Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izdanje: year
Ocjena: 4/5
(autor recenzije br. 2: Peter Podbrežnik)
Legendarni kanadski art rockeri Saga stariji su sa svakim albumom izašlim u novom stoljeću poput dobrog vina. Nakon potpune renesanse zvuka na “Full Circle” (1999), remek-djela “House Of Cards” (2001) i odličnog “Marathon” (2003), nastavili su nesmanjenim tempom kombinirati svoj prepoznatljiv zvuk s nekoliko, doduše rijetkih, do sada neiskorištenih ideja. “Network” je svojevrsni zvučni most između klasičnih Saga iz 80-ih i njihova modernijeg zvuka, s produkcijom na kojoj su udarne linije pojedinih skladbi malo više naglašene, što lijepo dočarava i više nego prikladna, simbolična naslovnica na kojoj su staro i novo povezani. “Network” je dakle još jedan prilično tradicionalan, klasičan Saga album sa za njih karakterističnom mješavinom melodičnog hard rocka i simfonijskog progresivnog rocka, pri čemu se po količini kompleksnih, nepredvidljivih vremenskih prijelaza i simfonijskih dionica na sofisticiranim klavijaturama ipak malo više naginju potonjem, iako i ovaj put paze da ih ne odnese predaleko u eksperimentalno “veoslje”. Potencijalnih hitova koji bi se mogli probiti na domaće radijske ljestvice ni ovaj put nema na albumu. Takve su ambicije manje-više zamrle nakon kraja 80-ih, a ako je koja skladba i imala hit potencijal, to je bila puka slučajnost.
Za razliku od prethodnika “Marathon”, na “Network” je malo manje skladbi srednjeg tempa, dok je ritam sekcija primjetno dobila na udarnosti i masivnosti, za što najviše zasluga ide američkom bubnjaru Christianu Simpsonu, koji je zamijenio originalnog bubnjara Stevea Negusa, koji se odlučio umiroviti. Potonji je po mom mišljenju bio važan dio njihova prepoznatljivog zvuka, pa njegov odlazak ipak nije prošao bez primjetnih posljedica. Simpsonov hard rockerski bubnjarski stil primjetno je udarniji od prethodnikova i ponekad udara gotovo s previše žara, što bi mnogim starijim privrženicima grupe moglo ići na živce. Njegove slabije strane dolaze do izražaja ponajprije u instrumentalnim dionicama, gdje često zvuči premalo dinamično i duhovito te previše tvrdo. Simpsonov staž u postavi bio je kratak jer se zbog bolesti već nakon godinu dana morao oprostiti od grupe. Osobno nisam previše žalio za njegovim bubnjarskim pristupom, iako je on jedan od važnih prepoznatljivih elemenata ovog albuma. Ostali zvučni elementi na sreću su ostali netaknuti i Saga cijelim albumom zadržavaju svoj prepoznatljiv stil, u kojem su karizmatičan Sadlerov vokal te prožimanja udarnih gitarskih pasaža Iana Crichtona i klavijatura Jima Gilmoura u središnjoj ulozi.
Pojedine su skladbe u najmanju ruku solidne, ako već nisu baš dopadljive, ali nekog posebnog remek-djela odnosno klasika ovaj put nema. “On The Air” se nakon duhovite radijske najave pretapa u stupnjevani ritam s prigušenim vokalom i zvučnim uzorcima na klavijaturama koji stvaraju tajanstveno, melodramatično raspoloženje. U trenutku kad upadne poskočni gitarski rif i naoštren ritam, skladbu odnese u posve drugačije vode. Skladba je očekivano najjača tamo gdje se prelijevaju Ianove gitarske pasaže i simfonijske teksture klavijatura, koje povezuje dramatičan Sadlerov vokal. “Radijski prijenos” se nastavlja s “Keep It Reel”, gdje iznenađuje izuzetno udaren i zlokoban gitarski rif, poduprt snažno nagrooviranim ritmom. Sadlerovu vokalnu izvedbu resi neskriveni sarkazam, kakav je bio karakterističan već za mnoga njihova prijašnja izdanja. Neki vremenski prijelazi na ritmu i gitari sadrže čak i nekoliko paralela sa starijim radovima njihovih kanadskih kolega Rush. Melodični slojevi sintesajzera u prilično udarno djelo unose taman pravu mjeru suptilnosti. “I’m Back” se otvara gotovo epskim slojem sintesajzera, nakon čega slijedi ritam srednjeg tempa i prilično standardan, višeglasni refren. Ne manjka ni nekoliko lijepih ukrasa na klavijaturama i vrlo dobrog gitarskog solaža.
