Mjesto: Nove Jarše / Ljubljana
Datum intervjua: 10.04.2010
Dandelion Children, prvi pravi “regratofili” u Sloveniji. Neovisna, samoniklа fela, bez potrebe za liječenjem kompleksa u potrazi za svjetlom reflektora, kojeg se drže “wanna be zvijezde” što se guraju na srednje (“mainstream”) radijsko polje glazbene ponude u Sloveniji. Manjak talenta i stvaralačke inspiracije pak iznova stvara dobro poznate pustinjske vidike rock ponude u Sloveniji, pri čemu najviše opet stradaju oni koji, skriveni po garažama, stvaraju bezbrižno, za dušu i kreiraju zanimljiv glazbeni pristup koji slijedi iskrenu, sebi svojstvenu, kreativnu viziju. Dandelion Children su prošle godine izdali prvijenac “Stole My Bike”. Album garažne živosti i nekih originalnih glazbenih sadržaja iskonskog duha te naravno autorskog karaktera potvrdio je da se iza ovog mladog i neovisnog (indie rock) trija krije velik potencijal.
RockLine: Možete li ukratko opisati priču o nastanku grupe Dandelion Children?
Katja: S Juretom se znam otkad znam za sebe, jer smo brat i sestra. Anže i Jure bili su razredni kolege. Jednom je Anže došao na našu probu, izbacio par kritika na račun našeg tadašnjeg basista i postao punopravni član benda. Trebao nam je otprilike mjesec dana da se uigramo.
Jure: Ali kemija je među nama odmah bila prava. Sad postojimo nekih tri godine.
RockLine: Dakle, riječ je o talentiranim samoukima, ili ne?
Anže: Ne, ja sam učio gitaru. Svirao sam već u prethodnim bendovima.
RockLine: Je li bilo odmah samorazumljivo da bend počne skladati vlastiti autorski materijal ili ste isprva uglavnom svirali obrade?
Jure: Katja i ja smo na početku počeli svirati White Stripes. Pokazalo se da White Stripes nisu zahtjevan bend i to nam je odgovaralo. Brzo smo shvatili i da nam je puno bolje ako skladamo vlastite komade. Jako me fascinirao i Damon Albarn iz Gorillaz, koji je radio “čudne” stvari. Sviđalo mi se što je spajao različite žanrove i to me inspiriralo da se ni sam ne ograničavam pri skladanju glazbe.
RockLine: Album “Stole My Bike” vaš je prvi studijski album. Što možete reći o njemu?
Anže: Snimljen je vrlo brzo.
Katja: Sama sam odsvirala sve bubnjeve u dva dana, tako su me tjerali.
Jure: Sad već privodimo kraju drugi album. I on će izaći u samizdatu. Na prvom smo se albumu trudili da skladbe ne komplicirimo. Da nisu razvučene. Dakle, da su komadi kompaktni i što manje otegnuti. Ako ne osjećamo da bismo trebali razvlačiti komad, jednostavno ga zaključimo. Tako nastaju Garden Throne ili 3x Dead Funky Man.
RockLine: Do realizacije studijskog prvijenca došli ste posve sami. Je li to teško?
Katja: Nemamo love, pa je to najjeftiniji put.
Anže: Danas to uopće nije više tolika briga, snimiti album u cijelosti na vlastitu ruku.
RockLine: Tko donosi glazbene ideje i kako nastaju komadi?
Katja: U zadnje vrijeme zaključujem da komadi nastaju prilično spontano. Inače je Jure uvijek bio glavni kad je riječ o glazbi.
Jure: Ima više načina na koje se komad dogodi, kako nastane. Često jednostavno “jammamo”. Ili recimo Anže nešto svira…
Anže: …. zagrijavam prste…
Jure: .. pa ga zaustavim: “Čekaj, čekaj, što si to svirao, možeš ponoviti?” i tako nekako postupno gradimo neku skladbu.
RockLine: Kako si danas bend poput Dandelion Children osigura koncertne nastupe?
Katja: Što se toga tiče, dosta smo lijeni. Zapravo se sami time do sada nismo ni bavili.
RockLine: Postali ste pobjednici natječaja “Rock Izziv”.
Katja: Da. To je natječaj koji organizira Studentska organizacija Sveučilišta u Ljubljani. Pobjednik dobiva osam koncertnih nastupa. Recimo Majske igre, Rock Otočec, nastup na jednom od brucošijada, uskoro ćemo nastupiti u Cvetličarni itd….
RockLine: Što je po vašem mišljenju bio onaj sadržaj priče o Dandelion Children koji je prevagnuo u vašu korist da ste na natječaju “razvalili” konkurenciju? Je li bila jaka?
Katja: Na natječaju su se izredali još Shoeshiners, Toxine, B.T.K.,… Ja sam imala osjećaj da Dandelion Children nikad neće pobijediti na tom natječaju.
RockLine: Jure, tebi engleski odlično teče u stihovima. Odakle ta kvaliteta?
Jure: To mi je ušlo u krv uglavnom zbog gledanja televizije i naravno slušanja glazbe. I u samom slengu koji koristim u razgovoru ima ogromno engleskih riječi. Hotimice ili nehotice.
RockLine: Kakvi su odzivi medija na album “Stole My Bike”?
