Izdavač: InsideOut Records
Produkcija: John Petrucci
Datum izlaska: 22.02.2019
Trajanje albuma: 56.57 min.
Žanr: Progressive Metal
Je li se netko bojao ovoga? Pa da. Zapravo, ukupno već 14. studijski album američkih progresivnih metal titana Dream Theater potvrđuje da se skupina kreativno ispuhala još prije poprilično vremena. »Distance Over Time« je prije svega vrlo dobar novi studijski album koji, međutim, provjereno i oprezno, čak vrlo koncizno, hoda po ostavštini prijašnjih studijskih radova skupine. Zapravo je zanimljivo da se neke točke vežu čak i na rano razdoblje djelovanja skupine, sve tamo do albuma »Images And Words«. Već sama uvodna Untethered Angel iznenađuje tvrdoćom koju Dream Theater nisu ostvarivali još od albuma »Train Of Thought« ili »Systematic Chaos«, osobito u refrenskom napjevu, a naročito u izlaznom dijelu približava se vibraciji albuma »Scenes From A Memory«. Dream Theater su s »Distance Over Time« doista htjeli stvoriti odlučno drugačiji album od konceptualiziranog prethodnika »The Astonishing«, koji je trajanjem znatno premašio dva sata. Niti jedna skladba ne dosegne deset minuta, a album je na čudo kraći od jednog sata igranog vremena, što ne pamtimo još od albuma »Images And Words«.
Baš svi elementi i kvalitativni kriteriji po kojima Dream Theater važe za jednu od najcjenjenijih i najpoštovanijih skupina u progmetalu prisutni su i na albumu »Distance Over Time«. Dečki su malo pojednostavnili aranžiranje, a gitarski riffovi ponovno preuzimaju pozornost, kao i češće koncizno izrađeni motivi u kojima nije teško izlučiti jezgrovitost strofa i refrena. To potvrđuje navijena Paralyzed, koja ponovno evocira osjećaje albuma »Train Of Thought«, a posjeduje jedan od najmračnijih refrenskih napjeva albuma. I u trećoj točki Fall Into the Light, koja je sa sedam minuta jedna od duljih skladbi albuma, Dream Theater iznenađuju skladateljskim stavom jezgrovitih motiva koji suptilno preokreću atmosferu i prije podsjećaju na stil komponiranja klasičnih metal postava a la Iron Maiden nego na bend kojeg bi razdirao sav nakupljeni svrab u prstima, u želji da zaspe slušatelja hiper lavinskim provalama ultra-brzo odsviranih nizova notnih crta. No Fall Into The Light tome se posve ne izmakne, za što se pobrine nezasitni Jordan Rudess, ali srećom tek u samom izlazu i završetku komada. Barrstol Warrior iznenađuje kao kompozicija jer u njoj Dream Theater na zgodan način oživljavaju stil komponiranja devedesetih, to jest između 1992. i 1999. godine. Vodeći odnosno uvodni riff odmah nagovijesti to, osobito kad mu se pridruži lomljeni ritam. Dream Theater iznenađuju time što se ovaj put priličan dio novog albuma vrlo »ugodno« otimlje bijegovima u kaotično rasturanje kompozicija, koje inače često rado izazove poznato bljuvanje unakrsnog dijaloga beskrajnog sipanja nota na relaciji gitara – klavijature. I Barrstol Warrior na albumu i dalje zadržava nevjerojatno pomirljivu kompaktnost i pamtljivost, usprkos tome što traje gotovo sedam minuta.
