Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Alcatraz / Milano / Italija
Datum koncerta: 10.04.2010
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 32,00€
Foreigner! Sjeća li ih se itko? Bilo je to davno. Negdje duboko zakopano u prerano preminuloj, ali nostalgičnoj eri rock povijesti osamdesetih i druge polovice sedamdesetih, kad su obarali prodajne rekorde. Pogotovo na tlu SAD-a! S više od 50 milijuna prodanih ploča diljem zemaljske “kugle”, od čega tri četvrtine spomenute brojke samo na tlu SAD-a, riječ je o grupi koja se doista može podičiti svojom karijerom. Jer sanjski komercijalni uspjeh prati i opus izvanrednih albuma, koji se mogu pohvaliti jedinstvenom kombinacijom klasično zamišljenog hard rocka i lukavog doziranja veće ili manje fino kalibrirane pop art protetike, pa za rezultat dobivaš svojevrstan AOR rock izričaj, koji je kroz prvih šest albuma podario nekoliko prepoznatljivih, za uho otrovno-slatko invazivnih, super hit zimzelena. Foreigner su jedna od onih “skrojenih” grupa koje u carstvu rocka osvajaju svojom otmjenošću zvučnog i kompozitorskog savršenstva. I tome se nema što prigovoriti.
Foreigner su 01.03.2010. u Europi (!), preko izdavačke kuće Ear Music Records, objavili svoj povratnički album “Can’t Slow Down”. Iako su Foreigner stvorila dvojica Britanaca i jedan Amerikanac, dišu Foreigner prije svega američki. Amerikanca Lou Gramma više nema u grupi. No na njegovom je mjestu Kelly Hansen, koji je k Foreigner došao iz sastava Hurricane. Skrojen Lou Gramm, kad zažmiriš i poslušaš ga. Kad pogledaš pjevača i začepiš uši, Kelly postaje skrojeni, ali malo mršaviji (može se reći i “bočno spljošten”) Steve Lee (Gotthard). Od originalnih Foreigner danas je u postavi šef Mick Jones na gitari! Ulogu legendarnog suosnivača grupe iz 1976., Britanca Iana McDonaldsa, danas obavlja Tommy Gimbel (gitara, flauta, saksofon, prateći vokal). Tu je eksplozivni basist Jeff Pilson, koji je godine karijere trošio u melodičnom hard rock sastavu Dokken, snimio za sastav Dio tri studijska albuma i upisao se među filmske zvijezde kad je posudio lik za grupu Steel Dragon u filmu “Rock Star” (2001). Jeff je u tom filmu glumio basista grupe Steel Dragon Jorgena. Današnje Foreigner zastupa i pravo bubnjarsko čudovište Brian Tichy, koji je svoje viškove muških hormona nekoć uspješno trošio već u pratećem sastavu Billyja Idola. Na klavijaturama je mlađi Michael Bluestein, koji se kalio kao član pratećih sastava Enriquea Iglesiasa, Anastacie i Rogera Hodgsona (ex-Supetramp). Dakle, prekaljeni mačak Mick Jones opet je mislio na sve detalje koji ne mogu poljuljati čvrst postament gotovo “besprijekorne” pojave Foreigner.
Na pozornici smo tog dana u Milanu u 22.00 sata dobili pravi presežak karizme, znanja, iskustva i vražje vjere u magiju rocka! Bila je to posebna večer. Jedna od onih večeri koje ti zauvijek ostanu u srcu. Bio je to prvi koncert Foreigner u karijeri u Italiji. Nakon 34 godine i u Italiji su napokon izgubili nevinost. Čovjek ne može vjerovati da je to doista moguće. No duga odsutnost sa scene ostavila je tragove. Talijani, koji grupu očito nisu baš nekako prihvatili ni onda kad je bila na vrhuncu karijere, ni ovaj put nisu popravili gorak okus. U dvorani Alcatraz nije se okupilo više od 500 glava.
U dvorani Alcatraz, koja letimično podsjeća na ljubljanski Kino Šiška, samo što pod nije stepenast, svjetla su se zatamnila. Uvod i? Želite dvostruku viziju? Dobivate. Double Vision, dakle. Naravno, ako ste u Milanu i dvorani Alcatraz, u dotičnom času. Možda samo jednom u životu. Dvorana je tako izložena punoj torbi Foreigner hitova. I Foreigner su odmah opravdali visoka očekivanja. A što se od Foreigner na pozornici očekuje? Zvučno i izvedbeno savršenstvo koje je blizu oznake potpuno! I ipak ne vjeruješ dok ne doživiš.
Zvuk je kroz nastup izvrsno raspoređen, a pojedini gradivni elementi cjelokupne slike zvučnog spektra jasno se razlikuju. Izvedba bez greške potvrđuje da sastav grade ljudi s enormnom kilometražom i iskustvom, pravi profesionalni glazbenici kojima su svjetovi studija i pozornice potpuno jasni. Dvorana je prvi put izbacila iz sebe više povratne energije uz Cold As Ice. Kad se Jones premjesti za klavijature, slijedi prva baladna ispovijest Waiting For A Girl Like You. Hansen, koji je u međuvremenu već davno odbacio sunčane naočale i sjaj elegancije bijelog sakoa, ovdje je preuzeo svu pozornost. Ne samo u ovoj skladbi, nego u cijelom nastupu Kelly je kraljevao besprijekornom izvedbom pjevača odlične forme, koji s lakoćom hoda u inače teško nadomjestivim cipelama Loua Gramma, uz proživljenu i aktivnu igru s lakoćom vlada publikom u dvorani i njome dobronamjerno zapaljuje “supatnike” na pozornici. U jednom trenutku Kelly pita ženski dio publike je li u dvorani koja nestašna cura. Oslobodi se nekoliko izgubljenih i posve usamljenih uzvika. “Premalo”, odvrati Kelly. Nakon pjevačeva nagovaranja cure se ipak probude i Kelly očekivano odreagira: “Ne brine nas da vas nećemo svladati nestašnim bijelim dečkom!” (uvodni pozdrav u skladbu Dirty White Boy).
