FM4 FREQUENCY festival 2007 – 2. dan

RACE STAGE:

tekst: Sandi Sadar

fotografije: Aleš Podbrežnik

DECKCHAIR ORANGE: 14.35 – 15.05
Razlog prvog okupljanja pred Race Stageom bili su ovaj put domaći klinci, bečki dečki i glazbenici dosljedne pop manire, ali prije svega potpuna nepoznanica, Deckchair Orange. Moraš biti prilično samouvjeren da bi kao prvi nastupajući požnjeo pljesak samo time što mačkastu šačicu prvih preživjelih (nakon dvodnevnog hurona pivskog maratona) pozdraviš s: “Hallo Leute. Wir Sind Deckchair Orange aus Wien!”. Meni to nije rekla još baš ništa, dok nakon kraćeg oklijevanja i pregleda ugođenosti gitara nisu napokon odbrenkali prve taktove. Četvorka zvuči kao recikliranje američkog popa. Vokal pjevača podsjeća već od prvog dodira usana s mikrofonom na mješavinu nečega što podsjeća na gostovanje prehlađenog Robbieja Williamsa kojemu glazbenu kulisu tkaju članovi sad već gotovo zaboravljenih Rembrandtsa (sjećate se uvodne skladbe kultne serije Friends?). Rezultat je bio melankolija, ljuljanje mase i pitanje hoće li nas vrijeme možda ipak poštedjeti kišne žrtve. U zvuk utkivaju božićna zvonca, triangl, ksilofon i ostale Orffove instrumente, no unatoč trudu zvuče plitko, dvodimenzionalno i naporno. Dečki se trude biti slušljivi, pa su se odjednom, posve logično, zar ne, prebacili u domaću coldplayovsku brzinu, kojoj su, nakon izostanka pljeska, u nastavku dodali začin bez učinka. Gulaš zvuka pokušavao je oduševiti ska ritmikom bubnjeva, zatim akustikom i nečim što podsjeća na kvalitetnije grupe poput Buffalo Toma i Stereophonicsa, a jedini svijetli trenutak doživio sam malo prije kraja, kad su među stihove “Take you down to highest ground” prokrijumčarili nešto što bih nazvao približavanjem punom instrumentariju. Nije zlato sve što sja. Nije sve gnoj što smrdi. Deckchair Orange pokazali su barem trud i hrabrost. Rezultati su bili prosječni. Jebiga!

SUGARPLUM FAIRY: 15.30 – 16.20
Kad je Čajkovski pisao o plesu vila šećerne šljive, a Lennon u zlatnim danima Beatlesa u tekst ‘a Day In The Life’ dodao pjevni redak “sugar-plum-fairy, sugar-plum-fairy”, što možete čuti na izdanju albuma The Beatles Anthology, nijedan od njih nije mislio da će to ime na prijelazu tisućljeća uzeti jedan švedski derivat alter-rocka. Sugarplum Fairy mladi su kvintet iz Borlängea, gdje su svoje kreativne snage na već dva albuma ujedinili multiinstrumentalist, pjevač, gitarist, basist i udaraljkaš Victor Norén, vokalist, njegov brat, gitarist i klavijaturist Carl Norén, basist David Heberd, gitarist Jonas Karlsson i bubnjar Kristian Gidlund. Iza sebe imaju već dva albuma (Young & Armed i First Round First Minute) i još jedan adut koji im dodaje štrc privlačnosti – ako ste obožavatelji grupe Mando Diao, onda vam otkrivam da su braća Norén zapravo braća pjevača te slavnije grupe, za koju ste možda ipak čuli, pjevača Gustafa Noréna. Prvi taktovi i prva pjesma. Zvuče kao naspidirani punk’n’rolleri s provjerenim hivesovskim smislom za teatralnost, jer na pola pjesme slijedi riječ “Stop!” i dečki ostanu zamrznuti, nakon nekoliko minuta u kojima bi slučajni prolaznik dobio dojam da su na pozornici voštane lutke iz muzeja Madame Tussauds, pa prebace u puni gas i požanju buran pljesak. Ozvučenje je bilo na granici podnošljivog, a Victorovo glazbeno posvećenje nekoj Harriet zvučalo je među šumom bliže “Give it to my hairy ass” nego djevojčici s prije spomenutim imenom… Nisam se mogao otresti usporedbe s Oasisom. Sugarplumi su vokalno i instrumentalno blizu braći Gallagher, a uskoro mi sumnju potvrđuju prvom obradom na glavnoj bini – ‘Wonderwall’ a cappella. Glavni hitovi su odsvirani. ‘Sweet Jackie’, ‘Marygold’ i ‘Let Me Try’ i hrpa ostalih. Zaslužuju pohvalu. Mnogi bend ne posjeduje pristojnog frontmena. Sugarplumi ih imaju čak dvojicu, koji svoj posao znaju i umiju iz još tako mrtve publike, kakva je austrijska, izmamiti salve oduševljenja. Dečki znaju reciklirati. Izravni su i puni žmohta i jaja. Manipulatori su i klonovi klonova, ali ovaj vam put mogu jamčiti da su bezopasni i ne riskirate moždana krvarenja koja uzrokuju glupi i slatkasti pop tekstovi, jer je ovaj put romantika koja kulja iz zvučnika iskrena i srdačna.