Anže: Osim RockLinea, i Radio Študent nam je napisao jako lijepu recenziju albuma.
Jure: U RSQ Magazinu su očito album slušali vrlo “na brzinu”. Zakačili su se za neki jaki “grunge” kad su čuli naš album. Navodno ja pokušavam oponašati Kurta Cobaina i zvučimo kao Nirvana. A ja Nirvanu nikad u životu nisam slušao.
RockLine: Razmišljate li o tome da ime Dandelion Children postupno ponesete u inozemstvo?
Jure: Prije nekog vremena uspio sam privući pozornost jednog engleskog radija koji je kasnije vrtio našu glazbu. U stilu emisija koje je vodio John Peel. Zapravo su taj radio osnovali Peelovi kolege njemu u čast.
RockLine: Odakle ime Dandelion Children? Jeste li ljubitelji regrata?
Jure: Hmmm,… ili po metalski (zagrokće): “Children of Dandelion”, ha, ha, ha…” Prošlo je već dosta vremena otkad sam napisao neku skladbu o nama dvoma s Katjom, koji smo odrastali više u prirodi, i onda je bio neki stih, izvor inspiracije: “Dandelion children, dancing in the wind…” Kasnije sam na internetu otkrio da je to zapravo klinički izraz. Za nekoga tko odrasta, razvija se. Dijete koje različite potencijalno stresne situacije ne izbace iz kolosijeka. Ostane “cool”. Učinilo nam se da dobro paše uz to! Znaš već. Regrat. Takav korov. Cvjeta cijelu godinu. Raste bilo gdje, čak ga možeš i jesti.
RockLine: Prije nekih dvije godine gledao sam vas na Metelkovi prije Radio Moscow. Tamo vam je pomagao vaš stric. Bilo je prilično improvizacije. Sjećam se da ste Anže i ti izmjenjivali instrumente…
Katja: Hja… mi nemamo basista. Odnosno basista koji bi cijelo vrijeme svirao samo bas gitaru.
Jure: Ja na koncertima mijenjam instrumente. Neke komade odsviram gitarom, druge bas gitarom. A isto vrijedi i za Anžea. Basista uopće više nećemo tražiti. Počeli smo koristiti klavijature.
RockLine: Kakve zvukove istražuješ s klavijaturama?
Jure: Zapravo se time ne želim opterećivati. Čak se ne želim opterećivati ni time kojem razdoblju pripadaju određeni zvukovi. Nove skladbe sadrže i zvukove marimbe, naći ćeš trikove karakteristične za drum n’ bass, španjolske ritmove, koristili smo čak i petožičani bas. Dakle, plan je takav da što god napišemo, napišemo i stvorimo tako da je jedinstveno. Da se ne ponavlja pa se ideja ne može potrošiti. To je glavna vodilja.
RockLine: Čini li vam se da su slovenski glazbenici opterećeni glazbenim dostignućima inozemstva? Pogotovo kad je riječ o praćenju virtuoznosti ili solističkih akrobacija?
Jure: Da. Jako. I ne čini mi se da je to pravi pristup za glazbenika.
Anže: Pogotovo u metalu. Tamo gitaristi doslovno se natječu tko će biti brži. Imaš osjećaj da svi sviraju isto.
RockLine: Maloprije ste spominjali novi album.
Katja: Da. Već je snimljen. Dobili smo priliku za snimanje albuma. Zapravo su na nama radili diplomski rad.
Anže: Bubnjeve smo snimili u prostorima studija benda u kojem sam nekad svirao. Ostalo na drugim lokacijama.
Jure: Naš novi album je trenutno u Srbiji, Makedoniji, a jedan dio i u Italiji. Čekamo materijal da vidimo što će napraviti sa zvukom.
Anže: Da. Na tom institutu za tonske majstore, to je na Dolgom mostu. na Viču, u Ljubljani, radili su diplomske radove na našoj glazbi – dakle na snimanju, a zauzvrat smo mi dobili besplatan studio.
Katja: Očito im tamo nedostaje takvih pokusnih kunića, jer se onda odjednom pojavilo više kandidata koji su htjeli provoditi pokuse na nama.
Jure: Na jedan “session” snimili smo po 4 komada. To je išlo jako brzo.
RockLine: Što možemo očekivati na novom albumu?
Jure: Uz ono što već znaš sa “Stole My Bike”, dodali smo i nešto reggae glazbe, pa surfa, ima i puno više bluesa. Istodobno će biti tematski definiraniji, kompaktniji. Među komadima se provlači jasnija nit koja ih povezuje.
Katja: Novi album će imati još življi karakter od zvuka svog prethodnika.
RockLine: A sad dolazi vrijeme koncerata.
Anže: Da. Većinom u travnju, a Rock Otočec je postavljen na kraj.
RockLine: Katja, tvoj je otac nekoć bubnjao u Lene kosti. Vjerojatno je on bio tvoj prvi učitelj?
Katja: Da. Otac mi je pokazao osnove tehnike bubnjanja. Znači da sam uopće znala kamo ide koja noga i kamo koja ruka. Poslije sam dalje učila bubnjanje sama. U to možeš biti siguran jer otac i ja imamo potpuno različite stilove bubnjanja.
Jure: On ima stil, a Katja stilove.
Galerija slika
