Autor: Aleš Podbrežnik, Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Datum koncerta: 22.08.2007
Broj posjetitelja: 1508
Cijena ulaznice: 150.000
Ovogodišnje je ljeto opet dokazalo da lončić ide na vodu dok mu se ne odlomi uho, odnosno dok se negdje ne zalomi i lončić ne razbije. Austrijski festivalski lončić, uz iznimku nekoliko manje uspješnih o kojima smo vam već izvještavali, za sada se puni iz gejzira provjerene germanske preciznosti i zajamčenog uspjeha, a nedavni vrhunac trebao je osigurati nedavno završeni FreQuency festival. Najavljeni popis izvođača, uz manje poznata indie pop imena, obećavao je i imena sastava s renomeom koji se ni u najluđim snovima ne bi uprljali popsterajem. Primjerice TOOL, pa NIN, a mogli bismo nabrajati još… Znatiželja je jednostavno zahtijevala i naš dolazak na poprište nove koncertne Meke, Medine ili Jeruzalema.
Mjesto na kojem su nekad brujali i urlali automobilski trkači, formule i slične zvijeri, organizatori su, već po sedmi put, opremili s dvije velike i jednom malom (Open Minded ili Talent) pozornicom te ponudili plejadu od više od pedeset sastava sa svih strana, a za one gladne adrenalina i bungee uže te obilje mjesta za temeljito pražnjenje novčanika, ali o tome malo kasnije… Na put prema mjestu pokraj Salzburga krenula je i karavana od tridesetdvoje Slovenaca, koji smo svoje živote povjerili vještim rukama vozača unajmljenog minibusa najvećeg i najvještijeg ponuđača koncertnih užitaka u inozemstvu – tvrtke Koncerti.net. Nakon nešto više od šest sati relativno udobne vožnje kotači autobusa odbrojili su i posljednjih nekoliko kilometara četiristo kilometara duge rute, a ubrzo smo se mogli upoznati sa zanimljivim fenomenom oberkrajnerske kulture – bez pretjeranog žaljenja sposobni su relativno disciplinirano stajati u dugim redovima i po nekoliko sati. Kad smo napokon stigli do svojih narukvica, kojima su nam odredili količinu slobode kretanja ispred i iza pozornica, a prije svega: s kojima smo se, malo umorni, mogli otići postaviti svoje šatore u jednom od dva za to određena šatorska naselja, konačno smo prešli vrata našeg kampa, koji nam je trebao pružiti svu toplinu i gostoprimstvo sljedeća četiri dana našeg festivalskog boravka.
Došla je večer, a zatim i noć, u kojoj je nekima kronično nedostajalo alkohola i adrenalina, a drugima, malo mirnijima, zbog onih prvih ponajviše sna. Jutarnja budnica za neke je počela već u tri ujutro, a gnjev na čopor maloljetnih alkoholizirancā i pleme njihovih simpatizera moglo se hladiti samo toplom mišlju na podizanje festivalskih zastora sljedećeg dana i početak glazbene okupacije osjetila. Noć se tako nekako ipak dala preživjeti.
1. DAN: RAZOČARANJE ZA DOBRO JUTRO ILI “TOOL SIND ABGESAGT!”
Jutarnja zora spustila se na šatorsko naselje salzburškog Babilona, a nakon jutarnjeg tuširanja, o kojem ne vrijedi gubiti riječi, pa smo opet stajali u disciplinom poredanim redovima dugim kao pred pekarama u doba najgore gladi, prijao je okrepljujući doručak i jutarnje vijećanje o tome što će se i na kojoj pozornici događati najzanimljivije, a onda je došlo vrijeme za zamjenu običnih majica koncertnima. Nakon toga tečaj njemačkog. Gradivo: značenje riječi abgesagt. Prigušeno šaptanje i rasprave mogli su se čuti i ranije, ali prvi prolaznik, ohrabren pogledom na majicu s natpisom TOOL, potvrdio je najcrnje i najpesimističnije slutnje – TOOL su otkazali nastup na ovogodišnjem Frequencyju. Razlog: Maynard je navodno obolio i ostao bez glasa… Nakon otkazanog dolaska bivšeg frontmena sastava Soundgarden i Audioslave, Chrisa Cornella, svoj je dio razočaranja prvom danu dodao sastav zbog kojeg se većina uopće i uputila na bivakiranje u Salzburg! Da su organizatori ljudi neizmjernog razumijevanja i sluha za mase mladih, dokazali su gestom kojom vraćaju trošak kupnje ulaznice svakome tko do deset sati navečer dođe tražiti svoje pravo na ulazu. Primamljivo, ali što kad je naš prijevoz otišao tko zna kamo i povratak nam je bio zajamčen tek u subotu, tri dana kasnije… Zato smo krenuli prema ulazima na poprište, gdje su nas zaštitari u jedan sat temeljito pregledali i blagoizvolili nas pustiti niz padinu brda prema kompleksu nekadašnje moćne trkaće staze, prošaranom asfaltnim zakrpama staze i garaža.
Koncertno su događanje organizatori podijelili na dvije glavne pozornice. Race Stage ili glavni središnji prostor i nešto manju Green Stage, koja nipošto nije bila zanemarivo mala. Treći prostor, na kojem su svoj duševni mir tražili ljubitelji elektronike i egzotičnih sastava (usput: na tom su kraju nastupili i hrvatski Overflow i naturalizirani bosanski Slovenci, Emir&The Frozen Camels) – Open (Minded) Stage. Budući da je gotovo nemoguće vjerovati u načelo da je moguće vidjeti sve i pritom još i uživati, ja sam za mjesto svog festivalskog “uživanja” u ugodnom društvu odabrao Race Stage, a drugi dio ekipe otišao je opsjedati Green Stage.