Rado bih istaknuo iznenađenje večeri. Skladbu Starrider, koja je podsjetila da su prvi Foreigner svoju karijeru započeli kao progresivni rock sastav. Vokalnu dužnost preuzeo je Mick Jones, Kelly se prebacio na poziciju pratećeg vokalista, a u završnici je preuzeo vokal u svoje ruke i ponio briljantan komad od sanjivo istraživačkog ozračja, gdje smo plovili na bogatim zvučnim gradivnim elementima klavijatura, kroz rockersku detonaciju završnog dijela, do jednog od vrhunaca večeri. Kod studijskog prvijenca Foreigner su ostali i nakon Starridera dodali rockerski izklesanu Feels Like First Time, koja je s prikladnim naslovom zapravo potvrdila prvi nastup Foreigner u karijeri u Italiji. Koncert se izrodio u svoj najintenzivniji dio. Na pozornici ostaju samo Bluestein i Tichy. Nakon briljantnih solističkih uložaka, gdje je Tichy zapanjio svojim ludostima, kad je u stilu Tommyja Aldridgea (ex-Whitesnake, Thin Lizzy) životinjski golim rukama premlatio bubnjeve. Tichy ima i vrlo zanimljiv raspored bubnjeva. U njemu koristi samo jedan prolazni tom-tom. Pored njega pak čak tri podna (po domaću “kotlove”). Pri kraju oba člana svoje solističke eskapade pretoče u pravu unakrsnu vatru, dok se na pozornici ponovno ne pojave ostali članovi.
Mick Jones preuzima inicijativu svemirskom solažom. Vraga, što Foreigner imaju za pazuhom ovaj put? Odgovor je bio na dlanu. Ubilačka verzija skladbe Urgent! Tommy Gimbel, koji je do tog trenutka sramežljivo obavljao zahvalnu ulogu statista, s izuzetkom flautističkog uvodnog dijela skladbe Starrider, ovaj je put dobio svojih pet minuta kao središnja pozornička figura i impresionirao prisutne alt saksofonom, koji je Foreigner klasiku ubrizgao prijeko potrebnu dozu erotskog šarma! Žmarci nisu izostali! Magija. I Foreigner su zvučali prokleto glasno, tvrdo i nepopustljivo. Kad su iskustvo ponovili i s Juke Box Hero i dodatno ga stupnjevali duhovitim uloškom improvizacije, koji su neočekivano pretočili u Led Zeppelin klasik Whole Lotta Love, doveli su dvoranu do prave ekstaze. I oprostili se prvi put.
Sastav se vraća i obračunava s očekivanom zimzelenom baladom I Want To Know What Love Is, gdje Kelly Hansen gotovo “obavi sve sam”. Sastav za veliki finale diže dvoranu na noge još jednim “Double Vision” hitom, Hot Blooded. Koncertni repertoar bio je podređen hitovima s prvih pet albuma, a tome su Foreigner dodali iskustvo vrijedno svakog grijeha s istoimenog prvijenca, Starrider, te predstavili novi album “Can’t Slow Down” s naslovnom skladbom i baladnim singlom When It Comes To Love. Obje su se skladbe više nego odlično uklopile u klasični Foreigner materijal.
Italija je tako ipak dočekala Foreigner. Pozdravila ih je, doduše, skromnim odazivom. No to je bio onaj koncert iz kategorije posebnih – jednokratnih, za koji možeš reći da je uzet iz “kutijice” i da u izvedbi seže iznad granice između odličnog i savršenog (nad-odličnog). Vjerojatno osobno još dugo neću ostati ovako oduševljen. Tek kad ponovno na pozornici ugledam kakve Journey, iako su Foreigner po ostavštini i imenu ipak rang niže od spomenute grupe. Foreigner su potvrdili i da je riječ o sekstetu u odličnoj formi. Ni Mick Jones, koji je na leđa natovario čvrstih 65 godina, ne pokazuje ni trunke popuštanja. U skladu s naslovom posljednjeg studijskog albuma. Foreigner se dakle ne smiruju. Ostaju neukroćeni pozornički pastusi koji se na živim nastupima opiru potentnom kinetikom. Ostaju kumovi pozorničke usklađenosti i uigranosti, s garancijom visokodinamičnog šou-programa, gdje njihovi studijski izbrušeni klasici dobivaju pravu mjeru sočne, zvučno atmosferične nadogradnje. Ako je netko te večeri u dvorani nakon podjele energije s Foreigner ostao ravnodušan, mora hitno i što prije na liječnički pregled da mu potvrde kako funkcionira njegova prostata i nadbubrežne žlijezde! Koncertno iskustvo kakvo priređuju najbolji i kakvo preporučujem svima vama da ga jednom u životu doživite i sami.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1. Double Vision 2. Head Games 3. Cold As Ice 4. Blue Morning, Blue Day 5. Waiting For A Girl Like You 6. When It Comes To Love 7. Dirty White Boy 8. Can’t Slow Down 9. Starrider 10. Feels Like The First Time 11. Urgent 12. Juke Box Hero —dodatak— 13. I Want To Know What Love Is 14. Hot Blooded
Galerija slika