 

JULIETTE AND THE LICKS: 16.50 – 17.40
Filmske zvijezde koje pjevaju, ako već nisu seksepilne, onda su barem privlačne i magnetične u atraktivnosti sceničnog nastupa. Juliette Lewis bila je jedan od glavnih adutā zahvaljujući kojima bi se moglo reći da je upravo drugi dan festivala nekako ipak pogodio terno. Malo prije pet popodne glazba iz zvučnika utihne, a hučanje pred binom i pljesak najavljuju nastavak koncerta. Uz zvuk indijanskih bubnjeva i mantranja na pozornicu dolazi Todd Morse, bivši gitarist sastava H2O, za bubnjeve sjeda Ed Davis, a četverožični jazz bas u rukama začinjava Jason Womack. Vrhunac je dolazak glavne indijanke, egzibicionistkinje i pokretačkog elementa uspjeha – Juliette Lewis. Sitna djevojčica s tonom energije koja kulja iz svake pore. Prva skladba ‘Hot Persuit’ pokazuje što nas čeka. Dočekali smo garažni rock, indie pop i masivnu dozu energičnosti koja ne popušta ni na trenutak. Juliette nije pjevačica onog pjevačkog kova, ali posjeduje sve trikove scenske erotike. Raskošan vokal Janis Joplin na trenutke puca po šavovima, a ne čuva ga za kasnija vremena. The Licks pak lijepe otpale komadiće u cjelinu kompaktnog i kremenog zvuka. Zabava ispod bine je spontana, a zbivanje na pozornici slijedi istu crvenu nit. ‘You’re Speaking My Language’, ‘Hot Kiss’, ‘Sticky Honey’ i katarza skladbe ‘Purgatory Blues’, iskonska bakropisna slika savršene kemije između jednostavnog i učinkovitog. Rifovi se nadograđuju prodornim ženskim vokalom i karizmom koja žanje uspjeh i simpatije. A ako tome dodamo činjenicu da smo bili počašćeni soft erotskim trenutkom u obliku Juliettina strip teasea… Zamalo bih zaboravio da smo već drugi put doživjeli obradu koja je nadmašila očekivanja. Juliette & The Licks nadogradili su energiju disco komada ‘Hot Stuff’ i odveli ga na viši plato. A kad pomislite da je cura tek muha jednodnevka, pogledajte police kakve vama bliske trgovine i ipak poslušajte neki od triju albuma (preporučujem ponajprije Four On The Floor, koji je izašao prošle godine). Mislim da će vas gospođica Lewis ipak uvjeriti.

 

MIA.: 18.10 – 19.00
Pri definiranju austrijskog i njemačkog glazbenog ukusa čovjek zapadne u dilemu ako ne poznaje željezni repertoar s malih ekrana RTL-a i ORF-a, gdje je sve što iz zvučnika zvuči na njemačkom deležno pune podrške i užitka. MIA. nikako nisu iznimka. Gotovo mafijaški izgled pratećeg sastava, koji samouvjereno koračа na pozornicu, nekako se tuče sa scenografskim postavom kulisa kojima na cirkuski način prezentiraju svoj posljednji veleum Zirkus. Točku na i kičastom imaginariju dodaje pjevačica koja skače na pozornicu odjevena u roza suknjicu i s golemim bijelim krilima na leđima. Berlinski kvintet čine njemački pop-rockeri Gunnar Spies (bubnjevi), Robert “Bob” Schütze (bas), gitaristi Andy Penn i Ingo Puls te ostarjela djevojčica čudne frizure – pjevačica Mietze Katz. Svoj desant na pozornicu započeli su pjesmom ‘Engel’, gdje je Mietze na kraju ipak odbacila svoja krila, a sve brojnija masa od nekoliko desetaka tisuća glava padala je u stanje potpunog užitka. A zapravo nisu ništa drugo nego Eurosong drop-outs, bljuvotina slatkastog popa i mlakog niza šuplje zvučnih riječi nanizanih na njemačkom. Nastavljaju “posuđenim” rifom pjesme ‘Under Pressure’, koji prekroje u ubrzanu spodobu zbog koje se Freddie Mercury nedvojbeno vrti kao čigra u svom prerano iskopanom grobu. “Ice Heiss, Ice Calt…”. Gotovo je nemoguće bilo obuzdati masu poludjelih klinaca i klinki koji u nastupu vide potencijale što su onima koji ne govore njemački ostali skriveni. MIA. su lokalna atrakcija koja zna domoroce dovesti u ekstazu, a moja malenkost ostala je nad nizom jeftinih trikova, kičaste scene i ostarjele djevojčice koja podsjeća na to kako bi za deset godina mogla izgledati, recimo, Lara Baruca, posve nepogođena i hladna kao šnicla u vašem zamrzivaču. Ravnoteža između glazbe i zdrave mjere dobrog ukusa te svega negativnog bila je narušena. Mene je izmorilo crvljanje u donjem dijelu abdomena, a MIA. su nakon niza “hitova” kod domaćih požnjeli ovacije na nogama.

