Godspeedom nitko nije ravan (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Mjesto: Ljubljana / Kino Šiška / Slovenija
Datum koncerta: 14.11.2012
Broj posjetitelja: 900
Cijena karte: 25 EUR, 20 EUR (d-š-u) / 27 EUR na dan koncerta

Ove smo godine na post-rock sceni vidjeli dva velika povratka bendova koje smo već odavno pokopali. Oba su se benda vratila preko noći, odjednom, na zombijevski način stresla sa sebe svu trulu zemlju i počela uništavati sve pred sobom. Warren Ellis i njegov The Dirty Three s antipropagandom današnje glazbene industrije, Efrim Menuck i Godspeed You! Black Emperor s antipropagandom kanadskih vlasti (koja je praktički odraz cjelokupne zapadne politike). Povratak potonjih bio je ipak puno veće iznenađenje i izazvao je puno veći scenski bum, jer Godspeeda nije bilo na sceni od 2004., a istodobno nije bilo nikakvih pokazatelja da bi se mogli vratiti. 2010. odnosno 2011. ponovno su krenuli s koncertima, bez miješanja medija i promocije u tu odluku. Ove su godine zatim na rujanskim odnosno listopadskim koncertima počeli prodavati vinilnu ploču s naslovnicom koja je posjetiteljima bila potpuno nepoznata (a istodobno zbog sumorne, postapokaliptično obojene fotografije tako domaća) i nosila je naziv ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend! (RockLine recenziju albuma možete pročitati OVDJE). Zapravo se radilo o novom albumu, koji je očito snimljen potpuno bez promocije, najave i ostalih oblika priopćavanja o svom stanju, u koje bi mogli biti uključeni mediji. Godspeedi naime slove po tome da doista ne vole glazbeno novinarstvo u opisanom obliku i poslanju. S druge strane, The Dirty Three su se s prvim studijskim albumom nakon sedam godina vratili tiše, unatoč puno prisutnijem obliku nastupanja koji Warren Ellis posjeduje kroz nastupe, intervjue itd. Ove su se godine obje prominentne postave i zaputile na samostalne turneje i svi slovenski ljubitelji tih sastava počeli su pogledavati prema najbližim mjestima gdje bi mogli posjetiti koncert. Prvu je euforiju tako pokrenula vijest Constellation Recordsa da će se Godspeedi na svojoj turneji javiti i kod nas u Kinu Šiška. Već dulje govorimo o 2012. kao o godini post-rocka za Sloveniju (nastupi sastava God is an Astronaut, Sleepmakeswaves, Kerretta, Maybeshewill, Sigur Rós, Crippled Black Pheonix itd. to zasigurno potvrđuju), pa je ipak ta vijest podigla adrenalin svakom fanu. Da će to biti poseban večer i u još jednom pogledu, nije se nikome ni sanjalo. Uz Godspeede najavljeni su i The Dirty Three, jer se njihov put sasvim slučajno sijekao upravo kroz Sloveniju. Slovenija tako nije odbila samo još jedan od datuma turneje obaju, nego vjerojatno najvažniji odnosno najposebniji. A to je jaka referenca za ubuduće.

Bilo je jasno da će Kino Šiška biti pun. Na dan koncerta bilo je na raspolaganju samo još nekoliko karata. I to je više nego odlična reklama za ubuduće, da je svijet doista spreman ići na takve događaje i da se organizatorima (i naposljetku bendu) isplati. Da publika za ovakvu glazbu postoji i spremna je doći iz svih krajeva Slovenije u Ljubljanu. Osim toga bilo je i poprilično stranaca, većinom Hrvata i Talijana, koji nisu dobili datum za Godspeede (nego su ga dobili za The Dirty Three).

Već na prvu je jasno da se radi o dva doista različita izvođača. Duh The Dirty Three prožet je zajebancijom, performansom, velikim scenskim svjetlima usmjerenim na Warrena Ellisa. Scenska su svjetla ono što bendu treba da odradi svoj nastup do mjere u kojoj je zamišljen. Vrijeme koje Warren uzima između komada da udari po glazbenoj industriji, kapitalizmu i današnjem potrošačkom načinu života velik je dio onoga što bend predstavlja. Više se puta Warren sa svojim opisima komada u stilu »ova skladba je o tome i tome« pošteno zapleo, ali je zbog svoje snažne karizme uvijek izmamio osmijeh na lica publike. Kritiziranje Justina Biebera očito je još uvijek »in«, barem dovoljno »in« da od publike pljuvanjem po njegovom imenu dobiješ gromoglasan pljesak. »Fuck you, Justin Bieber« te već pretvara u heroja. Hvala bogu, Warren i druga dva prljavca ne oslanjaju se samo na performans (iako se na njega ovdje oslanjao samo i isključivo vođa sastava). Na prvom je mjestu ipak bila glazba. Ta fantastična, luda glazba koja, osim balada (mnogo ih je), odražava Warrenovu karizmu. To je zasigurno odražavao i bubnjar Jim White, koji je bio jedan od najeksplozivnijih bubnjara koje sam ikad vidio. Tako glasnog udaranja s jazzovskim hvatom palice još nikad nisam čuo. Bilo je to nezaustavljivo mlataranje objema rukama do te mjere da ih oko više nije bilo u stanju pratiti, masakriranje bubnjeva u svakoj sekundi nastupa, koje je istodobno bilo precizno, profinjeno i još kako nadzirano, planirano i neprestano što više u kontekstu. Promatrati kemiju između Warrena i Jima bilo je pravo uživanje. U improvizatorskim dijelovima, u izmjenjivanju glasnoće i brzine sviranja… svirali su kao jedan. Zato je gitarist Mick Turner bio gotovo posve isključen iz tog elitnog dvojca. Apatično je gledao u pod nekoliko metara dalje, iako je njegovo sviranje nešto posebno. Nešto što nikad nije posve pasalo u koncept, a istodobno je upravo time dodalo nešto potpuno svoje i, naposljetku, potpuno srodno (kontradikcija je bila riječ dana). The Dirty Three su, unatoč povremeno neukusnom performansu (kako sam razabrao iz komentara tijekom pauze), pokazali luđačku svirku, osebujnu interpretaciju neuhvatljivog pojma »post-rock« i naposljetku u sat i pol potpuno opravdali svoje ime. Warren je pokazao i drugu stranu svoje uloge u bendu Nicka Cavea, gdje naravno naziv frontmena pripada Nicku, iako je Warren, jasno, posve dorastao takvom zadatku.