LaBrie ostaje standardan. Pečatan, markantan i odmah prepoznatljiv. Poseban je vokalist. Možda ti se sviđa, a možda ti njegova boja jednostavno para mozak, ali onda ruke dalje od Dream Theater. Kao takav, skladbama ponovno daje poseban karakter. Room 137 (s beatlesovskim prijelaznim umetkom) metalski je naoštrena skladba voluminoznog ritmičkog groovea koju je napisao bubnjar Mike Mangini, što je njegov skladateljski debi u Dream Theater. Iznimno mračan trenutak albuma ponovno katapultira slušatelja u vremena albuma »Train Of Thought«. Zajedno s vokalnim linijama. Drama dakle. S2N održava tvrdoću prethodne Room 137, samo što je sve »razbacanije«, sinkopa je više, kao i skladateljske rastrešenosti, fragmentiranosti. Ništa novo za Dream Theater. Ali lijepo je spoznati da Petrucci ovaj put doista »nažiže« po gitari i da je u sebi ponovno probudio pravovjernog metalca. Skladba At Wit’s End, koja je inače najduža kompozicija albuma, primjer je skladbe koja u jednom komadu i na jednom mjestu utjelovljuje svu bit skupine kakva su Dream Theater. Kad bi tražili izgubljenu skladbu s albuma »Scenes From A Memory« (1999), At Wit’s End bila bi prilično dobra aproksimacija takve potrage (refren). Out Of Reach je dopadljiva udarna balada koja preokrene raspoloženje, a Dream Theater u njoj vješto i lukavo stupnjuju ugođaj. U njoj gotovo iznenadi Rudessov mir i usredotočenost na učinkovito iskorištavanje raspoloživog prostora klavirom. Album se mora završiti bombastično, a za to se pobrine jedna od najslikovitije začinjenih točaka albuma! To je završna Pale Blue Dot, u kojoj Dream Theater vrlo brzo prelaze na otrovno brzo frazirenje i još jednom pokazuju zašto važe za tako jedinstven i poseban glazbeni entitet u progresivnom metalskom univerzumu. Dah oduzimajući međusobni dijalog nositelja instrumentalne svirke donosi na album vrhunac za sve koji od skupine tražite strogi fokus na potpunu beskompromisnu tehničku kompleksnost. To Dream Theater pokazuju u punom zaletu i naravno posve u svom stilu. Bombastiku zadržava glazbeno pomirljiv refrenski napjev, a inače je Pale Blue Dot najrastrešenija kompozicija albuma, gdje Rudess ne okolišta kad ponovno »podmetne« nekoliko iznimno odbojno piskavih linija, čime podsjeća na činjenicu da su upravo zbog tih njegovih elemenata uporabe klavijatura Dream Theater izgubili priličan dio baze svojih obožavatelja, koji su se kladili na aranžiranje klavijatura po uzoru na Kevina Moorea ili Dereka Sheriniana. No Dream Theater su u kompozicijama ovaj put Rudessa preko albuma lijepo držali na uzdi.
Dakle, da ne napišem predugačku recenziju. »Distance Over Time« album je koji su Dream Theater nekako trebali nakon što su s »The Astonishing« gotovo stvorili glazbu za film. »Distance Over Time« metalski je znatno nakostrušeniji i u fraziranju usredotočeniji album. Kao takav, uspio je otisak koketiranja Dream Theater s ranijim razdobljem djelovanja, pa i razdobljem kad su nakostrušili aranžiranje i produkciju (“Train Of Thought”). Zanimljivo je da ovaj put ne srljaju po svaku cijenu u notornu euforiju pucanja notnih nizova, već za takve eskapade odmjeravaju prave trenutke unutar kompozicija. Žele dakle podsjetiti da znaju napisati i stvoriti jezgrovitu kompoziciju. I to im u potpunosti uspijeva, jer »Distance Over Time« predstavlja ponovno slušljiviji trenutak karijere Dream Theater. Dakle, bez umjetničkog napretka. No u svemu što utjelovljuje, od glave do pete pravi je Dream Theater album. I naravno, vrlo dobar Dream Theater album. Ali ne više od toga.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 8.5 / 10
Popis skladbi:
1. Untethered Angel
2. Paralyzed
3. Fall into the Light
4. Barstool Warrior
5. Room 137
6. S2N
7. At Wit’s End
8. Out of Reach
9. Pale Blue Dot
Postava:
James LaBrie – vokal
John Petrucci – gitara
Jordan Rudess – klavijature
John Myung – bas gitara
Mike Mangini – bubnjevi
