Mjesto: Gala Hala, Ljubljana
Datum koncerta: 19.10.2008
Broj posjetitelja: 100
Cijena karte: 20€
Pa, Dihurčki su nas još jednom iznenadili i u naše krajeve doveli dva velikana old-school death i thrash metal scene: engleske dide Benediction, kojima se godine (ruku na srce, a kamen u glavu) ne poznaju, i njemačke Holy Moses, predvođene Sabine Classen, koja, kad nije na pozornici, izgleda kao tipična njemačka metalka, kakvih svake godine hordе okupiraju Tolmin za vrijeme MetalCampa, ali na pozornici je zvijer. Povrh toga dodali su i (meni nepoznate) švedske death metalce Nominion te par lokalnih matadora, Dickless Tracy i Sarcasm. A to je bio više nego dovoljan razlog da smo FotoSorčij i ja bacili motike, lopate, kolica i slično (da, na šupi za alat treba podići krov jer traktor negdje mora prezimiti, zar ne?), zamijenili od žbuke zaprljane kombinezone za najgore krpe i pičili u prijestolnicu naše drage kokoši.
Koncert je počeo lijepo u pola osam, a prije toga nam je toplo jesenje vrijeme dopustilo da na parkiralištu popijemo par piva, namjestimo fotografsku opremu i krenemo. Lokalni dvojac Dickless Tracy/Sarcasm (svaki s polusatnim setom) zagrijao je, razgibao i nasmijao prijatelje okupljene ispod pozornice. Tracyji su jednostavno svirali svoju glazbu, kratke, udarne, vesele grind/death poskočice, sasvim korektno. Po mojem je njihov glavni problem to što uglavnom sviraju pred prijateljima pa ne znaju točno kako bi publiku malo više zainteresirali za sudjelovanje na koncertu. Ej, dečki, sigurno bi pomoglo da se malo pomaknete tijekom svirke, dovraga. No, njihovih pola sata nije se vuklo, i komentari među komadima bili su zabavni, ruku na srce, a treba priznati i da se od prvog do zadnjeg komada broj slemajućih osoba u dvorani povećao za 100% (tijekom prvog komada slemao je jedan… pa izračunajte koliko ih je bilo kod zadnjeg…), a tijekom zadnjeg komada vidjeli smo i prvi mosh-pit, u kojem su sudjelovale (reci i piši) dvije osobe (ali ne ona dvojica što su slemali), što je za prvi predbend, kojeg su po mojem svi posjetitelji već vidjeli n-ti put, sasvim O.K.. I otišli smo na treće pivo. Sarcasm su pak, usprkos drukčijim crnim prognozama (Rok, prevario si se), odsvirali puno, puno starih komada, da, i “odu pečkam za kurjenje raznih osebkov”, pred lijepo popunjenom Gala Halom. Istina je i da postoji dosta boljih thrash bendova po našoj domovini, a i šire. Kolega (koji je te večeri bio jako šaljivo raspoložen) rekao je da bi Sarcasm, da su narodnozabavni sastav, bili u ligi nekih Mrtvo Polje ili nečeg sličnog. Jebiga, moje mišljenje. Ako se netko ne slaže, možemo razgovarati uz pivo. Ali pivo donesite sa sobom. I njihovih pola sata nije se vuklo, dobrim dijelom zbog Mucyjeve kape. Kako se nakon njihove svirke (još jednom) slikovito izrazio kolega, trud obaju predbendova na Eurosportu bi se označio oznakom “good effort”… mislim da svi znamo što to znači… Ali i njihovu svirku, u okviru mogućnosti, ocjenjujem pozitivno.
