Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Depeche Mode
Izdavač: Columbia Records
Izdanje: 2013
Trajanje: 58:05
Ocjena: 2.5/5
Trinaesti studijski album legendarne synth pop institucije Depeche Mode ujedno je i najteže osvojiv album njihove dugovječne karijere. Na to je upozoravao već prvi predstavljeni singl, skladba Heaven, a sve je potvrdio i Soothe My Soul, koji se nikako ne uspijeva smjestiti u uho, što zasigurno nije tradicija Depeche Mode singlova.
S »Delta Machine« Depeche Mode ne nude baš ništa novo, ništa još nečuveno, ništa što bi Depeche Mode htjeli isprobati, a do danas to već nisu isprobali, zapravo ne donosi ništa što bi izazivalo njihov kreativni genij. Taj je ovaj put zapeo negdje zaboravljen. Ako je već ostao privremeno na odmoru, nadajmo se barem da nije otišao konačno u stečaj. Nekoć su Depeche Mode važili za skupinu koja je otkrivala glazbena obzorja, krčila put novim glazbenim dimenzijama koje su nadahnjivale mlađe sastave. Bili su generatori novoga, bili su pojam glazbene inovacije, art izazova. Dolaskom na scenu izazvali su pravu malu revoluciju, a svojim daljnjim stvaralačkim potezima uspješno su održavali izražajnu produktivnost, aktualnost, artističku zanimljivost. Dio njihova integriteta bila je ona drašljiva komponenta nepredvidljivosti, koja je mnogog ljubitelja uvijek zahvalno dovodila do toga da je novi album kupio još prije nego što je isprobao što mu u artističkim glazbenim smjernicama Depeche Mode uopće isporučuju.
Ništa od toga ne možemo u potpunosti tvrditi za »Delta Machine«. Ako se vratimo na uvodni predstavljeni singl albuma, dakle skladbu Heaven, skladbu koja bi slušatelja trebala »istresti iz gaća«, nije teško odmah zaključiti da Heaven u vodećem motivu opet nezaustavljivo crpi iz zasnova bluesa i gospela. A to su Depeche Mode svijetu predstavili kao iznimno uspješan i zanimljiv hibrid elektronike i bluesa 1993. na albumu »Songs Of Faith And Devotion«. Do te dosjetke vodi vas već refrenski napjev otvaračke Welcome To My World. U nastavku se Depeche Mode oslanjaju na idejnu zasnovu albuma »Songs Of Faith And Devotion« još izdašnije u skladbi Slow.
Ali nešto ipak vrijedi. Kad poslušaš skladbu poput Heaven, jasno je da položaj melodije nevjerojatno godi vokalnom registru Davea Gahana, strast i emocije iskre u punoj dozi. U tom pogledu Depeche Mode na novom albumu nikako ne kriju. Previše su iskusni, previše verzirani. Performans je odličan. Zvučni kolaži i uzorkovanje opet su lukavo sofisticirani spajanjem u znamenit mračni krajolik potpunog minimalizma, koji tako još jednom vjeruje jednoj od stvaralačkih krilatica koja kaže »manje je više«. Klasika. Od toga nema odstupanja. Problem je samo u tome što skladbe »ne zgrabe«. Album kao cjelina »ne primi«.
Zatim su tu skladbe Angel i završna Goodbye, koje idejno crpe iz vodećeg gitarskog motiva, zasnovanog na motivu ultra hita I Feel You, a glavna je razlika u tome što su motivi u Angel i Goodbye podloženi drugačijom ritmičkom petljom.