BEATSTEAKS: 21.00 – 22.00
Prethodna ljuljanja zamijenio je nagovještaj niza živahnijih ritmova, koji je ionako šarenoliko društvo emoa, nježnih duša i ostalih ukrasa suvremene pop kulture poduprio još i hrpama skate punk opreme. Prostor je bio napunjen do posljednjeg kutka. Ljudi su se gurali pred binom, na stazama, a oni željni boljeg pogleda, koji su imali malo više drskosti i hrabrosti, okupirali su i krovove kemijskih zahoda ili stajali na pisoarima. Na pozornicu su, nakon duljih priprema, dojurili vokalist Arnim Teutoburg-Weiss, gitaristi Bernd Kurtzke i Peter Baumann, basist Torsten Scholz, a za bubnjeve je sjeo Thomas Götz. Kvintet kojeg i mi već dobro poznajemo, jer su temeljito prodrmali i uzburkali domaću koncertnu scenu na prošlogodišnjem Trnfestu, bolje se odaziva na ime Beatsteaks. Berlinski punk rockeri zaorali su ledinu i potaknuli brže kucanje srca dinamičnim setom u kojem su briljantno ispleli trenutke sa svih pet albuma. ‘Cut Off The Top’, ‘Loyal To Noone’, ‘Demons Galore’ i ‘I Don’t Care As Long as You Sing’ podizali su vrućicu večeri koju je načinjalo blago rošenje kiše. Ekstaza je slijedila ekstazu i svi vi koji ste mislili da je skate punk attitude zamro, promijenili biste mišljenje već nakon prvih nekoliko minuta. Naravno, naglasak je bio na predstavljanju ovogodišnje ploče .limbo Messiah, koja je, primjereno vremenu, ublaženija inačica materijala s ploča poput Smack Smash, 48/49 i Living Targets, ali intenzitet neprekinute veze između publike i izvođača na pozornici dokaz je da je punk daleko od toga da bude mrtav. Lagwagon, NOFX, Pennywise i Good Riddance referentni su okvir kojim bi se mogao opisati dio glazbenog spektra što su ga berlinski punk magovi utjelovili u nešto vlastito i prepoznatljivo, ali radi se o nečemu više. Arnim povlači konce verbalnim zafrkavanjem tako rutinski a ipak životno da su crowd surfing, zbog kojeg su zaštitari imali nemalo posla pa su razgrijane klince i klinke prebacivali preko ograde kao na pokretnoj traci, pogo i vikanje bili tek dio igre podbinskih marioneta. Svjedočili smo masovnoj histeriji i ne mogu zamisliti da sam doista bio svjedok toga da je četrdeset tisuća glava velika masa jela s ruke Beatsteaksima kao za šalu. Igrali smo se igrica i uživali. Katarza osjećaja bila je prirodna posljedica nečega što bismo mogli smatrati čak i vrhuncem dana prije pravog vrhunca dana. Tko je ovo ovaj put propustio, moći će propušteno nadoknaditi već u listopadu u Ljubljani…

 

 

DIE ÄRZTE: 00.40 – 02.40
Berlin je nedvojbeno jedno od glavnih epicentara europskog punka. Stoga nije nikakvo iznenađenje da su posljednji nastupajući, trio Farin Urlaub, Bela B. i Rodrigo González, poznatiji kao Die Ärzte, svoje korijene pustili u njemačkoj prijestolnici. U dva vala, u kojima su djelovali između godina 1982-88 te od 1993. nadalje, izklesali su sirovu mješavinu punka, rocka i popa koja se, vjerovali ili ne, i dalje prodaje kao luda. Kiša je postala već agonično naporna, ali masa mladih tijela pod binom došla je prkositi vremenskim i alkoholnim neugodnostima i rajati do gorkog kraja. Ako već nema düsseldorfskih veličina Die Toten Hosen, onda će za zabavu pobrinuti stričeki “Doktori”, koji poslužuju prljavu inačicu slušljivosti, njemačkog i primitivne zabave. Guinnessova knjiga rekorda ima ih upisane u rubrici najkraćih singlova, gdje su u 30 sekundi rekli sve što misle o Yoko Ono, a ovaj se put kišni festival pretvorio u agoniju predstavljanja beskonačnog niza hitova prošle, napola prošle i djelomično izblijedjele prošlosti, koja mi nije davala pravog povoda za samouništenje, pa sam radije krenuo prema šatoru i iza sebe ostavio promočenu gužvu koja miriše po znoju, pivu i testosteronskoj zabavi, željnu masu koja je doživljavala simultani isključak na skladbe s albuma Männer Sind Schweine, 13 i ostalih. “Oi, Oi, Kill The Nazis!”, čime se kitilo nekoliko klinaca u starinskim uniformama (mislim na klince u publici koji su išli tražiti sranje), ipak je loš razlog za ustrajanje, a jeftina prehlada ili potpuna iscrpljenost kao putna zaliha za veliki finale, zar ne?