RACE STAGE:
THE FILMS: 15.15 – 15.55
The Films su sastav četvorice mladića, Michaela Trenta, Kennetha Harrisa, Jakea Sinclairja i Adama C. Blakea, koji svoj glazbeni genij opisuje kao kombinaciju indie/rock/popa, no već nekoliko taktova otkriva da ovaj inače američki četverac iz Charlestona zvuči bliže dosadnom brit popu, poskočnom derivatu soda popa prisiljeno razigranih melodija, koji u konglomerat uglavnom ukradenog sranja dodaju još prstohvat šezdesetih i dobivate kombinaciju koja privlači njemačku publiku. Zapravo su na valovima sjevernih susjeda prilično često kod kuće, jer su The Films trenutno na svenjemačkoj turneji sa sastavom Kooks, a kod nas su još posve nepoznati. Mogu se preporučiti svima kojima kronično nedostaje milozvučja sastava Oasis – na folk rock beatu… Možete kupiti i CD prvijenac sastava The Films, Don’t Dance Rattlesnake, na kojem vas pokušavaju očarati navodnim hitovima s naslovima poput ‘Black Shoes’, ‘Belt Loops’, a glavni adut je pjesma ‘Strange Hands’. Opći dojam koji su ostavili u mojim ustima bio je gorak okus razočaranja, jer su klišejiziranim i mlitavim nastupom sve prije nego prvi izbor sastava s kojima bi prvi dan mogao biti barem malo slađi.
BRAND NEW: 16.10 – 16.50
Prvu dozu nešto povezanijeg i znatno inteligentnijeg glazbenog izvođenja ponudio je kvartet njujorških mladića, Brand New, alternativni rockerski sastav nastao na prijelazu tisućljeća iz pepela post-hardcore sastava The Rookie Lot. Pjevač, tekstopisac i gitarist Jesse Lacey, pijanist i gitarist Vincent Accardi, nešto manje primjetan basist Garrett Tierney i solidni bubnjar Brian Lane poslužili su nečim prilično drukčijim od već čuvenog. Zapravo bi ih se moglo opisati kao tmurne, ogorčene i dosta teško probavljive, a ljepotu nadopunjuje stalan osjećaj implozije sivila, koji se neprestano isprepleće s gotovo blurovski šarenim glazbenim imaginarijem. Brand New su alternativci u smislu zamjene osjećaja depresije i melankolije vještim nijansama glazbenih dodataka koje tamo ne biste očekivali ni u najluđim snovima. Iz iskonskog izdanka pop-punka, s kojim su počeli, sastav se preobrazio u složeniju, zreliju formu indie-emo sastava poput, recimo, Sunny Day Real Estate i Straylight Run, a svoj opus nadograđuju od albuma do albuma. Trenutno imaju već tri albuma. Nakon albuma Your Favorite Weapon i Deja Entendu prošlog su studenog izdali i treći album The Devil And God Are Raging Inside Me, na kojem se iz tematike inače prilično zrele obrade tema poput bolesti u obitelji, straha od gubitka najbližih te i samoironičnog podsmijeha samima sebi pomiču korak naprijed, što povremeno podsjeća na radioheadovsku tematiku raspadnutog sustava obiteljskih vrijednosti, nedostatka svjetonazora, očinske figure i ljubavi. Zapaženije skladbe prilično intimnog, blago suzdržanog, ali sve prije nego nezanimljivog nastupa bile su skladbe poput ‘The Quiet Things That No One Ever Knows’, ‘Sic Transit Gloria… Gloria Fades’, a od novijih ‘Jesus’, ‘Welcome To Bangkok’ i ‘Sowing Season’. Nakon gotovo 45 minuta dugog putovanja kroz ne posve pesimističan, ali ni razigrano optimističan svijet Brand New realizma, momci su napustili pozornicu i, barem u mojim očima, požnjeli prve doista pozitivne simpatije usred festivalske agonije.