I otišli smo na četvrto pivo. Onda je počelo. Švedski Nominion meni osobno su bili potpuno nepoznati, ali kratko savjetovanje s ujakom Guglom (od Guglove Tine s Črnog Vrha iznad Polhovog Gradca bratić, ako netko slučajno ne zna) otkrilo mi je da su dečki prisutni na švedskoj sceni još od pradavne 1993. (tada sam ja još imao kosu), kad su izdali prve demo snimke, koje su kružile samo skandinavskom scenom. Od tada su izdali pet albuma te bezbroj EP-ja, mini albuma,… svirali s Dismember, Dissection, već su bili na turneji s Benediction, Vital Remains, ukratko, dečki nisu od jučer. I došli su se pokazati i u Ljubljani. I mirno su izašli na pozornicu, naklonili se, zauzeli pozu i USEKLI. Ali kako su U-SE-KLI. To je to, drage moje. Old-school scandinavian death metal iz starih dobrih vremena, kad se riječi melodic i death metal još nisu koristile u istoj rečenici. FotoSorčiju je čeljust pala na pod, a ponosni je vlasnik lijepe zbirke death metal CD-ova, od kojih lijep broj datira prije 1995., pa mu rijetko koji death metal bend oduzme dah. Ja sam osobno ispustio krik ranjenog nosoroga i pridružio se slemanju ispod pozornice, a imam kosu dugu sigurno 0,2 cm. Da, stvarno, ti su me dečki oborili s nogu. A i cijelu Gala Halu, kad smo već kod toga. Po mojem je malo prisutnih očekivalo to što nas je snašlo. Mosh-pit je išao do drugog stupa (svi koji ste ikad bili u Gala Hali znate što to znači), svijet je vrištao s bendom, trzao se na svaku foru, slemali smo svi, bend i publika, skakali isto tako. Dečki na pozornici bili su vidno zadovoljni odzivom publike i u svirku su uložili 110% posto. Mislim da nitko od članova banda nije bio mirno ni sekundu. Dečki nisu gubili vrijeme na najavljivanje komada, ponekad su se u stankama samo kratko zahvalili, a inače su prašili k’o sumanuti. Šteta je samo što zbog specifičnosti pozornice u Gala Hali (male veličine) nismo vidjeli bubnjara, koji je sa svojim setom bio praktički skriven iza opreme. Jer sumnjam da su za bubnjevima sjedila dvojica, ili da je njihov bubnjar hobotnica. Jer je pucalo skoro sat vremena i normalan čovjek takvu galamu ne može proizvesti. Pa nema tu više što reći. Vidjeli smo old-school death metal koncert koji svakom pravovjernom fanu vrati osmijeh na lice, baci mu kamen u glavu i nakon svirke ga hitro dostavi do šanka po pivo, a onda na zrak na cigaretu. I, da, otišli smo na peto pivo. I naravno nije dugo trajalo, a Gala Hala je opet bila puna, a na pozornici Holy Moses. Veterani i velikani metal scene, koji su s nama već skoro 30 godina. Većina ih na prvu loptu poznaje zbog Sabine Classen, iako svi znamo da thrash scena bez njih (i nje) definitivno ne bi bila ista. Godine i godine koncertiranja sigurno im se poznaju, u isključivo pozitivnom smislu. Stvarno su pravi profići, iako je istina da kad imaš tako ludu publiku kakva je te večeri bila na Metelkovoj, koju su prije njih već dodobra nakurili Nominion, vjerojatno gotovo podsvjesno prebaciš u višu brzinu. Za lakšu predodžbu kako to izgleda: da su te večeri na istu pozornicu postavili na jednu stranu Sabine Classen, a na drugu vokaliste svih talijanskih thrash i death (ha, ha, ha) bendova, Sabine bi ih otpuhala s pozornice u prvoj sekundi svojim growlovima, screamovima, krikovima, urlanjem, dranjem, pjevanjem, poticanjem publike, … već ih zamišljam, jadnike. Cura nije dala glasnicama i vratnim mišićima više od tri sekunde stanke u cijelom nastupu, svi ostali članovi složno su komunicirali s publikom, koja je to naravno željela, ludnica, koja je već kod prethodnog banda bila totalna, podigla se još par razina više. Ili dublje, ovisno s koje strane nebeskih vrata gledaš… Holy Moses su u svojoj karijeri, na jedanaest albuma, svim ostalim EP-ovima, demo snimkama i kompilacijama nakupili više nego dovoljno killera da su nas u jednom satu bombardirali sa svih strana, napravili lijep presjek važnih točaka svoje karijere, predstavili ovogodišnji album Agony Of