 

GREEN STAGE:

tekst: Aleš Podbrežnik

fotografije: Aleš Podbrežnik

GHOSTS: 14.25 – 15.10
Kao i dan prije, FreQuency festival se i danas počeo na Green Stageu. Engleski indie rockeri Ghosts zauzeli su ga prema rasporedu nastupajućih prvi. Mekan prirodan zvuk, predvidljiv lijep poppy zaokružen scenarij, nevjerojatno ukusan za uho i s nevjerojatno izrađenim osjećajem za slaganje visokopjevnih kompozicija, s točno odgovarajućom bojom glasa pjevača Simona Pettigrewa, koji se tijekom pjevanja nije ustručavao ni izdašno koristiti akustičnu gitaru. Glazba s opasno infektivnim hifama koje se najvećim mogućim intenzitetom razrastaju po radijskim valovima, krajnje ljubazno ušno zveckanje. Grupa je u lipnju ove godine izdala prvijenac “The World Is Outside”, koji je naišao na zavidne ocjene općeg odobravanja. Grupa je s tog albuma izdala već tri singla i sve ih je predstavila i na svom nastupu na Salzburgringu, dakle skladbe Ghosts, The World Is Outside i Stay The Night. S razigranijom skladbom kova Stop, dečki su se tijekom koncerta odlično rastvorili, ta je iznenadila ugradnjom disco dance 70’ies trika u refrenu i nije skrivala ni elektroničke primjese… Ljudi je ispod bine bilo manje u usporedbi s prvim danom i istim satom ovog dana. Jednostavno, kiša je obavila svoje. Ghosts su priredili odličnu otvorenje, ponudili su dovršen nastup, ponudili zdravu mjeru tipičnog engleskog crnog humora i prikazanim materijalom potvrdili veliki potencijal za komercijalni proboj i smještaj u polje glazbeno zdravog pop rock mainstreama.

FOTOS: 15.30 – 16.15
Nježnu pop rock koprenu koju su ostavili Ghosts na kraju svog nastupa u tren su rasplinuli puno drskiji i arogantnije usmjereni Fotos. Nijemci iz Hamburga udarili su nekom vrstom sinteze punk rocka, kojom je zapovijedao frenetični glavni vokal pjevača/gitarista Toma Hesslera, s uključcima darkerski zamotanog antičkog razdoblja s kraja osamdesetih (post punk rockeri). Njemački odgovor na Franz Ferdinand ili Bloc Party, u prolaznoj mjeri tu i tamo čak i Kaiser Chiefs… zagrijao je publiku puno intenzivnije od prethodnika Ghosts. Skladbe Komen Zrruck, Giganten ili Es reißt uns auseinander… Hessler, motor Fotosa, pokazao se kao odličan komunikator, podstrekač raspoloženja, grupa je bila, unatoč kiselom vremenu i turobnoj nebeskoj obojenosti, krajnje razigrana i otkačena kako dolikuje diletantizmu. Kompaktna adrenalinska gužva s bine pod binu i natrag, publika je rajala s grupom. Za sve to ne trebaš Einsteina, samo jaja za jednostavan i izravan rock’n’roll pristup, a Fotos su dokazali da to definitivno znaju i poznaju!

!!! (CHK CHK CHK): 16.35 – 17.25
Inxs na kiselini? Poslužite vruće! Amerikanci koji djeluju od 1996., nastali na ruševinama grupa The Yah Mos, Black Liquorice i Popesmashers, nadogradili su raznolikost doživljenih raspoloženja Green Stagea. Nakon lijenog uvoda, koji su gradili elektronski uzorci i uz koji je svu pozornost preusmjerio na sebe pjevač Nick Offer podrugljivim muzanjem i izvijanjem. Offer s kvrgama, koje su prolazno podsjetile na nedodirljivog Apolona žena Morrisona, djeluje kao da se napaja energijom. Prvih nekoliko trenutaka, koncentracija… Prasne. Naglo katapultiranje ritmike je tu. Naoštreno iskusan tim udario je zanimljivom skovanicom tehno dance ritmike u koju se lijepo uklopio funkoidno zaletan bas, sa zavjesom valovitih sintetizatora, umetcima puhača, rockovskim dodirom gitara koje su u zvuku kolebale sve od Inxs plain rifova do psihodelične disonance ostavštine praotaca sedamdesetih te funky hoda po wah-wahu. Istaknuta pojava Nicka Offera s vokalnim provalama koje se kreću od neo punk bjesnila RHCP do Inxs soul nagovještaja. Grupa je uvjerila izvanrednim raspoloženjem Must Be The Moon, Hearts Of Hearts, All Of My Heroes Are Weirdos s ovogodišnjeg novog albuma “Myth Takes”. Divlje galopiranje kroz čvrst plesni beat, podržan elektroničkim uzorkovanjem, u vezi s klasičnim dodacima prirodnog zvuka gitara i bas gitare stvorilo je iznenađujuće učinkovitu platformu za odskok u jamm-up ludilo i ispod bine. Zaista je impresivno bilo promatrati neopterećeni narod koji je još prije pola sata ludovao na Fotos kako se potpuno prepušta posve drugoj energiji koju su stvorili dolaskom na pozornicu !!! (Chk Chk Chk). Odbijeno ime, odbijena igra i odbijena fuzija. Ali smjelo, logično (fuzionistički prihvatljivo uspjelo) i zavodljivo. Grupa vrijedna pažnje svih koji tražite jednostavno za uši i jednostavno da vas odvede u ljuljanje, čvrstu plesnu ritmiku, s blažim dodirom prljavog rock karaktera. Unatoč općoj pozitivnoj ocjeni, grupu je zadesila blaža munja s neba, jer ih je prije deset dana (računajući od dana nastupa na Frequency festivalu 2007.) neopozivo napustio drugi vokalist John Pugh. Navodno su se dečki posvađali nakon nastupa grupe na festivalu Lollapalooza. Tako je Nick Offer na vokalima odvozao sve sam. Neopterećeno i suvereno.