Energičan nastup ostavio je publiku šutljivom, u iščekivanju, spremnom. Godspeed You! Black Emperor samo je (još) jedan od događaja godine, stvar koja zaslužuje visoko oduševljenje. Prva stvar, koja je ipak bila očekivana, bio je udarac klasičnog Godspeedovog intra – »Hope Drone«. Menuckova ideja vizualizacija u pozadini vodila nas je kroz jednotonski odjek u pozadini, riječ »Hope« postupno nam se urezala u mozak. Zaboravili smo na The Dirty Three, na Warrenovu zajebanciju, na scenska svjetla. Godspeedi to ne vole. Govori samo njihova ideja, njihova glazba, njihova filozofija. Članovi benda nevažni su za poruku. I kakvo je to spoznanje bilo kad sam shvatio da je gomila pojačala (možda bi riječ hrpa bila bolja, jer je pojačala doista bilo golemo mnoštvo) postavljena u polukrug; radilo se o takvom amfiteatralnom rasporedu. Baš me to navelo na pomisao da bi Godspeedi zapravo ludo pasali u manji, intimniji prostor, bez PA sustava, samo sa svojim pojačalima. U svakom su slučaju dobili zadnju riječ – sa sobom su imali svog tehničara i svoj mikser (koji je zapravo bio postavljen na sredini pozornice i bio najbolje osvijetljen), što znači da je ozvučenje pojačala išlo najprije u njihov mikser, tek onda u onaj od Kina Šiška. Zvuk je, jasno, bio fantastičan, savršen. Nekoliko ih se po završetku požalilo zbog previsoke glasnoće, a meni se činilo taman dobro. Dovoljno glasno da nisi čuo par koji je šaptao pored tebe, dovoljno glasno da si zatvaranjem očiju zaboravio na ostale ljude oko sebe, dovoljno glasno da si se bez problema potopio u taj nazočni zvučni ocean i pritom imao dovoljno kisika da nikad nisi morao isplivati na površinu.

Setlista je bila manje-više poznata. »Hope Drone«, jedan komad s nove ploče, njihova nova tvorevina »Behemoth«, koja traje kojih 40 minuta… pa imamo već solidno dug koncert. Nakon »Hope Dronea« doista je uslijedila skladba s najnovijeg albuma – »Mladic«. U recenziji sam već pisao o svom tom angstu, bijesu koji Godspeedi pokazuju ovaj put (za razliku od melankoličnijeg postapokaliptičnog osjećaja koji uglavnom pokazuju) kad »govore« o Mladiću i svim ratnim žrtvama – uživo je to samo još potencirano. Zvučni val koji u težim dijelovima dolazi do slušatelja jedva dopušta plućima da učine jedan jedini udah, jedva dopušta ušima da još išta čuju i jedva dopušta slušatelju toliko mira da ne strgne sa sebe odjeću. To nije toliko skladba tuge koliko skladba bojnog poklika protiv počinjenih zvjerstava. I tako je i Godspeedi izvode. Uz sve poruke, i samo izvođenje zasigurno ima glazbenu stranu – toliko improvizacije koliko je GY!BE uvode u svoju glazbu doista je nevjerojatno. Naravno, duljina komada im to dopušta da rade nonstop; ovaj su put, recimo, počeli s krajem; u nekim istim rifovima, istim dijelovima neprestano su mijenjali male, male detalje – brzinu, glasnoću, jedna od tri gitare zasvirala je oktavu, možda su malo više zavili žicu da bi disonanca bila očitija. Možda je u poplavi efekata svakog od gitarista bio jedan više ili jedan manje. Radilo se o doista sitnim stvarima, koje su se ipak nevjerojatno čule i učinile dronerske dijelove odnosno ponavljajuće rifove tako golemima, tako zanimljivima, tako različitima među sobom. Gotovo dva i pol sata dug koncert bio je pun emotivnog naboja, pun genijalnosti, pun uložene svake trunke snage koju Godspeedi crpe iz svoje sjajne filozofije, iz svog poslanja, iz primarne uloge umjetnika kao glasnika. Previsoka glasnoća gore ili dolje, predugi drone dijelovi lijevo ili desno… nitko nije otišao iz dvorane apatičan i ravnodušan.

Dojam nakon koncerta zapravo je očekivan – svjedočili smo jednom od događaja godine, i to ne samo na slovenskom tlu. Spoj dvaju bendova stvorio je fenomenalnu večer kojoj ne bih ništa dodavao, ništa oduzimao. The Dirty Three bili su odličan “predbend”, upravo zbog monumentalnog kontrasta koji su Godspeedi izazvali onom sekundom kad je počeo odjekivati »Hope Drone«, pa smo mogli potpuno shvatiti koliko su Godspeedi drugačiji; bez da pritom podcjenjujem Warrena – bio je to fantastičan nastup. Ali Godspeedima nitko nije dorastao. I Godspeedima nitko nije bog.