Death, odveli nas na rub smrti i orgazma istovremeno. Pa valjda ne očekujete da ću napisati njihovu set-listu? Pa bio sam ispod pozornice, u borbi za život i smrt. Drugi put dignite svoje prečasne guzice i dođite vidjeti što je 20€ za takav bend kao što su Holy Moses?! Tko je doma gledao Farmu, može si to pripisati. I, vjerujte mi, moje dame, nema glavobolje koju ovakva doza thrasha ne bi izliječila. Točka. Amen. I otišli smo već poprilično iscijeđeni i umorni (a i već skoro bez glasa) na šesto, krvavo zaslužено, pivo. Ali najgore nas je tek čekalo. U stanci smo razmišljali da su Nominion i Holy Moses napravili takvu feštu da bi Benediction mogli ispasti fini papci. Kao da su akustični bend. I držali smo fige da se varamo. Nažalost, okrutna je istina da se sve stvari jednom okrenu nagore, bez obzira na to što čovjek želi. Što je istina, istina je. Ali istina je i da te večeri stvari nisu krenule nizbrdo. Ne seri. Kad su Benediction već razočarali? Pa, vjerojatno su već nekad, ali ovaj put ne. Publika je bila totalno nakurjena od prethodnih bendova, pozitivna energija u dvorani je rasla, alkohol je prijao, a onda se dogodi što se mora dogoditi. A što se mora dogoditi ako Engleze i podivljalu do bola pijanu metalsku gomilu istovremeno pustiš s lanca?? Piknik uz logorsku vatru? Igranje društvenih igara? Školice? Gumi-twist? Ili raspad koji može pokrenuti samo stari, dobri engleski death metal? Odgovor slijedi… Benediction su nas odveli na izlet u zlatne godine engleskog death metala, u vremena kad su po svijetu, uz njih same, sve pred sobom rušili i fenomenalni Bolt Thrower, kad su Napalm Death još bili engleski death metal bend, a ne amerikanizirane pičke i kad su razni ne-metalci ..aaa, pardon, nu-metalci (zar to nije isto?) još srali u gaće. Da, oči su nam se lagano orosile kad smo opet uživo čuli evergreene iz mladih dana, kad su odsvirali: Suspended Animation i Spit Forth The Dead s njihovog prvijenca Subconscious Terror iz 1990., Jump In The Shadows te Born In A Fever s ploče The Grand Leveller izdane davne 1991., presjek EP-ja Dark Is The Season (godište 92) i albuma Transcend the Rubicon (godište 93) – I Bow To None fucking rules!!!!!!!!, čuli smo (među ostalim) i The Grotesque, Denial, Down On Whores, Grind Bastard, Easy Way to Die, pa lijep vijenac pjesmica s nedavnog Killing Music. Energija nije popustila ni na trenutak, mosh-pit je bio još veći, brži, bolesniji nego kod prethodnih bendova, rifovi, blastovi, growlovi, screamovi, light-show, sve što je letjelo prema nama s pozornice slilo se u totalnu ludnicu, publika je htjela sve više i kako na pozornici nije bilo više mjesta, umjesto stage-divinga imali smo crowd-surfing. Ozvučenje, koje je cijelu večer bilo stvarno savršeno, bilo je još malo bolje i naravno glasnije, bend nije htio sa pozornice, obavezno čekanje na bis smo kar preskočili, jer je pjevač Dave Hunt bistro skužio da će radije odsvirati dva komada nego da se publika dere pet minuta, pa se onda vrate na pozornicu i odsviraju samo jednu pjesmu. I onda su umjesto dva usekli tri komada. Da, jebiga, koncert se umjesto malo iza ponoći, kako je bilo najavljeno, završio malo prije jedan ujutro. Ali da su dečki još svirali, svijet bi još žurao. Ali svaka lijepa stvar mora jednom završiti, inače ćemo se razmaziti… tako da mislim da je bend nastupom bio barem toliko zadovoljan koliko i publika. Što se i vidjelo. Nekoliko puta bili smo skoro sretni što dečki imaju uši, inače bi im od silnih osmijeha vjerojatno okrenulo glavu. I otišli smo na sedmo pivo. Ma ne, zafrkavam se. Sat je bio jedan ujutro. Posao za sedam sati. Sve boli. Glasa nema. Doma na spavanje.
Za zaključak možemo još n-ti put pohvaliti Dihurčke što nam za tako smiješne novce dovode takva imena u domaće dvorište i podsjećaju nas zašto je metal glazba za dušu. Dakle, već n-ti put: Hvala, Dihurčki.
Tekst: Rok “u ušima mi zuji, a lijevi gležanj me boli” Erjavec
Foto: F.S.
Galerija slika