Album dobiva na zanimljivijim artističkim oprugama u Secret To The End, koji je obojen s malo više DJ-evske techno retorike i prepoznatljivih zvukova synthesizerskog lebdenja osamdesetih godina. Ovdje Depeche Mode ponajviše uspijevaju uhvatiti pravu kombinaciju svojih tipičnih synth pop figura kojom je opremljena zapamtljivo definirana vokalna linija Davea Gahana. Od strofe u refren. Iza te skladbe postavljena je još jedna od uspjelijih skladbi albuma, My Little Universe. Ovdje se Depeche Mode priklanjaju još većem zvučnom minimaliziranju i tako boje svega dva uzorka Gahanove linije. Jednostavnost je izražena, usmjerena gotovo prema počecima karijere. To je pak vješto kompenzirano harmoniziranjem vokalnih linija, gdje boje vokala Martina Gorea opet igraju elementarnu ulogu u istodobnom dramatiziranju i definiciji zapamtljive melodije refrena. U smjelom stupnjevanju, dakle, drama zraka
Depeche Mode ostaju iznimno mračni. Zapravo je »Delta Machine« mnogo mračniji album od prethodnika »Sounds Of The Universe« i budi tmurne osjećaje albuma »Playing The Angel« (2005). Isto tako u širokom luku zzaobilazi plesne ritmove, uz iznimku skladbe Broken, koja ne uspijeva biti ni In Sympathy prethodnog albuma, a kamoli Precious s albuma »Playing The Angel«. Tekstovi ostaju opet presjek dvaju skupova. Grešne napasti i oproštenja. Široko zahvalan skup za kovanje bilo kakve poeme. Tu se Gore oduvijek osjećao domaće, osobito u razdoblju kad su Depeche Mode počeli iskazivati svoju narav »nestašnih dečki« u post »Music For The Masses« razdoblju, dakle.
Već sam neuspjeli izbor predstavljenog singla davao je naslutiti da od novog albuma ne treba očekivati pomicanje zemljine osi. »Delta Machine« pati od sličnog akutnog problema kao »Playing The Angel«. U drugoj polovici posve se razvodni. »Delta Machine« nema jednu skladbu tipa Precious, koja bi album vukla iz sivila, makar se s Broken do određene mjere pokušavaju približiti toj usporedbi. Umjesto Broken, za drugi su predstavljeni singl odabrali skladbu Soothe My Soul, koja je u refrenu daleki »plagijat« skladbe Personal Jezus.
Očekivano, jedna od skladbi rezervirana je i za vodeći vokal Martina Gorea. To je The Child Inside. Mračni mazohistički valcer nudi artističku točku u kakvoj se Gore u karijeri isprobao već više puta. Posljednji put na skladbi Jezebel prethodnog albuma. Potez u kojem se umjetnik osjeća vrlo ugodno. Ali nažalost, opet predvidljivo.
»Delta Machine« je i znatno predug album. Trinaest skladbi i gotovo puni sat sviranja. Sadržajno artistički pune opipljive glazbene supstance mnogo je manje, a »Delta Machine« se idejno izgovori u cijelosti već nakon dobrih pola sata. Novi je album dakle tvrđi orah za glodanje. Razveselit će dugogodišnje sljedbenike skupine, a skladbe na njemu hvataju vrlo, vrlo polako, ako uopće uhvate. Problem je skupine u tome što se artistički očito posve istrošila pa je zato počela iskorištavati stare ideje. Srećom, »Delta Machine« reciklira iz autorskih korijena artističke samoniklosti Depeche Mode. Iako iznimno težak i izdašno opterećen tmurnošću, manje zanimljiv »Delta Machine« još je uvijek dovoljno kvalitetan proizvod, u bilo kojoj zbirci CD-ova, no udaljen svjetlosnim godinama od toga da bi slučajno bio obvezan.
Postava
Dave Gahan – vokal
Martin L. Gore – klavijature, prateći vokal, gitara, vodeći vokal na skladbama The Child Inside i Always (dodatna skladba na “de luxe” izdanju albuma)
Andy Fletcher – klavijature
Produkcija
Ben Hillier
Popis skladbi
1. Welcome To My World
2. Angel
3. Heaven
4. Secret To The End
5. My Little Universe
6. Slow
7. Broken
8. The Child Inside
9. Soft Touch/Raw Nerve
10. Should Be Higher
11. Alone
12. Soothe My Soul
13. Goodbye
De-luxe 2CD izdanje sadrži sljedeće dodatne skladbe:
01. Long Time Lie
02. Happens All The Time
03. Always
04. All That’s Mine
