Rammstein u Ljubljani – Kad Till otvori ventil… (2013)

Poba Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

Lokacija: Ljubljana / Arena Stožice / Slovenija
Datum: utorak, 30.04.2013

»Wir halten das Tempo« naslov je nove turneje njemačkih industrijalskih konaca Rammstein! Prodaju se kao halva. Koncerti su u pravilu već unaprijed rasprodani. Nakon šestog albuma »Liebe Ist Für Alle Da« (2009) Rammstein doživljavaju eksponencijalni uzlet. Budući da razmišljaju poslovno, znaju da je sad pravi trenutak u kojem će u karijeri nagrabiti hrpe love. Zato su neprestano na turnejama. Otud i značajan naslov aktualne »Držimo ritam!«, kojom su nakon osam godina opet posjetili Ljubljanu.

Tko se sjeća posjeta Rammsteina 2005. u Hali Tivoli, znat će reći kako je scenska produkcija posljednjih godina doživjela katapultni uzlet. Rammstein danas važe za svjetsko glazbeno ime koje spada u šačicu onih »najprodavanijih«. Oni su stroj koji je promišljeno podredio sve sile marketingu vlastitog branda. I u tome je više nego očito do kraja uspio.

Rammstein u postavi Till Lindemann (vokal), Richard Z. Kruspe (glavna gitara, prateći vokal), Pail H. Landers (ritam gitara, prateći vokal), Christian »Flake« Lorenz (klavijature, semplovi, sintesajzeri), Oliver Riedel (bas gitara) i Christoph Schneider (bubnjevi, elektronski udaraljke, udaraljke) svojom su najavljenom posjetom Ljubljani pokrenuli pravu »malu seobu naroda«. Trume u crnim odorama! Usmjerene prema Stožicama. Sa svih strana i iz svih smjerova. Bežigrajski i stožički lokali bili su puni »žednih«. Čak se i vlasnik bosanskog restorana u Sofri požalio da je morao produžiti radno vrijeme u vrijeme za koje je već rezervirao godišnji. Sve za novac! Svi za novac! Slovenci, Austrijanci, Mađari, Hrvati,….

Sat je 11 minuta iza devet navečer. Arena se zamrači, narod u zraku! Sukladno očekivanjima. Rammstein servira malo, ali do u tančine razrađeno u vrhunsku scensku atrakciju! Njemačka perfekcija. Zavjesa dakle pada u otvaračkom Ich Tu Dir Weh. Novopečeni (opet) »plavušan« Lindemann spušta se na stalku od stropa prema podu pozornice. Skladba kao stvorena za otvaračku točku! Njezin je himnični napjev hipnotički zarazan, dvorana pada u jedinstveni delirij, koračnički marš, podložen odjekom tvorničkih strojeva, pak je tijekom koncerta kao važan dio stasa i glasa grupe u nastavku često generirao jedinstvenu vibraciju Rammstein koncerta! Sve su oči uglavnom bile uprte u »piromana« Lindemanna, koji se brinuo za plejadu insceniranih scenskih ekscesa, a u tome mu je uvelike pomagao »štene« odnosno klavijaturist Flake. Potonji zapravo nema mnogo posla tijekom koncerta, pa je njegova funkcija već duže vrijeme funkcija pokusnog kunića koji se može i skuhati u loncu. Vrhunac njegova prepuštanja Rammstein ritualima ovaj put nije bilo klizanje na rukama publike u gumenom čamcu. Donijela ga je skladba Bück dich. Tu se Flake »izgubljeno tumarajući vrtio« na sve četiri, privezan na pseći povodac, kojim je vješto upravljao naravno (u svemu) dominantni Lindemann. U velikom finalu skladbe dignuli su se dizalicom visoko iznad pozornice i odigrali kratku avanturu toplih braće. Nema što. Provokacija i pol, koja hrani raju, gladnu kruha i igara. Novac kupuje sve. Svaku provokaciju, svako ljudsko dostojanstvo, ma koliko dobro čuvano, svaku, ma koliko čvrstu i naizgled nepokolebljivu volju pojedinca. Ne vrijedi dalje moralizirati. Znamo dokle smo doveli planet zbog krhkosti uma i njegove nemoći u opiranju materijalnim (ne nužno) dobrima.

Lindemann je dobrano unovčio svoju službenu licencu »piromana«. Ako Agropopov Franček Piromanček pali kemtije, Rammsteinov Till radije otvori ventil i sruši dvoranu Stožice u prah! U Du riechst so gut zasuo je dvoranu iskrama ognjenog luka, tu je bila i čuvena Rammstein oda posvećena fosilnim gorivima (Benzin), u kojoj nije manjkalo novih ognjenih erupcija,…. i onda tu je onaj golemi mješač »bijele pjene«, kojim u velikom finalu koncerta Lindemann darežljivo štrca i polijeva usijane glave fan jame, kad izvedba singla Pussy s albuma “Liebe ist für alle da” zaključi koncertni spektakl.

