Dirty Shirley: Dirty Shirley

0 183

Izdavač: Frontiers Music Srl.
Datum izlaska: 24.01.2020
Produkcija: George Lynch
Trajanje albuma: 55:54 min
Žanr: Hard Rock
Ocjena: 8.5 / 10


Kombinacija gitarističkog superherkula Georgea Lyncha (Dokken, Lynch Mob) i vokalne zvijezde u usponu, Hrvata Dina Jelusića, pod okriljem projekta DIrty Shirley, nikako ne iznenađuje. Ako prvoga poznajemo jako dobro, za Jelusića je dovoljno istaknuti da je njegov sastav Animal Drive, zbog izvanrednih kvaliteta, vrlo brzo došao pod okrilje izdavača Frontiers Musicl Srl. (vani ima odličan studijski prvijenac i EP obrada). Dakle, Jelusić, kojemu nije čudno da zbog izuzetnih kvaliteta pjeva i za Trans Siberian Orchestra, važi za pjevača nove generacije koji, slično kao što vrijedi za Jorna Landea,  potonji doduše pripada »generaciji unatrag«, iz svog vokala vuče karizmu i vibraciju kakva će biti vrlo domaća nostalgičarima hard rocka osamdesetih, ali i iz druge polovice sedamdesetih. U glavu brzo uskaču Rainbow, Whitesnake, DIO, »Dio/Martin era« Black Sabbath i naravno, zbog pisanja fraza i kompozicija, Dokken i Lynch Mob.

Jelusić razvija svoj vokalni karakter. Nevjerojatno je moćan, prodoran, razvija golemu energiju dok se penje kroz različita visišta izrazito pečatnih i nezaboravnih vokalnih napjeva preko albuma. Razvija izvanrednu vokalnu snagu i perolakoćom je prenosi kroz vokalnu  melodiju. Istodobno je na njegovu interpretaciju zgodno prikačena karizma vokala Ronnieja Jamesa Dija, Davida Coverdalea, a povremeno odskoče asocijacije i na nekog Paula Rodgersa. Nije naodmet dodati da Jelusić mora biti i veliki ljubitelj Jorna Landea. Ali pozor. Vokal je u osnovi posve njegov. Spomen je važan prije svega zato što hard rock receptura, koju Lynch inače nosi u malom prstu lijeve ruke, zbog Dinovih vokalnih karakteristika izdašnije vuče na citirane sastave u prvom odlomku ove recenzije.

Hard rock receptura kojom vozi ovaj projekt djeluje »američki«, što znači da je konkretno podprta i bluesom, što zna uzbuditi i ljubitelje nekih The Black Crowes, dok svi koji dobro poznajete Lynch Mob nad tim nećete biti ni znam kako iznenađeni. Da je Jelusićev vokal više vukao na Planta, s frazama bi u zbroju povukao ovaj album, povremeno više zeppelinovski, ali Jelusić, srećom, nije Oni Logan.

Da je pjesama previše na albumu i da je album predug nije potrebno posebno naglašavati. To je u zadnjih dvadeset godina postala prava mantra kad govorimo o ovakvim hard rock »eksperimentima«. Glazbenici se teško suočavaju s selekcijom materijala, što proizvodima posljedično čini više štete nego koristi. Jednostavno je šablona po kojoj se komponira takav hard rock »preuska« da bi pjesme morale mjeriti u duljinu više od četiri i pol minute, a ni suočavanje s zamkom »samo-repetitivnog« prepisivanja fraza odavde nadalje nije više mnogo daleko. Album je za dvije pjesme predug. A da je bilo malo biranja najboljeg od najboljeg, u dobrih 40 minuta duljine još bi više kipio i intenzivnije se palio nego inače. No ništa zato. Ako je riječ o jednokratnom albumu ovog projekta, na taj smo način dobili svu moguću glazbu.

Lynch u produkciji namjerno održava često prljavo masan i »hrskav« zvuk, karakterističan i za Lynch Mob. Odlično izravnanje dostavlja uz to basist Trevor Roxx, sa svojim muzikalnim sviranjem basa i prodorno zvučećim karakterom.

Ljubitelji klasične škole hard rocka bit će oduševljeni. O tome nema sumnje. Također i ljubitelji ludorija Georgea Lyncha, koji i na ovom albumu izražava neusahlu kreativnost i koji ga nikako ne ostavlja na cjedilu. I to je samo dobro. Ovaj album će odmah zgrabiti objema rukama zagriženi obožavatelji klasičnog hard rocka i, ruku na srce. Odličan je. Istina, na njemu je »previše svega« (čitaj: predug je), da se ponekad kar šibi i lomi, od sve naravi koju dostavlja razvoj moći Lyncha s jedne strane i Jelusića s druge, ali istodobno upravo zbog toga i oduševljava. Lynch je naravno rečeno ponovno na vrhuncu svog genijalnog osjećaja za virtuozni ekspoze, pri čemu ponovno brine za profinjene trikove izvanrednih ručnih vještina, a istodobno brine i za dramatični teatar ponovno s duhovitim ukrasima koje je u stanju ukomponirati samo on i koji zapravo strogo oblikuju prepoznatljivu narav njegove igre. Istodobno je Lynch za ovaj album preuzeo u ruke i produkcijsko kormilo, što je bilo jedino smisleno.

Album inače nosi mračan atmosferični karakter. Djeluje dramatično. Djeluje prljavo i bluesy, a istodobno nosi mjeru pompoznosti, upravo zbog izvanredne vokalne izvedbe Dina Jelusića. Lynchevoj gitarističkoj igri oduvijek je trebao uz sebe snažan i autoritativan vokal. I ovaj put ga je dobio, a »Dirty Shirley« je fenomenalna kombinacija vrhunske virtuozno-izvedbene vještine dvojice vrhunskih glazbenika koji, jednostavno rečeno, oduševljavaju na svakom koraku.

autor: Aleš Podbrežnik


Popis skladbi:
1. Here Comes The King
2. Dirty Blues
3. I Disappear
4. The Dying
5. Last Man Standing
6. Siren Song
7. The Voice Of A Soul
8. Cold
9. Escalator To Purgatory
10. Higher
11. Grand Master

Postava:
Dino Jelusić – vocals, klaviature
George Lynch – gitara
Trevor Roxx – bas gitara
Will Hunt – bubnjevi


Dirty Shirley – Dirty Blues (službeni video)
Dirty Shirley – Here Comes the King (službeni video)
Dirty Shirley – Dirty Shirley (naslovnica albuma)
Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići