Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Flying Colors
Izdavač: Provogue Records
Izdanje: 2012
Trajanje: 59:40
Ocjena: 4.5/5
»Američki neo progresivni rock« sigurno je ružna, gruba i daleko preohlapna žanrovska odrednica, čiji su jedni od glavnih protagonista, slobodno možemo reći utemeljitelji, devedesetih s pojavom na sceni bili Spock’s Beard. Oni i danas vrijede za neku vrstu odgovora na izražavanje post-Genesis progrocka britanskih bendova, na posve drugom kraju svijeta. Ako je za jedne osnovna platforma Genesis, s kojom ustraju u svom progrocku, za Amerikance Spock’s Beard to je nedvojbeno prvenstveno Kansas.
Amerikanci su u eklektici žanra simfonijski progresivni rock uvijek caplja(li) za Europljanima. Šele s pojavom Kansas uspjeli su u izazovnosti uvjerljivije posegnuti i na polje spajanja simfonijskih elemenata s ezoterijom bavljenja zapanjujućim solo avanturama te kombinacijom zahtjevnijih ritmičkih tekstura. Naravno, na Kansas su prvenstveno utjecali Yes, dakle europski bend. Često, ali ne nužno, dogodi se da su američki progrock bendovi snažnije potkovani u stapanju jazz i rock elemenata nego europski. Isto tako, svoje atmosfere ne razvijaju u mračnom okruženju koje ti istodobno pokaže nebo i pakao, nego uvijek kreiraju pozitivan sentiment zvučne topline, pretežno razigrane i povremeno čak malo naivne karakterne naravi.
Sav taj dugi uvodni sastavak ima svoj smisao. Bez njega danas ne bi bilo Flying Colors. Oni su naime nova američka progrock superskupina koja u svoje redove okuplja prekaljene i cijenjene glazbenike nedodirljivog umjetničkog pedigrea. Nabrojimo ih. Prva zanimljivost je Dixie Dregs veza Steve Morse (gitara) i Dave LaRue (bas gitara). Za znamenitu bubnjarsku ludoriju brine bivši Dream Theater veličina Mike Portnoy, aranžmani ne znaju i ne mogu sakriti prepoznatljivu skladateljsku finomehaniku Neala Morsea (solo, ex-Spock’s Beard), dok "točku na i" u potrazi za unikatnim i jedinstveno zvučećim atributima u glazbi Flying Colors dodaje vokal manje poznatog Caseya McPhersona (Alpha Rev, ex-Endochine)! Riječ je o vokalistu koji nosi iznimno zanimljiv karakter vokalne obojenosti, a koji kao saliven funkcionira u vezi s art dometom glazbe Flying Colors.
Nabrajanje članova ove superskupine u ovoj recenziji zapravo je neizbježno. Zašto? Jer je u slučaju albuma »Flying Colors« riječ o dokumentu iznimno uspjele spektralne raspoređenosti komadića glazbenog izražavanja matičnih bendova kojima glazbenici u ovoj novoj superskupini pripadaju. Sam zvuk bubnjeva, kao i tipični prijelazni »rollinzi« ne skrivaju ni na tren da iza njih sjedi bivši »Dreamtheatrovac«, gitarske solaže jasno otkrivaju da ih može svirati samo jedinstveni zahvat čovjeka koji je svojim karizmom udahnuo jedinstvene pečate dvama albumima Kansasa iz osamdesetih, da je glavni nositelj zvuka Dixie Dregs i da od 1994. nadalje sudbonosno kroji sliku svim novim studijskim uradcima praočeva metala Deep Purple. Tu je i jedinstveni basist Dave LaRue, koji s lakoćom hvata Portnoya i s učinkom samo potvrđuje da ga nije uzalud privukao na suradnju ni utemeljitelj gitarskog rocka Joe Satriani.
Klavijaturist Neal Morse zaslužuje poseban odlomak recenzije, jer je Neal temeljna figura zbog koje prvijenac Flying Colors djeluje prije kompaktno, melodično kroz cijelo vrijeme lakše dostupno i zbog koje u strukturama forma skladbi održava jasnoću »glave i repa« (jasno izrađenu vezu »strofa – refren«). Sve to pak utjelovljuje i u njegovim vremenima, kao i danas, glazba Spock’s Beard, iz čega proizlazi i razvojno sazrijevanje glazbenika uz slušanje Kansas, The Beatles, Yes,…. Naravno, Neal Morse u aranžmane skladbi Flying Colors preljeva svoj pečat samostalnih studijskih albuma. Zanimljivu avanturu majstor Neal Morse priušti si u skladbi Everything Changes. Ona se nakon tri minute igrajućeg vremena motivski (zbog aranžmana klavijatura) za dlaku približi Supertramp sentimentu s kraja sedamdesetih i kultnom albumu »Breakfast in America« (1979). Uvod i izlaz skladbe Everything Changes pak vuče na svečanu simfonijsku narav drevne Kansas škole, koju kasnije izdašno produbljuje uključivanje aranžmana za gudače.
