Mjesto: Padova (Italija), Villa Pisani
Datum koncerta: 22.06.2005
Broj posjetitelja: 0
Cijena karte: 32,00 €
Dakle, prošlo je gotovo pet godina otkako su Dream Theater posjetili ljubljanske Križanke, a nakon pet godina moje su uši više nego očito opet poželjele čuti progresivne prvake “uživo”. Opet smo imali hrpu posla s traženjem prave lokacije, jer smo se najprije odvezli u selo Stanghella, južno od Padove prema Bologni, gdje također stoji palača zvana Villa Pisani, kao i ona “prava” u mjestu Stra kraj Padove (to vrijedi zapamtiti). Tip koji je pred zakračenim vratima “pogrešne” palače prodavao voće točno je znao koliko je sati kad nas je ugledao. Kao iz topa ispalio je grad Stra i da se okrenemo natrag prema Veneciji. Naravno, izvrsne talijanske power metalce Labyrinth, kao prvi predbend, propustili smo u potpunosti. Prava Villa Pisani u mjestu Stra fantastičan je prostor za organizaciju “open air” koncerata ili festivala. Dvije palače stoje okrenute jedna prema drugoj, obje su ograđene visokim kamenim zidom, a između njih leži prekrasno uređen park u kojem se među hordom lijepo podšišanih egzota i grmlja ističe osobito veliki bazen. Pozornica je bila postavljena ispred jedne od dviju palača. Na njoj su nas po dolasku već zagrijavali brazilski progresivni metalci Angra, koji su promovirali svoj posljednji studijski album “Temple Of Shadows” (2004). Naravno, i njihov smo pola repertoara nažalost propustili, ali nitko se nije previše sekirao, jer su unatoč svoj sjajnosti koju nude Angra, glavna meta te večeri bili Dream Theater.
Angra su fantastični uživo! Razorno eksplozivni, beskompromisno usredotočeni na dominaciju užarene živosti južnoameričkog temperamenta, paklene brzine i apsolutnog metalskog intenziteta, zarobljenog u složeno građenim skladbama, koje sve redom nose prekrasnu izražajnu kompaktnost izuzetnog osjećaja za samo postavljanje kompozicije “glave i repa”. Pjesma Carolina IV s ploče “Holy Land” (1995) pogađala je ravno u venu, a pjevač Edu Falaschi je osobito na početku bojom glasa potpuno pogodio ex-Angra pjevača Andrea Matosa. Angra su s tom progresivnom ljepoticom, protkanom kastiljskim folk elementima, dodatno potvrdili izvanrednu uigranost. Bend je dao svoj maksimum i tričetvrt satni nastup završio ultrabrzom žagarijom Carry On s njihova prvijenca “Angels Cry” (1994). Angra po viđenom i čutom u Villa Pisani i danas ostaju prva violina suvremene progressive metal scene. Gitarski dvojac Bitencourt/Louriero kraljuje u performansu ravnopravnih solaža, paklenom pikiranju preko rifova, tercnim harmonijama i famozno dovršenim motivima, u kojima nudi prekrasnu dozu bezobrazno slušljivih melodija. Usklađeni su “do nule” i sviraju bez greške. Dečki su nasuli tuču emocija, a posebno je prisutne šokirao snažnim eksplozivnim “clean” vokalom pjevač Edu Falaschi, koji je nekoliko puta otišao s vokalom izrazito visoko i i u najvišim registrima cijelo vrijeme zadržao izuzetnu snagu. Nadam se da je i James LaBrie (Dream Theater) vidio i čuo Falaschija. Da ne ide samo za još jednog “xy power metal cmizdravca”, dokazuje i činjenica da je Falaschi 1994. ušao u uži izbor kandidata za pjevača Iron Maiden, kad su ovi tražili zamjenu za Brucea Dickinsona. Ljudi su ludjeli. Između prvog reda i miks pulta do tada ih se nagurala kojih 4000, a svi su oduševljeno bodrili bend. Pa, kako su Dream Theater ipak bili glavna atrakcija večeri, fanovi koji vrlo dobro poznaju koncerte Angre su tijekom izvedbe završne Carry On nagurali naprijed da si izbore poziciju što bliže željno iščekivanim Dream Theater. Odjednom je između mene i mase zjapila praznina od cca. 20 metara, koju smo mi koji smo ostali u pozadini marljivo popunili.