THE SOUNDS: 17.45 – 18.35
Švedani The Sounds u postavi Maja Ivarsson (vokal), Felix Rodriguez (gitara), Johan Bengtsson (bas gitara), Jesper Anderberg (synthesizer), Fredrik Nilsson (bubnjevi) vratili su na Green Stage pravu retro eighties alternativnu sliku. Pravi alter bendić, koji se snažno oslanja na ostavštinu grupa The Mission, Joy Division, The Sisters Of Mercy, dakle jednostavan ritmički galop, naglašena bas noga, lagani i neizraziti rifovi s mrvicom drske punkoidne objave, sve zajedno odjeveno u prevladavajuće zahvate primitivnih “Oberheim synthesizer” zvukova s kraja sedamdesetih odnosno takvih pionirskih dodira prvijenca Depeche Mode i Yazoo iz prve polovice osamdesetih te naravno s karizmatičnom, dugonogom plavušom, punom uzbudljivog arogantnog šarma, Majom Ivarsson na vokalima, koja je oživjela na pozornici izravne paralele s Blondie. Jednostavno i intenzivno podkožno, sveopći melankolični dodir! Svakako sa skladbama Painted By Numbers, Tony The Beat, Living In America ili Ego točan zalogaj za dark nostalgičare, ili za svakog juvenilnog pojedinca otpornog na rock recikliranje. Švedani su znalci. Jednostavno savršeno odsvirano, otpjevano… zapravo ih s te strane njihova zvuka i izvedbe materijala u trenu možeš zamijeniti za anglo-američku rock grupu. Nova i vrlo dobrodošla razbibriga na Green Stageu.

JIMMY EAT WORLD: 19.05 – 19.55
Američki punk hardcoreovci, recimo im i emo coreovci – “lijepi emići”, silno popularni među ženskom djevojačkom publikom, rodom iz Arizone (SAD), izabrali su set listu sastavljenu od najvećih uspješnica, s većinskim udjelom drsko usmjerenim u najvišu automobilsku brzinu adrenalinske žurbe vođene visoko uzbuđenom ručicom, koja je bila upravo skrojena festivalskom raspoloženju. Prvi put u drugom danu FM4 FreQuency festivala na Green Stageu publika ispod bine euforično je jedinstveno eksplodirala, iako je kiša, kiša, kiša i opet kiša općenito privukla znatno manje posjetitelja “u poskok” pod binu nego dan prije. A ipak to nikako nije utjecalo na pozitivno raspoloženu klimakteriju te konzistentno visoku fluktuaciju energije na relaciji grupa – publika i obratno! Postava Jim Adkins (vokal, gitara), Tom Linton (gitara), Rick Burch (bas gitara), Zach Lind (bubnjevi) otvorila je svoj koncert skladbom Bleed American te kroz minute druženja s poludjelom publikom dijelila te trenutke izvedbom skladbi (redoslijed nije posve točan) Get It Faster, Blister, Sweetness, The Authority Song, A Praise Chorus, Lucky Denver Mint, Hear You Me, Go Big Casino, Futures, Work te Pain. Jimmy Eat World predstavili su se u svjetlijem svjetlu drugog dana festivala, u usporedbi s ostalom binskom konkurencijom, čemu definitivno kumuje nešto dulja prijeđena kilometraža od četrnaest godina postojanja grupe te bogato iskustvo, među ostalim i ono stečeno na zajedničkoj turneji s Green Dayom.

