Izdavačka kuća: ROAR! Rock Of Angels Records
Datum izlaska: 26. 8. 2022.
Produkcija: Chris Boltendahl & Axel “Ironfinger” Ritt
Trajanje albuma: 49.43 min
Žanr: Heavy Metal / Power Metal
Ocjena: 8.5/10
Zona udobnosti zna biti sasvim okej. Pogotovo ako pronađeš svoj prepoznatljiv zvuk. Pa ipak. Ako mijenjaš glavnog aktera, a želiš zadržati prepoznatljivost, cijela stvar se može pretvoriti u pravu noćnu moru kad su ta dva mjesta vokalist ili gitarist. Govorimo o metalu. No, Grave Digger su u tom pogledu na neki način fenomen. Čak i kad recikliraju sami sebe, rade to posve korektno i vjerodostojno. Albumi doduše osciliraju u smislu da je ta reciklaža jednom uspjelija, a drugi put malo manje. Tako smo prije nekoliko godina dobili prilično prosječne »Healed By Metal« (2017.) i »The Living Dead« (2018., RockLine recenzija), a okus je djelomično popravio »Fields Of Blood« (2020., RockLine recenzija).
Novi album takvog poduhvata, a to je »Symbol Of Eternity«, uspjeliji je od onih koje su Grave Digger objavili u postavi s Axlom Rittom. Ritt je doduše posve pristojan i kvalitetan gitarist, jedina je smola što su prije njega gitaru u Grave Digger svirali Uwe Lulis (danas u Acceptima) i Manni Schmidt, koji su svijetu pokazali baš sve gitarističke fraze skupine. Prema prvoj rečenici ovog odlomka već možete naslutiti da nas novi album vraća u vrijeme albuma »Return of the Reaper« (2014.), koji je zapravo prvi album Grave Digger kvalitetom usporediv s albumima koje su Grave Digger objavili prije 2010. Štos je u tome što su se Grave Digger na novom albumu opet vratili simbolici te povijesnim bajkama i pripovijetkama o križarskim ratovima, dakle tekstovima se naslanjaju na tematiku albuma »Knights Of The Cross« (1998.). Slično su učinili i na albumu »Return Of The Reaper«, gdje su nekako tražili poluge metalske nazubljenosti kultnog »The Reaper« (1993.). Ako im već nije baš najbolje uspijevalo podgrijavanje tema o lavljesrcim škotskim klanovima, …
Dakle, prelećimo brzo još materijal. Tko Grave Digger nikad nije čuo ili nema uvid u skokove između albuma koje definiraju izmjene posljednja tri gitarista (ostavimo osamdesete), mogu mu izravno reći da se neće mnogo prevariti ako (bez puno razmišljanja) posegne za najnovijim albumom »Symbol Of Eternity«. Ima sve. Odličnu produkciju koja je nakostriješena, puna, voluminozna, na neki način ‘gitarski masna i rifovski dopadljivo debela’, a posjeduje pravi zagrljaj pogubne drame teatra, pa i dašak koketiranja s okultizmom. Skladbe definiraju prodorni i nakostriješeni rifovi koji udaraju ravno u lice, Ritt održava bolesnu nakostriješenost. S jednom jedinom gitarom, dakle. Kako je Grave Digger tradicija. Od nje su se načas odmaknuli samo s albumom “The Ballads Of Hangman” (2009.), no ideju o više od jednog gitarista vrlo su brzo napustili. Svaka skladba novog albuma tematski je vezana uz doba križarskih ratova, a Grave Digger podmeću i nekoliko poluton zašiljenih rješenja u fraziranju (središnja Nights Of Jeruzalem – jedna od najimpresivnijih kompozicija novog albuma), čime jačaju izrazitu metalsku nakostriješenost koju producira oštrina gitarskog fraziranja. Nije naodmet dodati da vokalno ‘krkljanje’ Chrisa Boltendahla ostaje unikum u svijetu teutonskog metala, pa i šire. Na novom je albumu opet odlično producirano i ni u čemu ne pokazuje ni trunke istrošenosti. To je naravno studio. No kad se osvrneš na godinu osnutka skupine, pred Chrisom se vrijedi samo pokloniti.
»Symbol of Eternity« je doista dobro opskrbljen šamarima nakostriješenih heavy metal jurišnica (Hell Is My Purgatory, uvodna Battle Cry, Holy Warfare,…), koje prati mračan pomp, s profinjeno ubačenim začinom orkestracija i klavijatura, produkcijski potisnutih u kontrastnu pozadinu (stvar npr. odlično ispadne u grabežljivoj Grace Of God, koja u aranžiranju prepisuje djelić klasike The Curse of Jacques). Bend zna što radi. Rutina, iskustvo. Ovdje nema kiksa. Uz iznimku atmosferične vodeće odnosno naslovne skladbe albuma te maloprije spomenute Grace Of God, album »Symbol Of Eternity« galopira iz skladbe u skladbu na krilima visokooktanskog izgaranja i prženja (jadnih ‘bezbožnika’) Saracena. Grave Digger je na novom albumu uspjela odlična ‘reciklaža samih sebe’. To znači da je album kao cjelina cijelo vrijeme intenzivno privlačan te u grabežljivosti fraziranja i Boltendahlovu urlanju nikako ne popušta. Dopadljivo ‘razvučen’ na manje od 50 minuta ukupnog trajanja. Pritom na albumu imamo dva preludija i jedanaest pravovjernih točaka. Napokon dakle album Grave Digger koji ne dosađuje kroz svoje trajanje. U obzir treba uzeti završnu Hellas Hellas, koja djeluje kao dodatna skladba, otpjevana na grčkom jeziku, pri čemu se iz ovog zapisa ne vidi da bi s tim potezom bilo išta loše.
Album »Symbol Of Eternity« tako je među albumima Grave Digger objavljenima nakon 2010. u gornjoj kvalitativnoj ligi. Uz “Return Of The Reaper” (2014.) dakle najbolje postignuće kad međusobno uspoređujemo albume s Axlom Rittom na poziciji gitarista Grave Digger. U tom pogledu posve suvereno stoji uz bok i najvidljivijim klasicima ove kultne i dugovječne postave iz njemačkog Gladbecka, koja djeluje još od 1980. Pravovjernost i vjernost receptu koji pali, dakle, Grave Digger je ovaj put više nego uspjela.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Siege Of Akkon
2. Battle Cry
3. Hell Is My Purgatory
4. King Of The Kings
5. Symbol Of Eternity
6. Saladin
7. Nights Of Jerusalem
8. Heart Of A Warrior
9. Grace Of God
10. Sky Of Swords
11. Holy Warfare
12. The Last Crusade
13. Hellas Hellas
Postava:
Chris Boltendahl – vokal
Axel Ritt – gitara
Jens Becker – bas-gitara
Marcus Kniep – bubnjevi