“If I Were You” je romantična balada na akustičnoj gitari s mnoštvom simfonijskih aranžmana na klavijaturama, na kojoj Sadlerov vokal blista u punom sjaju kad je riječ o prenošenju suptilnih osjećaja. “Outside Lookig In” sadrži priličnu dozu simfonijske ambijentalnosti, ponajprije na račun višeslojnih tekstura klavijatura, etno zvuka udaraljki i sanjivog višeglasnog refrena. “Don’t Look Now”, koja je jedno od boljih djela na albumu, nakon kraćeg uvoda prerasta u navijen energetski punjač sa sirovim Ianovim hard rockerskim solažama i epskim refrenom. Saga naravno ne bi bili Saga da usput nisu napravili i kraću simfonijsku instrumentalnu dionicu s lijepim teksturama na sintesajzeru. “Live At Five” sadrži priličnu neo prog rock komponentu, ponajprije zbog zvuka sintesajzera, iako ne manjka oštrih, gotovo metalnih gitarskih pasaža (Ian je naprosto uvijek bio najkrvoločniji član grupe). Instrumentalna dionica opet je vrlo dobra, iako ponekad malo smeta tvrd i premalo dinamičan zvuk bubnjeva. “Back Where We Started” je još jedna prilično solidna tvorevina u kojoj središnju ulogu ima klavijaturist Gilmour, koji se ponovno iskazuje na glavnom vokalu, iako refren nije ništa posebno, a ritam je također malo previše jednoličan. “Believe” je još jedna suptilna (power) balada s lijepim aranžmanima na klaviru, koja bi s nekim drugim osim Michaela za mikrofonom bila savršeno saharinski patos, a ovako ju je uvijek užitak slušati. U lijepom završetku Ian usput uplete još jedan od svojih karakterističnih gitarskih solaža. Završna “Don’t Make a Sound” jedan je od boljih trenutaka albuma s naglašenom linijom Jimova basa, koja nakon tajanstvenog uvoda prelazi u energičan dio u kojem blistaju epski vokal, potentne gitarske pasaže i neki zanimljivi motivi na klavijaturama. Skladba zaista oživi nakon drugog prijelaza, gdje na prekrasan način upadnu ambijentalni slojevi klavijatura, nakon kojih slijedi instrumentalna dionica s gradacijom na bubnjevima, zvučnim zavjesama i gitarskim vragolijama.
“Network” je očekivano bio dostojan nasljednik “Marathon” i još jedan vrlo solidan album legendarne grupe, koja od kraja 90-ih nije prestala oduševljavati sjajnim albumima, iako po mom mišljenju nije donio baš ništa posebno novo u njihov dotadašnji glazbeni izraz, a na njemu se gotovo osjeti već pretjerani oprez kako bez rizika što bolje zadovoljiti tradicionalnu bazu fanova. Pomalo nedostaje veća doza eksperimentalizma i njihove karakteristične duhovitosti u određenim motivima jer se povremeno čini da se radije drže zacrtanih okvira nego da bi si priuštili neki hrabriji prog rock pothvat. Za grupu koja je rijetko bila sklona pretjeranom eksperimentiranju ili otkrivanju novih zvučnih granica to je svakako bilo puno bolje nego da su se slučajno osramotili još jednom takvom blamažom kakva je bio katastrofalni album “Pleasure & Pain” (1997), dok se njihov konceptualni prog rock vrhunac “Generation 13” (1995) naprosto nije mogao nadmašiti kad je riječ o vrhuncima njihova zvučnog eksperimentiranja i odstupanja od klasičnog zvuka. “Network” će tako nedvojbeno zadovoljiti sve njihove tradicionalne fanove, koji kod njih najviše cijene melodičnost i neposrednost, ali do statusa remek-djela kakvo je bio primjerice “House Of Cards” malo mu nedostaje veće ritmičke duhovitosti i nepredvidljivosti.
=================================================================
(autor recenzije br. 1: Aleš Podbrežnik)
O tome da legendarni kanadski progresivni art rock bend Saga doživljava novo proljeće, više nema sumnje! Očito su nesretan hitac u prazno Saga na elektro-sint-pop zasnovanom “Pleasure And The Pain” (1997), za koji bi bilo bolje da se zvao samo “The Pain”, konačno zauvijek sanirali.
Saga s “Network” ne samo da još jednom potvrđuju da su opet na svojim (pravim) tračnicama, dakle na onima na kojima su se uvijek najbolje snalazili, nego udaraju novim albumom tako snažno kako ne pamtim od ploča “Worlds Apart” (1981) ili “Heads Or Tails” (1983). “Network”, kao nasljednik ploče “Marathon” (2003), koja inače nosi svu sjajnost tipičnih Saga tvorevina, nadmašuje prethodnika time što Saga ovaj put ne brinu samo o kompaktnoj izražajnosti pjesama, nego su uzeli pun zalet pa zvuče još progresivnije izazovno i udaraju još življe! “Network” je još više “rockerski” navijen od posljednja tri Saga albuma “nakon Pleasure And The Pain”. Dakle, album diše punim plućima, nosi veću mjeru raznolikosti i nepredvidljivosti, što mogu biti aduti koji, uporabljeni u pravim rukama, kod progresivaca čine jezičac na vagi da onda možemo govoriti o grupama (napisano velikim slovima) i (ostalim) grupama.