Teško je dati ocjenu o zvuku kad ti dodijele sjedalo negdje u visinama dvorane, tik ispod stropa. U zvučnom pogledu stvar je djelovala sasvim uzorno. Za sve koji kasnite s čitanjem aktualnih vijesti, neka naznačim da odjeka u dvorani više nema. Nakon fijaska s koncertom Stinga 2011. tu su manjkavost naposljetku otklonili. Zašto onda u dvorani više nema koncerata? Odgovor više ne leži u djelomičnoj neupotrebljivosti konstrukcije, nego pravi odgovor po svoj prilici treba tražiti opet u razlozima povezanim s novcem. Iznos najma dvorane mora biti po svoj prilici nezamislivo previsok. Druga objašnjenja za neiskorištenost dvorane gotovo da se ne mogu naći.

Kombinacija snažnih reflektorskih snopova i same scenske konstrukcije, koja je u kulisama ponudila pogled na unutrašnjost jeseničke željezare, u svakoj se komponenti kao salivena veže na glazbeno nasljeđe grupe Rammstein. Krajnje banalni, ali zato utoliko izravniji visokopenetrativni riffovi, poduprti topovski ozvučenim ritmovima smrtonosnog podzemnog koračničkog marša, te prepoznatljivi vokal prvog čovjeka grupe, karizmatično izbezumljenog zapovjednika Tilla Lindemanna, kojemu je narod jeo iz ruke, pregazili su dvoranu perolakom lakoćom! Vokalni napjevi Lindemanna, zapravo prodorna obraćanja kroz upotrebu tvrdozvučnog njemačkog, maksimalno su efektirani. U odsječenim, grubo huškačkim poklicima kroz višekratnu repeticiju motiva uspostavljaju stanje atmosferske grabežljivosti, koje te vodi u fazu mentalne zanesenosti. Ne možeš umaći grabežljivosti Rammstein spektakla i mljevenju gigantskog stroja. Kod Rammsteina je sve tako robusno, tako grubo, u grubosti tako pretjerano,…. Kad njihova predstava oživi na pozornici, cijela stvar djeluje kao da je iz pepela ustao golemi čelični trol koji drobi sve pred sobom i pod sobom. Makar i najfiligranskije odmjerenim pokretom pomete s lica planeta baš svaku mravinju. Riječ sofisticirano Rammstein ne poznaju. A kad se i late rukovanja njome, ne pristaje njihovu stasu. Tako smo u bisu doživjeli izvedbu Mein Hertz brennt, i to u baladnoj režiji koju su izveli samo Till i Flake (na klaviru). Nikako pogrešan potez u izvedbenom smislu, ali potez koji je u srcu probudio živu želju da što prije uskoče na pozornicu ostali članovi sastava i udare »normalnu« verziju tog Rammstein standarda.

Banalnost autorske glazbe kompenzirana je razvojem scenskih kulisa golemke scenske produkcije, ekscesom plejade odigranih teatralnih scenskih skečeva koji posjetitelju ne dopuštaju disati ni djelić sekunde. Svaka sekunda, svaki dio minute u satu i tri četvrt nosi svoju zapečaćenu funkciju u tom huronskom scenskom spektaklu. Gigantska struktura koja u svim tim kulisama, pojačanim vatrenim umetcima, mora osiguravati punu sigurnost.

Kako krajnje banalan glazbeni jezik predstaviti što atraktivnije? Rammstein to znaju i tu filozofiju do u tančine razumiju. Tijekom koncerta mnogo puta mi je misao odlutala na Laibach. Tako nije bilo teško zaključiti da bi zapravo na mjestu Rammsteina danas trebali stajati slovenski pioniri industriala. Pa su hrpe love umjesto Laibacha pokupili baš Rammstein. Tako se vrti svijet!

Naizgled savršeno uspjelom koncertnom spektaklu ne treba tražiti dlaku u jajetu. Rammstein su stvar odradili prema rasporedu rutine. Profesionalno, makar su se nauštrb stečene moći i statusa jedne od najvećih svjetskih postava (u komercijalnom smislu) od posjetitelja svojih koncerata otuđili već davno. No to možemo – oh kako je srdačno srhljiva spoznaja – tvrditi i za Rogera Watersa i njegovu hiperproduciranu »The Wall Live« pustolovinu.

Tijekom koncerta čudila je samo jedna jedina činjenica! Parter se napunio tek negdje na sredini koncerta! Isprva bi čovjek promatrajući prizorište s tribine pomislio da se zbog sigurnosti namjerno ne prodaje do kraja kapacitet partera. Zašto nisu svi posjetitelji mogli biti prisutni točno na sat početka koncerta u parteru, ostaje zagonetka, ali vrlo vjerojatno je organizator koncerta »gurao« publiku u dvoranu kroz neko usko ulazno grlo… Kažem pretpostavljam. Jadan narod. Preplati kartu da dođe do pozicije u parteru, a onda zakasni 20 minuta ili više na koncert. Vjerojatno ne svojom krivnjom.

autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Nina Grad

Setlista: