Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Galahad
Izdavač: Avalon Records
Izlazak: 1991
Trajanje: 56:43
Ocjena: 3/5
Galahad je u engleskim legendama bio onaj legendarni vitez Okruglog stola na dvoru kralja Arthura kojemu je bilo dano da ugleda sveti gral, čudotvorni kalež napunjen Kristovom krvlju, koji je na britanski otok navodno donio Josip iz Arimateje. Prema izvornoj legendi vidjeli su ga i vitezovi Bors i Percival, no kasnije je samo Galahad bio taj najplemenitiji vitez kojeg je zapala najveća moguća čast po vjerovanju srednjovjekovnih legendi. U modernim je vremenima Galahad ‘posudio’ ime engleskoj glazbenoj grupi koja je pripadala drugom valu progresivnog rocka, iako se na sceni pojavila tek 1985., dakle s manjim zakašnjenjem, kad su srodni sastavi poput Marillion, IQ, Pendragon, Pallas i Twelfth Night već bili čvrsto etablirana imena.
Isprva su Galahad, koji su svoj put započeli 1985., uglavnom nastupali kao predgrupa bez većih ambicija, no do 1991., kad su objavili svoj prvijenac »Nothing Is Written«, shvatili su da zapravo nisu nimalo lošiji glazbenici od članova razvikanijih neoprog predstavnika. Tada su konačno prešli među profesionalce i počeli ‘sazrijevati’ kao ozbiljni skladatelji. Na početku karijere, što se jasno čuje na većini skladbi s »Nothing Is Written«, Galahad su njegovali sličan glazbeni pristup kao poznatije, prethodno nabrojane neoprog postave, uz važnu razliku što su početkom devedesetih osuvremenili sintisajzersku tehnologiju i produkciju te je uvjerljivo odmaknuli od osamdesetih. Produkcija je ujedno i najslabija strana albuma »Nothing Is Written«, jer zvuči prilično tanko, što se posebno odražava na premalo dinamičan i izražen zvuk bubnjeva Spencera Luckmana.
Osim toga, ti veliki obožavatelji (klasičnih) Genesis neprestano su njegovali nešto tvrđi pristup od većine neoprog sastava, jer su neke gitarske fraze u režiji Roya Keywortha bile na granici hard rocka, što se dodatno pojačalo na njihovim kasnijim albumima. Pjevač Stuart Nicholson svojom je bojom glasa bio dovoljno karizmatičan i drugačiji od srodnih neoprog vokalista da je Galahadu donio važnu dozu prepoznatljivosti. Unatoč činjenici da je imao određene vokalne sličnosti s Fishom (ex-Marillion) i Peterom Nichollsom (IQ), dovoljno se potrudio da njegov pjevački pristup zvuči drukčije. Iako je riječ o prilično nadarenim glazbenicima i autorima zanimljivih aranžmana, dok su kao kvalitetni skladatelji sazrijevali postupno, do danas su ostali prilično opskuran, ali kultni bend s malom, no vjernom bazom sljedbenika.
»Face To The Sun«, vrlo pristojan otvarač albuma, sadrži zanimljive ambijentalne ukrase koji na krilima domišljate gitarske improvizacije i suptilnih sintisajzerskih tekstura postupno šire sveobuhvatnu enigmatičnu atmosferu. Nicholsonov teatralno usmjeren vokal potiče opću dramatiku, dok s prvom promjenom ritma nastupa zaokret u temperamentan dio s nabrušenim gitarskim pasažama. Keyworth zanimljivim gitarskim improvizacijama dokazuje da je već tada bio odličan gitarist, dok su oba klavijaturista koja su sudjelovala na ovom albumu, Mark Andrews i Karl Garrett, već na početku Galahadove karijere bili prilično lukavi tvorci veličanstvenih simfonijskih aranžmana.
Na »Chamber Of Horrors« čuje se i nekoliko melodičnih basovskih linija u režiji Tima Ashtona, uz pomoć kojih bend izgrađuje čvrstu podlogu za pletenje tajanstvenog i napetog ugođaja, u kojem ključnu ulogu odigrava Nicholsonov melodramatični pjevački pristup. »Evaporation« je melankolična balada u kojoj se Nicholson uz potporu profinjenih klavirskih aranžmana pokazuje kao majstor prenošenja dirljivih emocija. »Motherland« je dinamična skladba sa živahnim ritmičkim nijansama, borbenim gitarskim pasažama i višeslojnim sintisajzerskim teksturama, dok se Nicholson ponovno pretvara u teatralnog i osjetljivog ‘pripovjedača’ društvenokritičnih priča. U završnom dijelu, kad upadnu ‘zaprljane’ gitarske pasaže, na kratko ih opet odnese u nešto tvrđe vode. »Room 801« zvuči gotovo retrogradno zbog upotrebe novovalnih sintisajzerskih zastora i općenito je jedna od rijetkih skladbi na albumu koja po pulsu vuče prema neoprog produkciji osamdesetih, dok refren i melodramatični zaplet pomalo podsjećaju na Marillionovu klasiku »He Knows You Know«.
Jedan od slikovitijih trenutaka albuma »Nothing Is Written« predstavlja orijentalnom atmosferom protkani ep »Aqaba (A Matter Of Going!)«, u kojem Keyworth na električnoj gitari odsvira i nekoliko arapskih ljestvica, dok ga na klavijaturama podupire veličanstvena simfonijska pozadina. Povijesna borba između Saracena i križara za Aqabu, važan jordanski lučki grad, slikovito je opisana kroz Nicholsonovo pjevanje, dok se klavijaturist iskazuje širokogrudnom ponudom dramatičnih orguljaških i sintisajzerskih pasaža.
»Bark In D Minor« je kratak orguljaški instrumental sakralnog ugođaja koji služi kao svojevrsni uvod u skladbu »Legacy«. To je još jedan primjer klasične neoprog skladbe u kojoj Galahad na inteligentan način, kroz upotrebu višeslojnih simfonijskih tekstura, teatralnog pjevanja i dramatičnih zaokreta, grade napeti ugođaj uz koji nikad nije dosadno. »The Atomaton« je izrazito melodično zamišljena skladba u kojoj se Galahad zabavljaju čak i s nekim AOR elementima, pa ne iznenađuje komercijalno usmjeren refren s profinjenim aranžmanom. Galahad su oduvijek bili jedan od melodično najusmjerenijih neoprog sastava, tako da s te strane nije bilo nekog posebnog iznenađenja.
»Don’t Lose Control« je pomalo ‘slatka’, klavirski usmjerena ljubavna balada koja bi više pristajala nekoj melodičnorockovskoj grupi nego Galahadu, iako ima izvrsnu ponudu simfonijskih aranžmana uz vrlo dobar Nicholsonov pjevački nastup. Status najbolje skladbe na albumu zaslužuje završni, ambiciozni simfoprog ep »Richelieu’s Prayer«, na kojem su na zanimljiv način položili sakralne slojeve orgulja i tako posredno pobrinuli se za baroknu atmosferu koja priliči povijesnoj slici posljednje molitve razvikanog kardinala Richelieua, vještog manipulatora i glavnog negativca Dumasovih priča o tri mušketira, iako tekst skladbe sa svojim pacifističkim sadržajem s njim nema nikakve prave veze. Elegičnom, klavirski usmjerenom uvodu slijedi dramatičan zaokret u borbeni dio kojim zapovijeda razjareni Nicholsonov vokal, dok melodične gitarske varijacije uz sakralne orgulje brinu za razvoj veličanstvenog ugođaja. Uvođenje crkvenih orgulja bila je nedvojbeno lukava ideja i najinovativniji potez na cijelom albumu.
Galahad možda nisu bili među najambicioznijim predstavnicima britanske neoprog scene, ali su s »Nothing Is Written« snimili solidan prvijenac kojeg prije svega vuče prema dolje slaba produkcija. Grupi se nikako nije moglo prigovoriti nedostatak zanimljivih skladateljskih ideja, iako su »Richelieu’s Prayer«, »Aqaba« i možda još »Face To The Sun« bile jedine skladbe na albumu koje su po kvaliteti i ambijentalnoj dubini odudarale od solidnih i prosječnih skladbi s »Nothing Is Written«. U svakom slučaju, članovi Galahada imali su dovoljno hrabrosti da svoj prvijenac objave u praktički nemogućim okolnostima, kad je već bio kraj drugog vala (britanskog) progresivnog rocka, a zanimanje za takve glazbene oblike bilo na prilično niskoj razini.
Postava
Stuart Nicholson – vokal
Roy Keyworth – gitara
Spencer Luckman – bubnjevi
Karl Garrett – klavijature
Mark Andrews – klavijature
Neil Pepper – bas gitara
Tim Ashton – bas gitara
Produkcija
Steve Darrell Smith, Neal Smith i Galahad
Popis skladbi
1. Face To The Sun (7:58)
2. Chamber Of Horrors (5:23)
3. Evaporation (6:37)
4. Motherland (6:58)
5. Room 801 (7:00)
6. Aqaba (A Matter Of Going) (5:33)
7. Bark In D-Minor (0:45)
8. The Automaton (4:33)
9. Don’t Lose Control (5:33)
10. Richelieu’s Prayer (8:23)