THE VIEW: 17.10 – 18.00
Ubrzo nakon toga, nakon prilično razvučene, ali za zamjenu opreme i natpisa prijeko potrebne stanke, koju su neki iskoristili za kupnju tradicionalno skupog festivalskog piva (cijena je bila “samo” 5 € za pola litre Otakringera…), glazba iz monitora polako je utihnula, a na pozornicu su umarširala četiri klona već viđenog scenskog imagea koji slušaju na ime The View. The View su indie rock kvartet iz Škotske, koji s druge strane Kanala žanje popriličnu količinu hvale i kritike punе pozitivnih reakcija, a skladbe s njihova prvijenca, albuma Hats Off To The Buskers, ovaj su put na pozornici salzburškog festivala zvučale prilično neuvjerljivo, šuplje i neinventivno. Kyle Falconer, glavno grlo, gitarist i povremeni basist sastava, koji pokušava razdrmati melankoličnu publiku, trudi se svim sredstvima impresionirati masu slušatelja, umotanih u malodušje, čak i polomljenim njemačkim. Dijelom zbog klišejske logike, a dijelom i zato što polomljenom zvuku sastava dobro doprinose i ostali članovi, basist Kierin Webster, koji tercama pokušava puniti uši višeglasjem, čuje se i mnogo kiksova koje ne nadglasa ni gitarsko samozadovoljavanje solo gitarista Petea Reillyja ni skajevsko natucanje bubnjara Stevena Morrisona. The View zvuče očajno i podsjećaju, dodatno i zbog prilično suhog zvuka ozvučenja, kao da umjesto ozbiljnog nastupa na jednom od većih festivala u ovom dijelu Europe (usput: već prvog dana na rasprodanom FreQuencyju bilo je oko 40.000 prodanih ulaznica, a pred Race Stageom se masa tek počela skupljati…) izvode javne glazbene vježbe. Sve što nam mediji nude pač ne možemo uzeti kao potpunu činjenicu. Ako su mediji obećavali prekipijevanje domišljatosti, talenta i glazbene seksipilnosti, onda bi i gluhi i slijepi mogli potvrditi da su The View promašili zadani cilj i izvukli se kao mlaka mješavina popa, Clasha, Vervea i Oasisa, degeneriranog skaja te dosegli razinu masovnog izljeva bijede i patetike. Malo više odziva postižu tijekom izvedbe pjesme ‘Wasted Little DJ-s’, skladbe poput ‘Superstar Tradesman’, ‘Face For The Radio’ i ostale pak nikako ne padaju na plodno tlo. Zijevanje zaustavlja naklon i hvala lijepa te njihov prilično ležeran odlazak s pozornice.
…AND YOU WILL KNOW US BY THE TRAIL OF DEAD: 18.30 – 19.20
Mnogo smo očekivali od nastupa sastava s prilično dugim imenom, koje bi mogla krasiti i neka metalcore banda. Trail Of Dead su sve drugo. Oni su indie rockeri koje nerijetko uspoređuju s veličinama poput The Who ili Sonic Youth, a već sama fama o njihovu scenskom uništavanju opreme budila je sentimente svih onih koji su u zlatna vremena gledali divlje izlive razaranja na koncertima sastava The Who ili Nirvane. Prilično masivan i pjevan kompleks glazbe krasi već četiri albuma, a posljednji u nizu epskih pokušaja prošlogodišnji je album So Divided. Pjevač i dosljedni multiinstrumentalist Conrad Keely, bubnjari Jason Reece i Doni Shroeder, gitarist Kevin Allen i basist Danny Wood poslužuju višeglasnim pjevanjem i vizijom glazbe koja inteligentno suprotstavlja svakom miješanju. Energičnost raste već od prve skladbe nadalje, a neupitni vrhunci bili su neupitno glavni singlovi s ploča. ‘Mistakes & Regrets’, ‘Another Morning Stoner’, ‘The Rest Will Follow’ i ostali su predigra u kojoj vas prisiljavaju na daljnje raščlanjivanje čuvenog. Granica između intimnog i općenito javno vulgarnog se mrvi. Glazba je provokacija. Tekstovi su filozofska mantra. Nema više iznenađenja nad time da smo stvorili društvo u kojem se tehnologija razvija brže od načela kojima bismo je primjereno i potpuno savladali. Viškovi su nadmašili sposobnost potrošača da bi mogli primjereno prosuđivati i suditi o ukusu. Glazbeno je svega previše, a nedostaje prosvjetljenja kliconog amaterizma. Trail Of Dead su apel, a ne plitke pop ikone. Oni su intelektualci i glazbenici, a ne pop zabavljači. Zbog toga je pljesak suvišan. Zbog toga je festivalsko pojavljivanje i smještaj na popis izvođača po ključu što je ljepše i gdje se čuje prava bizarna stvar, i zato je završetak koncerta apokaliptičan u smislu da je sve naizgled netaknuto i nepogođeno, a poruka vam se, ako ste je naravno sposobni dubinski slušati, zareže u središte malog mozga i izgori put dubljim užicima pri sljedećem slušanju. Sudovi o kvaliteti nakon toga su posve suvišni, zar ne. Indie rockerski R.E.M. kataklizmičari odlaze i barem u mojim mislima ostavljaju golem krater mentalnog overloada.
EAGLES OF DEATH METAL: 19.50 – 20.50
Upravo prijelomni trenutak predstavlja nastup novodobnih rock’n’rollera i eksplicitnih zabavljača – kalifornijskih uživača Eagles Of Death Metal, koji su, u maniri očekivanog, “izuli” i najveće skeptike i njihove dotadašnje protivnike. Srdačna mješavina bluesa, gitarskog minimalizma, jednostavnih rifova, ritma, garažne do-it-yourself logike i smisla za humor postavlja na lice inače dosadne glazbene scene nešto doduše pomalo trulo zvučeće, ali krajnje svježe i probavljivo. Jesse “The Devil/Boots Electric” Hughes, karizmatični pjevač i gitarist, debeljuškasti post-punkovski podšišani tata Dave Catching, basist Brian O’Conor i mišićavac za bubnjevima, gospodin Gene Trautmann, došli su na pozornicu da vas spase tamnih misli i poslože puntokrvnu zabavu. “We’re not here to talk about the wars and shit. We’re here to make you dance, move and make love to…”. Eaglesi Death Metala zaoru jednostavno – pjesmom kojom su počeli koncert već u Ljubljani: ‘I Came To Bang’. Jednostavno i efikasno. Jesse pleše i prilično bogato vlada i obdaruje “oberkrajnersku rulju” komplimentima i namigivanjima kao da je 24 sata na dan spreman za nezasitno parenje. Ni ostatak kolektiva EODM ne škrtari s energičnošću, ali Jesse je prvak među prvacima. Masa im jede iz ruke od prve note nadalje i konačno smo dobili osjećaj masovne histerije. Ovaj put višetisućglava masa pleše baš onako kako gospodin Hughes zapovjedi. EODM su scenski bogovi i diktatori dosljednog užitka, a evanđelja su skladbe s albuma Peace, Love, Death Metal (2004) i Death by Sexy (2006). ‘Kiss The Devil’ i hitovi poput ‘Whore Hoppin”, tijekom kojeg poslužuju produženim solom i manipuliranjem rajom, te ‘Cherry Cola’ naznačuju kurs potpunog uspjeha. EODM nisu virtuozi na svojim instrumentima, važnija od toga je životnost, koje kalifornijskim “ljubimcima” Axla Rosea ne manjka. Jesse obećava da je ovo nedvojbeno najbolja publika pod svodom nebeskim, ali slične trijumfalne izlive scenske verbalne erotike čuli smo i na našim pozornicama, zar ne? Nije za zamjeriti. Važna je euforija i zadovoljstvo s obje strane ograde. A u zraku se osjećao miris znoja, testosterona i feromona, miris pivskog daha i pravog rock’n’rolla.
SILVERCHAIR: 21.20 – 22.50
Užareno raspoloženje rockerskog razvrata počelo se već malo hladiti, a mnogi smo željeli izbliza pogledati i nastup nekadašnjeg najodjeknijeg australskog glazbenog izvoznog proizvoda nakon AC/DC, Midnight Oil i INXS, koji su davne 1992. obećavali dostojno pojačanje grunge redova (iako su tada imali tek 14 godina) – sastava Silverchair. Trebali su biti hard rockeri, post-grungeri, alternativci i umjetnici, ali već prvi pogled na pozornicu pokazuje da su upali u fazu gubitka identiteta i postadolescentske krize. Frontman Daniel Johns zaposjeo je pozornicu, nakon dolaska bubnjara Bena Gilliesa, kojem je do danas već narasla brada, i pomalo napuhanog basista Chrisa Joannoua, u maniri lika iz filma Pirati s Kariba. Dugi bijeli rubac omotan oko glave, pozerska bradica i našminkana faca daju do znanja da su Silverchair dopustili da im slava i uspjeh nakon prvijenca Frogstomp, a nakon nešto manje odjeknulih albuma Freak Show, Neon Ballroom i Diorama, pa dugu stanku, prekomjerno udare u glavu. Johns je u međuvremenu zapao u posve nerockerske vode, gdje je kreativne snage združio s australskim electro magom Paulom Macom, koji je nakon petog albuma Young Modern postao nezaobilazan član sastava. Umjetnički grč i nadilaženje bivših granica učinili su ih popovskima preko granice dobrog ukusa. Zvuče otrcano i bijedno. Najbliža usporedba bila bi s gitarskom verzijom sastava Take That, gdje svi reflektori moraju visjeti samo na jednoj figuri inače vrlo nesigurne i nesamouvjerene zvijezde nad svim zvijezdama – na persoini gospodičića Daniela Johnsa. Ne, nisu uvjerili izvedbama hitova poput ‘Without You’ i ‘Luv Your Life’. I ‘Ana’s Song (Open Fire)’ zvuči jednako šuplje i prazno. Bez duše. Bez najnužnijeg kerozina zbog kojeg bi se koncert mogao označiti prihvatljivim i dobrim. ‘Miss You Love’ i ‘Abuse Me’ zvuče kao niz stereotipa koji tijekom koncerta dozivaju skladbu slovenskih sarkastā i glazbenih humorista Slon i Sadež: “Mi smo fantastičnih pet / fantovski kvintet / Delamo muzko za dekleta izpod dvanajst let…”. Silverchair su postali karikatura uspjeha i simbol glazbene ispraznjenosti. Glazbena (r)evolucija progutala je još jedno od svojih najperspektivnijih i najnadarenijih djece, zar ne? Predugi set tuge i bijede vukao se kao sve neugodne stvari – predugo…
GROOVE ARMADA: 23.20 – 01.00
Nastupio je čas kad bi na pozornicu trebali stupiti oni zbog kojih je prvi dan imao smisla, a koji su otkazali sudjelovanje na ovogodišnjem FreQuencyju. Umjesto Toola organizatori su na glavnu pozornicu preselili engleski, preciznije londonski dvojac yorkshirskog starosjedioca Andyja Cata i cambridgeškog dečka Toma Findleya – Groove Armadu. Nisam poznavatelj elektro glazbe, ali taj trip hop house downtempo derivat zadrogiranog raspoloženja daleko je od toga da bi bio primjerena zadovoljština svima onima koji bi htjeli slušati milozvučja postapokaliptičnih ironičara i intelektualaca TOOL… Nakon sedam albuma prošle su godine poslužili orgijastičnim stanjem zvučnog razvrata u obliku albuma Soundboy Rock.
Budući da su me podražaji i stanje latentne agresije, koja mi je vrila iz svake pore nakon cjelodnevnog pečenja na umjereno vrućem suncu, a zamjena na glavnoj pozornici činila mi se nekako preko koljena, bezidejna i, doista, kap koja je prelila čašu, radije sam sa svojom ljepšom polovicom krenuo dalje od poprišta i otišao puniti baterije za masu glazbe koja bi možda ipak mogla isprati gorčinu iz dodobra ogorčenog okusa koji mi se valjao u ustima još od jutra. Plusevi i minusi: inače vrlo domišljato uređen festivalski prostor poslužuje s mnogočim, ali za prvi dan bilo je previše razočaranja i ekstremno premalo dobre glazbe. Možda bi raspoloženje popravili hektolitri jeftinijeg piva i poneki antidepresiv, ali to su slike iz posve druge bajke… Pozitivno je barem to da su nam nakon cjelodnevnog glazbenog maratona ovaj put preglasni susjedi ipak dali mir, a druga noć pod vedrim nebom Salzburgringa bila je na granici prihvatljivog.
Bez obzira na to što je pola biti prvog dana iz srčike svoje vjerne duše, kao i uvijek, i ovaj put velikopotezno izlio na komad papira kolega Sandi, koji se u cijelosti posvetio Race Stageu, Frequency festival 2007 zapravo je počeo na Green Stageu. Ta je pozornica tijekom tri dana bila rezervirana za nešto više alternative u odnosu na Race Stage, iako se među nastupajućima i na toj pozornici tijekom festivala našlo nekoliko posve previše egzotičnih cvjetova koji jednostavno ne pripadaju u zdravo alternativno rock društvo, ali o tome više u nastavku…
JERX: 14.25 – 15.10
Velika čast da otvore festival ove je godine pripala domaćima – grazkim emo corovcima Jerx. Slatki klinci, za mnoštvo curica ispod pozornice pravi prinčevi na bijelim konjima, poslužili su tričetvrtinskim repertoarom koji je ostavio prilično mlak opći dojam. Svoje minuse u uigranosti i scenskoj egzekuciji materijala vrlo su uspješno sanirali dašcima glam imagea, u koji su bile uprte djevojačke oči ženskog dijela populacije koja je zaboravila na upotrebu mehanoreceptora. Ritam riffing i bubnjanje u usklađenosti su u nekoliko trenutaka došli u ozbiljne škripce, što je dokazivalo da dečkima nedostaje još poprilično koncertnih kilometara. Nije ni potrebno objašnjavati, crna šminka oko očiju, tužni pogledi, na trenutke namjerno cmizdravi vokal, hja, ljubice, to je pravi sentimentalni emo core. Gitarist se pak predstavio u posebnoj odjeći, kao poslije kiše astronaut koji je upravo izašao iz ostataka razbijenih krhotina nasukanog svemirskog plovila, daleko od šarma jedinstvenog hrabrog mišića. Ali nemojte me krivo shvatiti. Nošnja je postigla svrhu, silno je privlačila pozornost. Na veliko iznenađenje, isti je momak izveo samoubilačku akrobaciju pri izvedbi zadnje skladbe, naime uzeo je zalet s početka pozornice i bacio se među ljude. Madona! Da je tresnuo tvrdom glavom u asfalt, brrr, ili da su mu puknula koljena u zglobovima, brr (i još jednom brr, brr)… Ukratko, astronaut! Jerx su naravno “odsvirali” singl Pleased To Meet You (mamma mia – zašto mi sada po glavi skaču Rolling Stonesi?), tu su bili još Entertain, Better Stop This i Money. A publici razmaženoj svakim zlom bilo je po volji….
VANILLA SKY: 15.30 – 16.15
Ovako ćemo reći! Četiri mladića iz Rima (Italija) naslijedila su i nadogradila mliječnozubce Jerx, ali s ništa manje mliječnim zubalom, samo se osjetilo da posjeduju oblogu cakline koja je nešto čvršća u svojoj samouvjerenoj strukturiranosti. U vrijeme nastupa na Frequencyju izdali su svoj treći studijski album naslovljen “Change” (2007). Rimljani su ispod pozornice privukli konkretnu masu ljudi, pa se gurala čak 10.000 glava na asfaltnoj ploči između mikser pulta, udaljenog oko 50 m od pozornice, i pozornice. Najlukaviji su pak odmah zbrisali na zelenu padinu i “oznojeni – zadihani” u tren zauzeli sjenovito obilje. Krasan ambijent, krasan pogled. I krasna publika. Dečkima na pozornici doista je godilo. U odnosu na Jerx poslužili su kompaktniju izvedenu verziju vrlo slične žanrovske usmjerenosti. Više samouvjerenosti i manje ekscentričnog ponašanja i scenske igre, emo corovske kiklice, morisonovski acid skinny tužan izgled i tu smo… Suvereno sviranje i osjećanje energije koju je publika slala sastavu na pozornicu vidno je potpaljivalo dečke! Odsvirali su svoj materijal odlično, bez ijedne greškice, a publika ih je revno nosila na valovima, osobito svladavanjem stihova. U cijelosti uspio nastup mladića! No ipak zanimljivo, jer je glazbeno-stilska sličnost s Jerx malo pokvarila okus, budući da je čovjek nehotice dobio dojam da je dvaput pogledao isti film, jednom u karaoke izvedbi, a drugi put čak s pravim glumcima… Ako ste naćulili senzore, šapnut ću vam na uho da dečki sviraju 15.09.2007. u Grazu, a mjesec dana kasnije u Trevisu (točnije Roncadeu, kod Trevisa), što znači dobra dva sata vožnje od Ljubljane u jednom smjeru.
THE TWANG: 16.35 – 17.25
Zapravo prvi pravi indie rockeri – baggy rockeri dakle, koji djeluju pod snažnim utjecajem Madchestera – glazbene scene odnosno pokreta koji se pojavio krajem osamdesetih u Manchesteru i spojio elemente indie rocka s plesno orijentiranim pristupima. Prstohvat – nevjerojatno, čak i naznaka New Order psihodelije, acid dancea, čak i repa, brit popa, Hartland i Etheridge svakako nisu štedjeli plesne korake. Nevjerojatna glazbena mješavina birminghamske petorke, koja pak nije zadržala ljude ispod pozornice, iako je kvintet pristupio na visokoj razini. Nova energija, namijenjena drugoj populaciji slušatelja, koja je zaposjela prostor ispred pozornice između Jerx i Vanilla Sky. Sastav je u izvedbu svakako uključio istaknutu Wide Awake, njihov prvi singl, bila nam je čast čuti i skladbe Shoot To Kill, reggae usmjerenu Fake ID, zatim Time Waits, Either Way, Push The Ghost i Aimless With An Aim. Vrlo zanimljiva kombinacija različitih sastojaka, koja je najšarenija doista kao stvorena za najrazmaženije indie gurmane, koji u glazbi traže najčudnije poteze glazbene motivske kombinatorike. Nitko dakle nije ukočen od slučajnog prepotentnog uzbuđenja nad slušanim tijekom koncerta The Twang.
THE ARK: 17.45 – 18.45
Rani vrhunac na Green Stageu! Ako su ove godine na Nova Rocku plašili euroviziјski znanci Lordi, njihovu zamjenu u blažem obliku predstavljali su na FreQuencyju The Ark! I po izvedbi i po energiji koja je šibala s pozornice otrgnuti The Ark – iskusni glam rockeri iz Švedske, koji se potucaju po pozornicama još od 1991. – napokon su na Green Stage donijeli ono što sam jako propustio. Vatru! Razvrat, punu torbu gluposti i ludosti, spontanosti koja je iskrila u snažnoj scenskoj igri, a koja je lako prikovala slušatelja uz slastoljubivo srkanje nektara te napokon prave rockerske odiseje. Šef i pjevač, uvijek provokativni Ola Salo, s impresivnom frizurom, otrovno našminkan oko očiju, djelovao je posve androgino, na trenutke baš curasto, a u sljedećem trenu djetinjasto naivno dečkasto. Izvanredna samouvjerenost, izvanredna uigranost i “Prayer for the Weekend”, svježi album sastava koji je izašao ove godine u travnju, svakako je bio zastupljen eurovizijskim cvijetom koji je na ovogodišnjem izboru predstavljao pjesmu u bojama Švedske, dakle govorimo o skladbi naslovljenoj The Worrying Kid. Možda za sastav nije ni neumjesna usporedba da je zbog unosa prstohvata glam šašavosti zapravo riječ o švedskim The Darkness. Bend je odsvirao i One of Us Is Gonna Die Young, pa svježu ovogodišnju Give Me Love To Give, spoticajućeg boogie rockera Death To Martyrs, u disko sedamdesetima orijentirani ABBA napad s Prayer For The Weekend, pa svečano potkovan rock’n’roller Absolutely No Decorum. Ukratko! Nije bilo vremena za dosadu, preširok prostor za potpuni prekid i rajanje sa sastavom. Ljudi su ludovali uz egzibicionizam izvrsnog diktiranja Ole Sala. Dakle The Ark, izvrsni novodobni hard rock šaljivdžije, predstavljali su tijekom tri dana FreQuency festivala na Green Stageu najjaču vezu s pristnom izvornom erupcijom rock n’ roll naslijeđa – veličanstvenog švedskog naslijeđa besprijekornih rock’n’roll pussyja – bravo!
THE DANDY WARHOLS: 19.05 – 19.55
Što su uspjeli stvoriti The Ark, očuvali su i za najmanje jedan dobar kat nadzidali The Dandy Warhols, koji su svojim izlaskom na pozornicu ponovno kontrastno zavrtjeli raspoloženje za 180°, osobito zbog posve druge žanrovske glazbene vizije koja pokreće zupčanike sastava. The Ark su doveli publiku natrag ispod pozornice, a na The Dandy Warhols postao je isti taj prostor ispod pozornice odjednom neprohodan, toliko se glava tiskalo jedna uz drugu… Sastav u postavi Courtney Taylor-Taylor (bas gitara, vokal), Peter Holmstrom (gitara), cijelo vrijeme podrugljivo uvijajuća ženska zvjerka i bezobrazna koketa Zia McCabe (klavijature, prateći vokal) i Brent DeBoer (bubnjevi) – na scenskoj poziciji posve u prvoj liniji zajedno s ostalom trojicom, rodom iz Portlanda (Oregon, SAD), s nevjerojatnim europskim alternativnim grooveom, mekog rockerskog učinka, gotovo poppy, s dodirom psihodelije šezdesetih, usporedbe kiše uz Procol Harum, The Shadows, naravno superiorne stvaratelje “svega lijepog” The Beatles, depresije The Velvet Underground, ove posljednje osobito zbog Taylorova vokala. Sastav zna oplemeniti i obogatiti zvuk dodavanjem trikova disonance, koji su bili najodzivniji npr. pri izvedbi skladbe Shakin’. Sastav zna stvoriti onu psihodeličnu i masivnu zvučnu zavjesu izgrađenu na zanimljivoj kombinaciji klavijatura i gitare, koja doslovno na trenutke djeluje transcendentalno valovito. Pod tu zavjesu pak mogu položiti posve tipičan rock n’ roll beat, kao što se dogodilo u Everyday Should Be… Tko još nije uspio stati na bananinu koricu, mogao je doživjeti to iskustvo uz otrgnutu We Used To Be Friends. Sastav je pozitivno umjetnički odšteliran – rock danas treba takve sastave i u toj je odšteliranosti praktički djelovao nepobjedivo na pozornici. Bez jednog kiksa, cijelo vrijeme visoka međusobna komunikacija kvarteta na pozornici. Naravno razvikana kontroverzna