Izvođač: Montoya, Coco
Izdavač: Ruf Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 53.39
Ocjena: 2.5/5
Za razliku od ponekog štićenika blues maestra Johna Mayalla, Coco Montoya kao samostalna glazbena figura nikad nije uspio ozbiljnije razviti konkretnije glazbeno zaleđe, a još manje status s kojim bi se mogao othrvati najvećim tegobama stvaralačke krize. Ta je ovaj put doista pokazala zube! “I Want It All Basck” naslov je koji krije dosta značenja, a barem toliko koliko tumačenja i pokazatelja u kojem ćemo smjeru Mayallova gojenca ubuduće gledati kako njuška. Sumnji sad više nema. Coco Montoya je nakon prethodnog kolebanja sada konačno zapao u predvidljive, naporno suhoparne soul vode.
Zajednički nazivnik albuma uz rijetke iznimke ostaje slušljiv soul. Rečeno drukčije, dvanaestak odabranih skladbi čini probavljiv kolaž soula i bluesa. Prilično standardna kombinacija odmah se pokaže kao nadahnuća lišen glazbeni obraćaj manje zahtjevnoj slušateljskoj publici, dakle onom dijelu publike koji ne usudi gledati dalje od fabriciranog soula, friziranog po mjeri redovitog tovljenja masa apatičnih radijskih potrošača. Znači li to da je Montoya ostao prazan, posve bez ideja? Vrlo vjerojatno. Idejnu iscijeđenost čika sada kamuflira mutiranjem u prije spomenutog kormilara broda soula i bluesa. Tu se ujedno susrećemo s osnovnim problemom albuma. Neugodna je istina da Montoyinu vokalu nedostaje opipljive vjerodostojnosti, dakle upravo one za soul prijeko potrebne topline u glasu koja njeguje intenzivno valovanje emocija. Povrh činjenice da Montoya nikad nije spadao u kategoriju prvorazrednih vokalista (teško bi ga se strpalo i u ligu vokalnih prosječnjaka), utoliko više iznenađuje odluka kojom je u korist nepametne stilske levitacije hladnokrvno žrtvovao svoje najjače oružje, dakle čvrst zvuk gitare!! Montoya se svakako trudi, o tome nema nikakve sumnje, no ovdje ipak djeluje kao nezadovoljni bjelčić koji očajnički želi da se rodio kao crnac!
Manjak uvjerljiva karaktera u glasu, popraćen neočekivanom mlakošću gitarističkog izričaja koji bivakira duboko u podrumu standardne ljestvice šesterožičane umjetnosti, brzo vodi do neugodne monotonije koja se bez žaljenja i grižnje savjesti gomila u pozadini skladbi “I Want It All Back”, “The One Who Really Loves You” ili “As Close As I Have Come”. Upravo je naslov potonje itekako na mjestu, barem što se tiče značenja, jer Montoya na spomenutom motivu strpljenje slušatelja stavlja na kušnju vrećicom jače začinjenih recepata iz glazbene kuhinje Roberta Craya. Više sreće u nekom drugom životu, Coco! Uz prevladavajuće koketiranje sa soulom na albumu ostaje vrlo malo prostora za blues. Na neki način tome se možemo i veseliti, uzmemo li za primjer mladenku “Fannie Mae”, koja se bez sadržaja umorno vrti oko standardne blues forme. Ništa više od puke rutine Montoya ovdje ne uspijeva sastaviti.
Montoya se na sreću i opće olakšanje laća još jednog prilično neočekivanog manevra, ovaj put dosta suverenog spusta u funk vode, koji pristojno zaokružuje s “Don’t Go Makin’ Plans”. Približavanje staroj formi barem je toliko bježno koliko i naglo, no ipak ćete ga rado prihvatiti raširenih ruku. Iskustvo očito i dalje ostaje Montoyina vrlina, pa čiki na sreću još nije ponestalo ideja pri smještanju konkretno razvijenih pratećih vokala, kao ni pri diktiranju odziva inače prilično sramežljivo postrojenih puhačkih aranžmana. Nadajmo se da će Montoya ovo imati na umu već pri slaganju komadića sljedećeg albuma. Svakako bi se, vraćanjem biti, provela puno bolje!
Postava
Coco Montoya: gitara, vokal
Keb’ Mo’: ritam gitara
Jeff Paris: klavijature
Honey Alexander: klavir
Reggie McBride: bas
Rod Piazza: usna harmonika
Stephen Ferrone: bubnjevi
Courtney Branch: udaraljke
Produkcija
Keb’ Mo’ & Jeff Paris
Popis skladbi
1. Hey Senorita
2. I want It All Baclk
3. Forever
4. Cry Lonely
5. As Close As I Have Come
6. Life Of My Broken Heart
7. One Who Really Loves You
8. Fannie Mae
9. Don’t Go Makin’ Plans
10. She’s Gonna Need Somebody
11. Somebody’s Baby
