikakvog namjernog komercijalnog spoticanja, iako komad The Lift uključuje poskočan pop drive umotan u zaprljan crunchy moderan zvuk gitare i lagan refren. Zaboravite na Billyja radnika u službi drugih. Ovaj put je s nama dečko u svom najčišćem svjetlu i baš je lijepo da se jednom za promjenu i on našao u glavnoj ulozi na nekom ostvarenju. “Cosmic Troubadour” je nešto što ne čuješ svaki dan! Drugačija, istraživačka, napeta, sanjiva, ludo nepredvidljiva, s “now and then” ukusnim jam odklopima. Nešto uz što se nemoguće dosađivati. Suludo iskustvo za sve glazbene sladokusce i doista jedna od ljepših stvari koje su se dogodile ove godine u svijetu rock glazbe.
Postava
Billy Sheehan – vokal, gitara, bas gitara
Simone Sello – gitara, udaraljke
Ray Luzier – bubnjevi
Produkcija
Billy Sheehan
Popis pjesama
1. Toss It on the Flame
2. Back in the Day
3. Suspense Is Killing Me
4. From the Backseat
5. Don’t Look Down
6. Something She Said
7. Dreams of Discontent
8. Dig a Hole
9. Taj
10. Lift
11. Tower in the Sky
12. Long Walk Home
13. Indisputable Truth #1
14. Hope
15. Million Tears Ago