THE GOOD THE BAD & THE QUEEN: 20.25 – 21.25
Nastup projekta šefa Blura Damona Albarna bio je za mene osobno trenutak koji sam na Green Stageu, dana 16.08.2007., najnestrpljivije iščekivao. Mrzitelj Kaiser Chiefsa, Oasisa i još koga iz onog brit do post brit pop filma, istoimenim je prvijencem zasigurno dosegnuo točku najintenzivnijeg artističko-intelektualnog glazbenog procvata. Odličan indie rock, prožet potresnom ezoterikom psihodeličnosti i teatra genijalnih vizualizacija (kombinacija scenskog postava i osvjetljenja pozornice), koji se temelji na intenzivnoj gradnji zvuka klavijatura, osobito onih s rustikalnim zvukom, kao što su mellotron, klasični klavir, dodiri mooga, što je bilo poduprto ženskim gudačkim kvartetom čelo, viola, violina, violina…brrr.

Ukratko… prvi je na pozornicu, obasjan kreacijom čiste bijele svjetlosti, kroz gustu maglu zakoračio basist Paul Simonon, bivši član razvikanih The Clash. Povukao je još posljednji dim cigarete, uživao posljednje molekule ekstrakta i katapultom napravljenim od palca i srednjaka lijeve ruke rutinirano i u stilu poznate škole nestašnih dječaka The Clash fucnuo ga pod svoju lijevu stranu pozornice. U dekadentnoj nošnji od noćnog lutanja dobrano izmoren, pokriven izgužvanim šeširom… ljudi je bilo čak osam na pozornici, uključujući gudački kvartet, Simona Tonga (The Verve, Gorillaz) obloženog tipkama klavijatura i nigerijskog bubnjara Tonyja Allena (Fela Kuti), kad se kao posljednji, deveti na pozornici pojavi najatraktivniji član, Damon Albarn (Blur, Gorillaz), glavni inicijator projekta The Good, The Bad And The Queen. Projekt iza sebe ima sjajnu ploču istoimenog naslova, koja je izašla ovog travnja. Ona nosi koncept o modernom londonskom životu. The Good The Bad And The Queen mislili su i na izvanredan scenski postav. Uz ujednačenu nošnju, u pozadini je pozornicu krasio rastegnuti platno, koje se motivski odnosilo izravno na samu naslovnicu albuma i koje je vidiku dodalo pravi osjećaj scenske trodimenzionalnosti. Tko poznaje album, zna da je riječ o raspoloženju koje je stvoreno pod snažnom notom psihodeličnosti i uz to valovanje nježnih preplitanja posve prirodnih, profinjeno ublaženih zvukova, koji nehotice u trenu djeluju hipnotizirajuće. Tako će mu biti posve logično da na pozornicu spadaju kolaži blagih prelijevanja bijele, plave i ljubičaste… stalno kroz igru magle. Pravi London usred Austrije! Albarn i kompanija odsvirali su u cijelosti album “The Good The Bad And The Queen”, od glave do repa. Vođa je uvodnu History Song otpjevao postavljen u prvi plan i u čistoj ulozi vokalista, a uz sljedeću 80’s Life presjeo je za klasični klavir u pozadini.

The Good The Bad And The Queen bili su jedna od najinteligentnijih stvari koje su se dogodile na Green Stageu, pa i više, možemo slobodno reći na cijelom Frequency festivalu 2007. Projekt koji potvrđuje izniman artistički talent Albarna, jer je Albarn glatko “izuo” javnost već genijalnošću svojevrsnog glazbenog ekspresionizma u Gorillazima i koji trenutno oživljava svoj Blur (pa eto, opet je došlo vrijeme za dobru zaradu), na pozornici je zaživio snažno intenzivno i realistično! Kemija nastupajućih odmah je stvorila posebno raspoloženje u kojem si lebdio, odnosno nosili su te valovi izgrađeni od posve prirodnih rustikalnih zvukova, s naglašenim primatom klavijatura (preplet kolaža između klasičnog klavira, mellotrona, blagih a bistroumnih začina elektroničkih uzoraka), ispod kojih se kontrastno šetala posve slobodno ritmički topla (zanimljivo, s obzirom na inače hladnoću većinskog raspoloženja) i čvrsta linija bas gitare te istraživačkih bubnjeva, osobito se iskrio Allenov jazzy dodir u Three Changes, smještenoj pri kraju nastupa. Koncertić se odvrtio u tren. Jednostavno stvoreno raspoloženje, turobno, transcendentalnog dodira, usisalo je slušatelja u poseban paralelni svijet iz kojeg si se vratio tek kad su Albarn i kompanija doista pomahali publici u znak oproštaja i kad su na pozornicu utrčali prvi roadieji. Savršena izvedba, nevjerojatna suzvučna integracija ženskog gudačkog kvarteta i generalno zvučno obilje satkano od mnogih sitnih poteza, posve prirodnog podrijetla, čak i gitara bez daška distorzirane neuroze, posve sigurno smještena u rukama akustike do pola akustike… s Albarnovim besramnim koketiranjem s “beatlesovštinom” bila je toliko uvjerljiva da mi je trebalo nekoliko trenutaka da se posve otrijeznim i svemirskom letjelicom vratim na svoju “realnu zemaljsku os”, vrhunac koncerta bila je završna naslovna skladba albuma i projekta, s dodirom Bowiejevskog šarma (čitaj: disonantne komunikacije klavijatura između Albarna i Tonga, uz dodatak efekta puhača), na kraju sam zaboravio da stojim potpuno promočen na kiši… The Good The Bad And The Queen predstavljali su tako vrhunac drugog dana festivala. Englezi pač znaju najbolje pokazati u istom dahu, kroz ostavštinu rocka, pointu neba i pakla!