Bohemian Like You, nju nikako nisu zaboravili! The Dandy Warhols su posebnjaci u indie rocku i rocku uopće. Ljudi su ih prihvatili izuzetno intenzivno i bučno, s nevjerojatnim vladanjem stihovima. Suradnja je bila na liniji sastav – masa nevjerojatna. Ruke su lepršale u zraku i njihovo jedinstveno valovanje dokle god je oko sezalo stvaralo je u jednom trenutku magičan trenutak. Željeo sam više takvih sastava na FreQuency festivalu, jer je ovaj put riječ “alternativno” na Green Stageu doista zasjala u svem svom smislu i svjetlu najintenzivnije prvog dana festivala. Sastav koji zna udariti vrlo profinjeno, sa sofisticiranošću koja gravitira prema pojmu transcendencije i hipnoze, u pristupima iznimno mekano, ali uz cjelokupni zbroj doprinosa stvorene izvanredne kemije, neprestane umjerene kalibriranosti i komunikacije članova, utoliko istinitije. Objektivna ocjena uz usporedbu svih nastupajućih prvog dana na Green Stageu poslužuje neosporivu činjenicu da su The Dandy Warhols odnijeli daleko ispred svih prvo mjesto. Jednostavno zbog autentičnosti podavanja umjetničkog glazbenog intelekta, iskonskosti i opisane scenske magije savršeno izrađenog nastupa. Vrhunac Green Stagea prvog dana!
SHOUT OUT LOUDS: 20.25 – 21.25
Švedski alternativci s posve svježim izdanjem “Our Ill Wills” nisu publici ispod pozornice dopustili predah. Svojom glazbenom mješavinom The Cure, U2 i trendovskih post brit pop pristupa stvorili su atmosferično ozračje koje je najviše podsjećalo na nevin, da ne kažem neopravdan krik u pomoć koji je došao iz dječje sobe nakon što je dijete zurilo u ružnog malog dlakavog pauka kako se spušta sa stropa na svilenoj niti nad nos djeteta. Ili drugim riječima. Vrlo mekana verzija samosažaljenja, s nekakvim pozitivno usmjerenim zajedničkim raspoloženjem. Vokal pomalo curovski cmizdrav, ritam linije snažno nadahnute pod taktirkom klasičnih U2, riff pristupi post brit pop vala. Bezazleno, ali patetično. Mularija je intenzivno rajala ispod pozornice, osobito ženski dio publike, neki su se vozili vlakićem… Izraz bez kičme, jako predvidljiv i neupadljiv. Naravno, sastav je na pozornici odsvirao svoj materijal bez greškice i naravno da je raspoloženje ispod pozornice bilo jedinstveno, ali oslanjanje na jednožičano trzanje i furanje jednoglasja, poduprtog zvukom klavijatura, na sluh je s vremenom doista ispalo monotono i repetitivno s hipnotički uspavljujućim učinkom. Ukratko, glazbeni izraz sastava, bez posebne usmjeravajuće razdjelnice i jasno prepoznatljive razvojne vizije. Samo ugodno za uho. Popiješ tri piva i dovoljno je za prekid sa Shout Out Louds. Ne daj Bože da ih racionalno obrađuješ, jer tri akorda na gitari zna uhvatiti i moja stara majka pa zapjevati: “Pušl’c pa mora bit…” Dobrodošli u zvukovima: Tonight I Have To Leave It, Impossible (s curovskim Boys Don’t Cry zvončkanjem…), Very Loud s vokalom izravne usmjerenosti u Bona Voxa i The Edgeovskim jednožičanim gitarskim zviždanjem… Monotono ljuljanje u lijeno ustajaloj atmosferi poštedjelo me barem toga da nisam dobio morsku bolest.
TOCOTRONIC: 21.55-23.10
Njemački mekani pop punkrockeri u postavi Jan Müller (bas gitara), Arne Zank (bubnjevi), Dirk von Lowtzow (gitara, vokal) i Rick McPhail (gitara, klavijature) značili su da su vrata do delirija publike FreQuency festivala širom otvorena. Njemački tekstovi! I to donosi kvartetu put do izvanredne popularnosti kako u matičnoj Njemačkoj, tako i u Austriji. Nad festivalom se već odavno spustila tama, pa je sastav, zavijen u obilje magle i prelijevajuće snopove scenske rasvjete, koja je s mukom probijala zasićeni maglovit zrak, svojom energijom uspio tu mračnu mističnu i potuljenu odmaknutu sliku pozornice implementirati s razumijevanjem alternativnog. Zanimljivo je da ta nije bila mnogo odmaknuta od energije prethodnika Shout Out Louds. Samo taj njemački… Očito je s tim jezikom u njemačkogovornim zemljama moguće postići baš sve. Zaštitari su cijelo vrijeme imali pune ruke posla spašavajući djevojke i mladiće iz prvih redova, koji su u ekstremu koncertne euforije ostali bez daha ispod pozornice, no većina koju su zaštitari izvukli iz podivljalog mora deliričnih razuzdanaca jednostavno se željela pokazati sastavu ispod pozornice, jer se nikako nisu htjeli maknuti iz prostora između ograde i pozornice, pa su zaštitari morali nekoliko puta oštrije intervenirati kako bi ih uklonili. Ukratko, tu je bio novi singl Kapitulation, zatim Imitationen, pa Sag alles ab… no hja, osjećaja kloniranja dark pokreta s kraja osamdesetih nisam se mogao riješiti. Usporedbe kišu, ali ako pišeš stihove na njemačkom, to je alat koji je dovoljan za profinjeno besplatno posuđivanje izumljenog, koje tako postaje autorsko ili “svoje”. Opći dojam? Glazbeno idealan trenutak za debelo zijevanje, do kakvog te ne dovede ni letalna doza sredstava za smirenje. Atmosfera? Pa kao što rečeno. Tocotronic su sastav koji je postao narodni, a to najbolje razumiju samo Austrijanci i Nijemci, koji su tijekom koncerta diktirali paklensku atmosferu, koja je sastavu zapravo cijelo vrijeme davala izvanrednu energiju i zamah.