Dream Theater su počeli u 22:00. Na najljepši mogući način odmah su digli publiku na noge. Posjetitelja je bilo oko 7000. Dream Theater su otvorili svoj set sad već kultnom Metropolis Pt. 1, pjesmom zlatnog doba “Images And Words” (1992), koju su odsvirali s punom perfekcijom. Nakon nje su rutinirano prešli na aktualni studijski album “Octavarium” (2005) i na The Root of All Evil te dalje na “Falling Into Infinity” (1997) s groovy pjesmom Just Let Me Breathe, koju je narod huronski pozdravio. Zapravo, fanovi su ludjeli na svaki uvod svih pjesama set liste, tako da je atmosfera koju su diktirali na pozornici Dream Theater u kombinaciji s “napaljenim” temperamentnim talijanskim zanesenjacima bila zaista fenomenalna. “Octavarium” je bio zastupljen i s dva odlična prog metal drndača. Prva je bila Panic Attack, koja je prešla dalje na Never Enough, a “Octavarium” trojac zaključivao je Sacrificed Sons, koja je u interpretaciji supersoničnih solaža među sva tri jednostavno odnijela zlatnu medalju. Dream Theater nisu zaboravili na pjesme s ploče “Metropolis Pt. 2 Scenes From A Memory” (1999). Tako je jedan od vrhunaca koncerta bila izvedba pjesme Home. Izniman orijentalni uvod i potom adrenalinski šut u venu s energičnim rifom. Rhudes i Petrucci briljirali su u nevjerojatnoj brzini i istodobnoj dlakocijepskoj uigranosti, koja je rezultirala izvanrednom preciznošću mitraljiranja bezgraničnog mora odsviranih nota. U trenucima je izgledalo kao da solažama nema kraja. Dečki su razelektrizirali atmosferu baladom The Spirit Carries On, koju je Petrucci istančano otvorio prekrasnim razvučenim solom, začinjenim ukovanim bluesy primjesama. Dečki su koncert završili nakon dva sata svijetlom točkom albuma “Train Of Thought” (2003) zvanom In the Name of God, u kojoj su napali pozornicu sa svom raspoloživom vatrom koju su bljuvali iz svojih igračaka. Za veliko finale tako su vrtoglavo podivljano i razbješnjeno te u najvišoj brzini završili glavni dio svog repertoara. Bis su malo “pokvarili” izborom pjesama, jer su ga otvorili s As I Am (bis je prostor iznenađenja i obveznih kultnih pjesama, a As I Am nažalost nije ni jedno ni drugo), ali su dojam popravili još jednom klasikom (napokon!) s ploče “Images And Words”, vjerojatno svima dobro poznatom Pull Me Under, koja je prisutne dovela u ultimativni delirij. U dva i pol sata koncerta je tako bilo gotovo.
Koncert Dream Theater manifestacija je razorne brzine preigravanja glazbenih ljestvica i dečki su u tome definitivno prva violina progressive žanra. Upravo zato su njihovi nastupi tako atraktivni i cijenjeni. Uvijek ponude vrhunski zvuk i uz svo odrsko svjetlosno brzo ludovanje krajnju perfekciju u odrskoj školskoj uigranosti! LaBrie je pjevao odlično, nigdje mu u višim registrima nije popuštao glas. Možda su se s godinama malo uozbiljili. Od njihovih posebnih showova ostala je samo jedna vizura. Bacanje palica Mikea Portnoya visoko do reflektora. Inače je pomalo bola oči suzdržanost i osamljenost Petruccija, koji je tijekom koncerta bio prilično rezerviran i potisnut na desnu stranu pozornice, vidljivo udaljen od ostale četvorke. Ćelavi “pirhek” Rhudes imao je na “continuum fingerboardu” i lijep top s notnim crtovljem. Petrucci, koji je sva notna crtovlja nosio u glavi, vrtio je solaže poznatom rušilačkom brzinom, a Rhudes ga je čitanjem notnih zapisa s monitora s harmonijom “u točku” precizno pratio. Djetešce Mike Portnoy nosio je plavu majicu košarkaške reprezentacije Italije s napisom na leđima “Portnoy 10”, što se publici silno svidjelo. Tijekom koncerta neumorno je divljao u svom poznatom stilu parne lokomotive. Zanimljivo je da njegovi bubnjevi nisu bili postavljeni u prvi plan, kao što je bilo karakteristično za koncert Dream Theater 2000. u Križankama, kad su mu bubnjevi stajali gotovo kraj mikrofona. Talijani su skandirali: “Pe-tru-cci, Pe-tru-cci,…” i napokon sam mogao čuti kako to ime ispravno zvuči na njegovu izvornom jeziku. Dream Theater su razvukli većinu komada s dodatkom ekstra solaža! Improvizacija im je pritom mala sitnica.
Koncert Dream Theater je po rečenom uvijek svojevrstan spektakl od kojeg ti zastaje dah! I ovaj put bilo je tako. Jednostavno je sanjivo gledati njihove koncerte uživo. Uz to je ambijent u kojem su nastupali bio jedinstven. Na otvorenom, okružen prekrasnim dostignućima arhitekture davne prošlosti. Dobro, dobro, nije sve ipak bilo tako idealno, jer su me prije koncerta nemilosrdno žderali komarci, koji su uzlijetali usred parka iz područja obližnjeg bazena. Za Dream Theater imam samo jednu primjedbu. Dečki su ružno “ignorirali” svoj prvijenac “When Dream and Day Unite” (1989) te ploču “Awake” (1994), tako da je set lista bila sastavljena s premalo klasika po kojima su Dream Theater zablistali, izgradili svoje ime i postali veliki tijekom prve polovice devedesetih. Unatoč tome uživali smo u jedinstvenoj večeri za skromnih 32,00 € i s dva odlična predbenda. Mike Portnoy je prisutne za kraj pozdravio: “We’ll be back here in October!” A Slovenci se ovaj put neće morati gubiti po prostranstvima kraljevstva očajno lošeg označavanja zvanog Italija, jer su Dream Theater već definitivno potvrđeni da nastupe u ljubljanskoj Hali Tivoli (aleluja!). Dakle, do viđenja do ovogodišnjeg listopada, jednom za promjenu u Sloveniji!
Setlista
1. Metropolis pt 1
2. The Root of All Evil
3. Just Let Me Breathe
4. Lie
5. Endless Sacrifice
6. Panic Attack
7. Never Enough
8. Sacrificed Sons
9. Home
10. The Spirit Carries On
11. In the Name of God
bis:
12. As I Am
13. Pull Me Under