JAN DELAY: 21.55 – 23.10:
Eh… čemu je to trebalo?!?! Jan Phillip Eißfeldt, umjetničkim imenom Jan Delay ili “zakašnjeli Janez”, njemački pjevač rodom iz Hamburga, dohrlio je na pozornicu s puhačkom sekcijom, back vokalisticama, dvojicom udaraljkaša i ostalim klasičnim dijelom postave (klavijature, bas gitara, gitara, bubnjevi), da zagrije pomokrenu publiku. Svoju je namjeru počeo ostvarivati smjesom hip hopa, reggaea, duba, funka. Dobrodošli na ples! Naravno, njemačko pjevanje stihova. Jednostavno se u novoj dimenziji stvorenog nisam snašao. Ni umom, ni vibracijom. Publika je bila suprotnog mišljenja. Ona se doslovno otkinula, kao da je cijeli dan čekala takav trenutak pod binom Green Stagea. Neka novodobna njemačka inačica Blood Sweat And Tears, nije ni tako glupa ni neprimjerena doskočica, s vokalom koji vuče stihove kroz nos, na njemačkom, Eros Ramazzotti varijanta, ah samo što je on Talijan… no hja… kod RockLinea nismo baš doma u plesnim beatovima, a ipak je postava iznenadila i okorjelog rockera kakav sam ja, kad je svirala vijenac najpoznatijih motiva pop dance uspješnica, koji je otvorila uključkom, za puhački dio sekcije svojih članova prilagođenog, vodećeg gitarskog hard rock motiva “Rocky” evergreena Eye Of A Tiger (orig. Survivor). Kako god, smatram da ovakve postave ne spadaju na festivale tipa Frequency, jer dodatno povećavaju već ionako u nebo vapijuću današnju nejasnoću termina “alternativni rock” i trebalo bi ih s ovakvih pozornica kakva je Frequency festival istjerivati vatrom i mačem. Kako rečeno, moje je mišljenje bilo osmaljeno, jer je masa luđački rajala i vrtjela se pod binom u kremenim plesnim taktovima… Sad pa razumi tinejdžera koji je istodobno ludovao na Jimmy Eat World i Jan Delay,… ah ti Germani… glazbena globalizacija uma. Svima se odjednom sviđa sve.

INTERPOL: 23.40 – 01.00
Jedna od najnezgodnijih stvari dogodila se na festivalu kad su nastupali Interpol. Grupa je naime bila na rasporedu istodobno s Nine Inch (s)Nails, koji su nastupali na susjednom Race Stageu. Za Interpol čovjek smješten u Europi ne dobiva priliku da ih može gledati kako nastupaju baš svaki dan. Jebeš dakle jednom za promjenu “devet inčnu ličinku”. Kišilo je… brrr, ali ispod bine se unatoč trulenju s neba i konkurentima na susjednoj pozornici okupila poveća masa naroda, koja je sporadičnim pjevanjem stihova već počela zagrijavati svoje glasnice u iščekivanju svojih heroja, indie rockera iz New Yorka, u postavi Paul Banks (vokal, gitara), Daniel Kessler (gitara, prateći vokal), Carlos Dengler (bas gitara, klavijature) i Sam Fogarino (bubnjevi). Oni su jedva dobar mjesec unatrag (računajući od 16.08.2007.) izdali svoj treći studijski album naslovljen “Our Love To Admire” i tako otvorili svoj nastup s Pioneer To The Falls, uvodnom skladbom najaktualnijeg studijskog dostignuća! Brrr… Ovo nije svakodnevno! Ovo je srhljivo mračno! Ledeno, da se smrzne u kostima… Paul s provalničkom kapicom, skrhanog pogleda, s prepoznatljivim glasom, nešto niže intoniranim, kroz koji se vila vibracija nečega nepoznatog, mistično tajanstvenog, čak blago zlobnjikavog, posve specifičan vokal, rođen izravno za smještaj u prostor između treperavo vibrantnog visokovolumenskog basa, zavijajućih svemirskih synthesizera, zdepastih gitarskih zahvata naslonjenih na snažan reverb efekt ili jednostavno jedno- do dvožičnog jednoglasnog kliznog šetanja duž vrata gitare, što je važan gradivni element izraza grupe, s dodirom mračne post punk atmosfere s kraja osamdesetih. Pozornicu je ponovno zahvatila gusta magla.