2RAUMWOHNUNG: 23.40 – 01.10
Iz želje za 100% profitom isplati se na poziciju headlinera pozvati još jednog Nijemca. Sjećate li se još bežigradske euforije pri nastupu Siddharte prije nekoliko godina. No Austrijanci nisu Nijemci, ali nisu pali predaleko s istog stabla od potonjih. Sat i pol naslade donio je duet Inge Humpe i Tommija Eckharta. Inga je naravno savršena personifikacija njemačke dive, koja zamjenjuje ono što bi Nijemcima trebala dati Madonna da pjeva na njemačkom. I više od toga, Inga nosi onaj hladan pogled kroz kristalno nebesko plavetnilo očiju, koji te probije s efektom staklenosti, hladan pogled, srodan germanskoj kolegici Marlene Dietrich. Sastav je predstavio viziju zanimljive kombinatorike rock alternative spojene s punom torbom elektroničkih uzoraka. U nju utkan ženstven Ingin vokal i njezina nedodirljiva slika dive djelovali su pod kožom izuzetno uzbudljivo. I 2raumwohnung su postali narodni, ima li uopće smisla na to posebno upozoravati? Inga je izvanredna glumica, narod je podjarmila svojom igrom kao da je mignula malim prstom lijeve ruke. Njezina je energija bila nevjerojatna u sat i pol viđenog. Sve na pozornici zapravo je odradila potpuno sama. Glazbenici koji su je pratili odigrali su uloge savršenih statista, odnosno poslušnih miševa koji samo strogo ispunjavaju zapovijedi. Srećom je povremeno monotoniju scenske igre razbijalo puštanje filmova na ekranima koji su bili postavljeni na pozornicu u četiri tornjića, među kojima se šetala madam Inga. Suvereno i autoritativno. Bez kiksa. Jedna pozornica, jedan čovjek i jedna masa. Izvanredna kohezija tog trokuta, možda malo više intenzivnosti i kinetizma glazbenicima ne bi štetilo, ali kako rečeno, Inga ih je sve pojela čim je prvi put na pozornici otvorila usta i uhvatila zrak.
Što je najčudnije stranom posjetitelju koji dolazi iz redova nenjemačkogovornih zemalja jest činjenica da su njemački i austrijski sastavi tako strašno popularni. Nakon doživljenog ostao sam posve hladan i ispražnjen. The Ark i The Dandy Warhols stvorili su ono po što sam došao pod Green Stage prvog dana. A to je trijumfalno podavanje vlastitih glazbenih trikova i vizija. No ipak su obojica imali ulogu 50-minutnih prolaznih scenskih posjetitelja. Nevjerojatno. Da barem Tool nisu otkazali ili da je barem Chris Cornell stigao na festival i priredio Audioslave i Soundgarden veselicu. Ovako je prvi dan prošao u pravom manjku zdrave mjere rock energije. Čini se da se FreQuency previše čvrsto drži pridjev nacionalnog, jer financijski uspjeh i opstanak festivala još uvijek se temelji na posjetu domaćih i Nijemaca, a to u rangiranju s glazbenim dostignućima Kanade, Australije, SAD-a i naravno Velike Britanije znači pljuvačku u more alternativne/indie rock glazbe koju nam je FreQuency festival, kao jedan od vodećih svjetskih festivala, trebao približiti na zdrav, ukusan i najobjektivniji način. Ukratko, prvog dana su mi organizatori spretno natakli plinsku masku i prisilili me njušiti ljubičice punog procvata i medenja. Bez orgazma naravno. Nadajmo se dakle ljepšem sutra, 16.08.2007.
Setlista
RACE STAGE: 15.15 – 15.55: The Films 16.10 – 16.50: Brand New 17.10 – 18.00: The View 18.30 – 19.20: …Trail of Dead 19.50 – 20.50: Eagles of Death Metal 21.20 – 22.50: Silverchair 23.20 – 01.00: Groove Armada GREEN STAGE: 14.25 – 15.10: Jerx 15.30 – 16.15: Vanilla Sky 16.35 – 17.25: The Twang 17.45 – 18.35: The Ark 19.05 – 19.55: The Dandy Warhols 20.25 – 21.25: Shout out Louds 21.55 – 23.10: Tocotronic 23.40 – 01.10: 2raumwohnung
Galerija slika