Za uho silno zarazna melodičnost prisutna je u svakoj točki novog albuma. Pristup je jedinstveno “sagarijanski” s nezamjenjivim oštrim gitarskim “zveckanjem” Iana Chrichtona, koje je genijalno umotano u masivnu zavjesu sintesajzera, na koju su opet iznimno ukusno utkane dodatne sinth melodije i kompjutorski sampleovi, koji po domišljatosti slušatelja uvijek iznova iznenađuju. Pjevač Mike Sadler ekspresivan je kao i uvijek, njegov vokal nježan, sofisticiran, tanak, melankoličan. Kad s proživljenom čulnošću pogađa u bit kao grom iz vedra neba.
Jedan od najimpresivnijih trenutaka ploče uhvaćen je u drugoj pjesmi, kad su Saga skladbu Keep It Reel genijalno opremili “air raid” sirenom. Alarmantna pozadina pjesme svojom dramatičnošću doslovno plaši slušatelja i zbog tako dočarane atmosfere pjesma doista zvuči jedinstveno progresivno.
Na “Network” možemo uživati u tipičnim Saga izmjenama ritamskih tempa, munjevito odsviranim gitarskim prijelazima preko osnovnih motiva, koji se brinu da se “stalno nešto događa”, u masivnoj zvučnoj zavjesi klavijatura, što drži atmosferu stalno na visokoj razini. Bas u produkciji odlučno povezuje ostale instrumente i pritom igra svoju ulogu posebno ključno u poskočnim trenucima ploče kao što su I’m Back, Don’t Look Now i Live At Five. Saga su u svoje redove pozvali novog bubnjara Christiana Thompsona, koji je zamijenio dugogodišnjeg člana grupe Stevea Negusa. Christian je svojim munjevitim bubnjanjem u zvuk unio dodatnu mjeru energičnosti, koje “Marathon” u bubnjarskom pogledu nije bio dionik. Saga okreću naglavačke različito uhvaćena visoka raspoloženja kao od šale. Iskusni mačori to rade s lakoćom, a za to su posebno krivi udarni solaži Iana Chrichtona.
Nakon munjevitog početka prve tri pjesme, Saga smiruju loptu odličnom polubaladom If I Were You, koju vodi akustična gitara. Atmosfera je na jednom od vrhunaca i traje dalje kroz još jedan sjajan polubaladni “štikl” Outside Looking In. Kontrast između akustički aranžirane gitare, kleke zvučne zavjese sintesajzera i teških bubnjeva fenomenalno nadograđuje otužan i krhko osjećajan Sadlerov vokal, što Saginoj priči uvijek iznova daje potpuno svojstvenu dimenziju. Skladba srednjeg tempa Back Where We Started izvrstan je primjer dvoličnosti atmosfere između suptilnijeg predrefrena i topovski zametaliziranog riffa refrena. Ovaj bend resi izvanredna magija, koja je odraz dugogodišnjeg partnerstva i izvanredne kemije koja među članovima djeluje nenadmašno.
Da je riječ o savršenstvu ekspresije u rock glazbi, bendovi obično pokažu upravo na izvedbi balada. A balada Believe za bend kova Saga to samo potvrđuje. U njoj klasični klavir i Mikeov vokal igraju integralnu ulogu, a skladbi se kasnije priključuju cijeli orkestralni aranžmani na violinama. Fantastika melankolije i nepjevane boli na sredini je rockerski prelomljena, što odapinje slušatelja novim sferama ususret. Album se zaključuje najljepšom mogućom kompozicijom imenovanom Don’t Make A Sound, koja praktički zaokružuje sve što Saga jesu. Odmah otvarajući motiv povuče samo po “feelu” bježno čak i na purpleovsku Child In Time. Dakle, u ovoj pjesmi Saga su predstavljeni u malom! Ako bend ne poznajete, pri isprobavanju nepoznatog u trgovini najprije zavrtite ovu skladbu s ploče, jer je školski primjer svega što Saga jesu i što su ikada bili.
Za takvu glazbu danas nažalost više nema mjesta da bi se vrtjela na radiju. Ljudi danas uopće više ne znamo kakve ljepote prečesto zaobiđu naše organe recepcije. Nažalost. Tako će i “Network”, uz sve upotrijebljene superlative ove recenzije, ostati previđeno remek-djelo rock glazbe današnjih dana. S druge strane, uvijek će vjerna baza Saga fanova (“sagarijanaca”) s “Network” biti beskrajno sretna.
Postava
Michael Sadler – vokal, klavijature
Ian Crichton – gitara
Jim Crichton – bas gitara, klavijature
Jim Gilmour – klavijature, prateći vokal
Christian Simpson – bubnjevi
Produkcija
Jim Crichton
Popis skladbi
1. On The Air (6:25)
2. Keep It Reel (4:18)
3. I’m Back (5:01)
4. If I Were You (3:48)
5. Outside Looking In (4:13)
6. Don’t Look Now (5:05)
7. Live At Five (5:15)
8. Back Where We Started (4:16)
9. Believe (4:56)
10. Don’t Make A Sound (6:18)
Trajanje albuma: 49:44