Refreni skladbi su izrađeni, melodično dovršeni, iznimno zarazna šarma. Skladbe s njima postižu visoku razigranost, a album kao cjelina visoko dinamičan razvoj događaja. Bilo da je riječ o jednom od najmarkantnijih refrena u skladbi Kayla, gdje bend briljantno harmonizira napjev višeglasnim pjevanjem, uvodnoj Blue Ocean, već spomenutoj svečanoj Everything Changes, lakoživoj Love Is What I’m Waiting For, sanjivoj Better Than Walking Away ili mračno razdraženoj Shoulda Coulda Woulda, koja svojim posebnostima nedvojbeno odskače na albumu. Skladba s najvećim viškom progrock šarma upravo je završna Infinite Fire, gdje se bend u sjaju velike većine hvata u koštac s posebnostima jazz rock fuzije »vrtloženja na američki način« te svemu dodaje ponovno zamamni simfonijski element Kansas šarma. Tu je još jedna apsolutna posebnica albuma. Skladba All Falls Down, koja se aranžmanima sa simfonijskim elementom za dlaku približava dosezima euro power metala (tako postavljen refren u drukčijem bi studijskom okruženju vraški iskoristili metalci tipa Jag Panzer i podigli ga u posve drugu dimenziju). Uz Shoulda Coulda Woulda (uvodni dio) All Falls Down je i trenutak albuma koji se posljedično najviše približava i elementima prog metala. Ležerna Fool In My Heart pisana je na kožu vokalu Mikea Portnoya. Riječ je o bubnjarevoj osobnoj ispovjednoj noti vokalne interpretacije, a odlična veza s radom Neala Morsea još jednom dokazuje da se oba glazbenika, koji surađuju zajedno već mnogo godina (Neal Morse solo, Transatlantic,…), poznaju do dlake i da među njima nema skrivalica.
Gitarsko izražavanje Stevea Morsea je, uz vokalne posebnosti Caseya McPhersona, onaj jezičac na vagi albuma »Flying Colors« koji sprječava da skladbe slučajno slijede krivulje matičnih bendova iz kojih potječu glazbenici udruženi u Flying Colors. Naravno, u skladbama je kroz cijelo vrijeme dražeći sentiment koji jasno poručuje podrijetlo glazbenika, no nijedna skladba ne upada u osjećaj da bi se radilo o replikaciji artističke izražajnosti sastava Dream Theater, Spock’ s Beard, Neal Morse solo, Kansas,…
Flying Colors je pobjednička nova superskupina! Prvijenac »Flying Colors« je apsolutni posebnjak koji svojim glazbenim izražavanjem u pravoj mjeri draži ljubitelje bendova kojima pripadaju (u svojim prošlim, ali i trenutnim djelovanjima) ti izvanserijski glazbeni talenti članova Flying Colors, a istodobno postiže unikatnu izražajnu gipkost i eklektičnu širinu koja u svoj kredibilnosti na posebno mjesto postavlja sastav Flying Colors, za što možemo samo nadati da preraste u buduću stalnicu i da izda još koji studijski album te razveseli svoje ljubitelje i koncertnim turnejama.
Prvijenac Flying Colors jedna je od najzanimljivijih tvorevina koje je ove godine dao progresivni rock urezan za nova vremena, urezan u karakterističnom američkom pristupu ovom žanru, pa je zato više nego dobrodošlo osvježenje zbirke albuma svima onima koji nužno zahtijevate pronicljivost, izvornost i glazbenu drukčijost. To troje pak supostoji u Flying Colors unutar jedinstvene simbioze melodične zaraznosti i briljantnosti vragolija instrumentalne akrobacije. Potonja je cijelo vrijeme kontrolirana unutar čvrste forme skladbi tako da nikad ne podliježu opasnosti sindroma »fragmentacije«, nego održavaju visoku melodičnu privlačnost. Upravo potonje može izazvati zanimanje i kod svih onih koji teško izlazite na kraj s inače uobičajenim »komplificiranjem« u glazbenoj kulturi prvina karaktera (pod)žanra “novi američki progresivni rock”.
Postava
Casey McPherson – vokal, klavijature, prateći vokal, gitara
Steve Morse – gitara
Neal Morse – klavijature, prateći vokal, vokalni dueti
Dave LaRue – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi, udaraljke, prateći vokal, glavni vokal u skladbi br. 10
Produkcija
Peter Collins
Popis skladbi
1. Blue Ocean
2. Shoulda Coulda Woulda
3. Kayla
4. The Storm
5. Forever In A Daze
6. Love Is What I’m Waiting For
7. Everything Changes
8. Better Than Walking Away
9. All Falls Down
10. Fool In My Heart
11. Infinite Fire