Dečkima je bila namijenjena pristojna minutaža da se konkretnije razmigolje, na veliko veselje obožavatelja, jer će ih vjerojatno trebati dulje čekati da se opet pojave u Europi,… No hja i ne, stisnimo zube do studenog 2007. Tako je grupa razmjerno dozirala materijal sa sva tri albuma u svoj repertoar, u kojem se odlično snašao i najnoviji. Poseban kontrastno atmosferičan učinak bio je uhvaćen između stjenovite karakteristične kombinacije beat rifa u zavodljivo romantičnoj Rest My Chemistry, u kojoj Kessler karakterističnim scenskim kretanjem (tog je gitarista u uvjetima kad je pozornica visoka 3 m praktički nemoguće normalno slikati “foto zrikavcem” Canon G7) nije skrivao svoju uživljenost u grabežljiv zvuk koji je izvlačio iz svoje gitare – Gibsonove kopije ES 335. Zasanjanom visokoatmosferičnom izletu slijedio je skok na jednako svježe skovanu Mammoth, s prodornom energijom potpune dezilu­zije i očaja, zarazan ubrzani drive – jedan od triju izdanih singlova nove ploče, a i do izvedbe preostalih dvaju The Heinrich Maneuver te No I in Threesome Interpol nisu ostali ravnodušni. Interpol su potvrdili da posjeduju sebi svojstvenu karizmu, da se i dalje učinkovito razvijaju u artističkom smislu naprijed i prema gore, jednostavno energija tijekom nastupa bila je jedinstvena i za grupu i za Frequency, a za takvu je teško naći reference. Takvih bi grupa čovjek poželio više na ovakvim festivalima “alternativne rock” glazbe. Radi se o tipičnom zdravom indie rocku i zapravo udovoljavanju zahtjevima Green Stagea, koje su dan prije na posve samosvojan način dali društvu The Dandy Warhols. Inteligencije i pol! Uz The Good The Bad And The Queen, apsolutni su-vrhunac drugog dana festivala. Pravo sam odahnuo nakon ušne torture s Jan Delay.

U Interpol ćete naći specifičnu energiju, specifičan izraz i uz to odličnu mjeru kompozicijske varijabilnosti unutar osnovnih motiva skladbi koje grupa piše. Dakle esencija i duh grupe jedinstveni su, a to pruža grupi manevarski prostor da stvara raznoliko, a da ne okrene leđa vlastitoj esenciji, što je poanta zdravog izražavanja svakog izvođača kroz posredovanje jedinstvenog jezika glazbenog univerzuma, ako ga naravno nađeš, a toga je danas sve manje. Interpol su se predstavili kao vrhunski uigran bend i bez obzira na ledeni piš koji vije u njihovu stvaranju svojevrsnog raspoloženja, tijekom koncerta uputili su publici riječi: “Dva dana smo ovdje i nismo još vidjeli tako lijepu zemlju. I to vrijedi i za vas, draga publiko!” Možda uz to još i nagovještaj Banksu i kompaniji da se jave i u Sloveniji, jer će u tren promijeniti mišljenje o najljepšoj zemlji. Bez obzira na činjenicu da su na Race Stageu već počeli bjesnjeti Die Arzte, ljudi ispod pozornice Green Stagea tijekom nastupa Interpola nisu otjecali…

INTERPOL set lista:
1. Pioneer to the Falls
2. Obstacle 1
3. Narc
4. Say Hello to the Angels
5. Rest My Chemistry
6. Mammoth
7. Hands Away
8. Slow Hands
9. No I in Threesome
10. The Heinrich Maneuver
11. Evil
12. Not Even Jail
13. PDA
——————
14. NYC

FREUNDESKREIS: 01.30 – 02.50
Ludilo. Nakon Interpola smo, unatoč kasnom satu i nemilosrdnom prskanju s neba, mogli svjedočiti masovnom preseljenju naroda s Green Stagea na Race Stage. Očito su ljudi nakon Interpola radije izabrali “zubate liječnike” nego još jedan njemački hip hop trik iz Stuttgarta, a nije im se dalo ni čekati novih pola sata da se pozornica pripremi kako se šika. Maximilian “Max” Herre, “Don” Philippe Kayser, Martin “Friction” Welzer, ne samo da su daleko nadilazili moje opće poznavanje glazbenih oblika namijenjenih zabavi, nego sam uz vlastitu poznavateljsku nemoć ponovno osjetio i nemoć i bespomoćnost organizatora da takvim pozivima grupama kao što su Freundeskreis na festivalu namijenjenom predstavljanju alternativnog rocka zadržava ljude pod binom kako bi se prodalo što više piva i hrane. Repanje na njemačkom, francuskom, engleskom a kamoli esperantu… sve lijepo i pošteno, ali u nekom drugom filmu. “Laku noć” rekao sam i izabrao radije klizalište tonaže blata u koncentracijskom logoru južnog kampa, kamo sam se uputio drndati. Aleluja, šator je još uvijek stajao kad sam stigao…

I drugi je dan ostao bez višnje na vrhu šlaga voćne kupe. Jednostavno opet zbog činjenice da nije bilo velikog headlinera na Green Stageu i krivnje organizatora što razbija zdravu rock energiju pozivima grupa koje na festival ne spadaju.