Autor: Rok Klemše
Izvođač: Vendetta
Izdavač: Metal Axe Records
Izlazak: 2007
“Thrash is back!!!” Doista, u zadnjih godinu-dvije thrash metal se polako, ali uporno ponovno budi i penje na prijestolje metala. Zlatne godine thrasha, koje su trajale sve do početka devedesetih, naravno su prošle, ali velikani thrash metala još nisu rekli zadnju riječ. Bay Area scena se ponovno budi, a najveći thrash metal događaj svih vremena, kultni koncert Thrash of the Titans 2001. godine (događaj je organiziran kako bi se prikupio novac za oboljelog od raka, Testamentova vokalista Chucka Billyja, i nažalost preminulog Death masterminda Chucka Schuldinera), očito joj je dao novi zamah. Nova ploča Exodus je pred vratima, nasljednika ploče The Gathering Testament možemo očekivati sljedeće godine, Megadeth uporno snimaju još od zlatnih osamdesetih, Metallica je po zadnjim koncertima kao nova, najavljuje se i dugo iščekivana ploča Heathen, a mogli bismo još nabrajati.
Za razliku od svojih američkih kolega, predstavnici njemačkog, tzv. teutonskog thrasha bili su vrijedniji i ustrajniji. Ako izuzmemo kraću stanku Destruction, sveto trojstvo njemačkog thrasha, koje čine spomenuti Destruction, Sodom i Kreator, neprekidno djeluje već dobrih 20, 25 godina. Nažalost, uz tako velika imena često se zaboravljaju manji, ali ništa manje kvalitetni bendovi. Jedan od takvih je kultni njemački thrash sastav Vendetta, koji je u kasnim osamdesetima izdao dva odlična albuma – Go and Live… Stay and Die (1987) i Brain Damage (1988) – koja su se više nego s brutalnijim njemačkim thrashom uspoređivala s Bay Area thrash metalom. Vendetta je potom tiho otišla u zaborav… No 2002. se iznova formirala, s pomlađenom i osvježenom ekipom (iz originalne postave u Vendetti danas ostaje samo basist Heiner) te počela stvarati na novoj ploči, koja je ove godine, 19 (!) godina nakon albuma Brain Damage, konačno pred nama. Pripremite se na mržnju, Vendetta se vraća!
Potpuna promjena postave dakle donosi i promjenu stila, zar ne? Pa, ima tu nešto istine, ali to nije sve. Vendetta i dalje zvuči otrovno thrasherski, samo što je Hate nešto modernije obojen thrash metal. Ne, ne bojte se, ne radi se o nekom novom, već stotinu puta prežvakanom “core” zvuku. Vendetta prokleto dobro zna što je stara škola thrasha i toga se i drži, samo što je produkcija ovog albuma nevjerojatno dobra. Za razliku od praktički svih velikih thrash albuma, koji su, ruku na srce, producirani prilično površno (no, to je također dio njihova šarma), Hate je napokon thrash ploča na kojoj mogu mirne duše reći da se napokon čuje i bas (osim ako u bendu nemaš Stevea DiGiorgia, naravno), jer bas gitara bez problema parira gitarama. Štoviše, Heinerov bas ima baš nevjerojatan “groove”, koji gitarama daje odličnu podlogu, a Lubberovim bubnjevima još bolju potporu, a povremeno na površinu isplivi i poneki odličan bas “lick”. Heiner je u studiju snimio i ritam gitaru, jer se nažalost član originalne postave, gitarist Daxx, odlučio da će sudjelovati samo u pisanju ploče. Iako solo gitarist Frank odsvira nekoliko vrlo solidnih dionica i par odličnih solaža, ploči ipak nedostaje koji oštriji riff više, zato se nadam da će Vendetta u budućnosti u svoje redove uzeti još jednog gitarista.
Tekstovi ploče Hate, kako i priliči naslovu, ljuti su, razjareni i većinom upereni protiv društva. Jeste li primijetili da još nisam spomenuo novog vokalista Maria? Čekao sam da njegov vokal mogu povezati s tekstovima, jer ih oštrim, agresivnim, pravim thrash vokalom naprosto više nego odlično interpretira. Mario uglavnom ostaje u srednjim registrima, gdje njegov vokal bezobrazno podsjeća na mješavinu nekog Chucka Billyja i Jamesa Hetfielda u najboljim godinama (razdoblje Kill ‘Em All, naravno), mjestimice zađe i u visine, ali nekakav “Russ Anderson style” falset ipak ne očekujte. Svoj bijes prema današnjem društvu i politici Vendetta najbolje opisuje u odličnom thrasheru Lying Society i anarhičnoj Rise for Revolution, koju najavljuje dio govora I Have a Dream Martina Luthera Kinga. Najzanimljiviji tekst albuma pak je zasigurno onaj kratki, ali slatki ep o kartaškom vojskovođi Hannibalu. Kao što je taj vojni strateg sa slonovima prešao Alpe, tako Vendetta thrashom leti na vrhove!
Nažalost, najveći je nedostatak inače vrlo dobre ploče njezina kratkoća. S nepunih pola sata dečki baš i ne opravdavaju 20-godišnju odsutnost. Taman kad te počnu boljeti vratni mišići i bubnjići, Vendetta te prilično neprijateljski prekine usred thrash užitka. Toliko te nabrijaju da negdje duboko odjekuje: “hoću još!” S Hate Vendetta doduše nisu stvorili novu revolucionarnu thrash metal ploču, ali je još kako lijepo vidjeti da i nakon tako duge odsutnosti još pronalaze motivaciju i želju za sviranjem. A to je u konačnici bit svakog glazbenika kojeg ne tjera samo zarada. Vendetta, dobrodošli natrag, mržnju ste posijali, a držimo fige da ćemo ovaj put čuti više od samo dvije ploče. Želite mržnju? Nazovite Vendettu!
Postava
Mario – vokal
Frank Heller – gitara
Klaus “Heiner“ Ullrich – bas gitara
Thomas Lubber – bubnjevi
Produkcija
Vendetta
Popis skladbi
1. Hannibal 03:10
2. Lying Society 02:53
3. Guerrillas 03:45
4. Hate 05:25
5. Prepare Your Self For Hostility 03:14
6. Mother 04:09
7. Rise For Revolution 04:15
8. Dead People Are Cool 02:58
