Mjesto: Bluesiana Rock Cafe / Velden am Woerthersee / Austrija
Datum koncerta: 13.03.2008
Broj posjetitelja: 80
Cijena ulaznice: 30,00€
Što dobiješ kad se spoji polovica članova Living Colour, točnije ritam sekcija koju čine Doug Wimbish (bas gitara) i William E. Calhoun (bubnjevi)? Stvar koju njih dvojica zovu Head>>Fake. Dečki su prije dvije i pol godine posjetili slovenski Maribor. E pa, opet je došlo vrijeme da krenu na novu europsku turneju. Da bi privukli više pažnje, sinuli su im sjajna ideja pa su na turneju pozvali člana sastava Apocalyptica Maxa Lilju. Turneju su nazvali “Head>>Fake and One (Max Lilja) tour 2008”.
Tako cijenjene i renomirane glazbenike kao što su Doug Wimbish i Will Calhoun nedvojbeno nije potrebno posebno predstavljati, ili ipak, ukratko? Osim zlatnog opusa s Living Colour, Calhoun je u prošlosti surađivao s imenima kao što su B.B. King, Mick Jagger, Jaco Pastorious, Harry Belafonte, Dr. John, Carly Simon, Herb Alpert, Run-DMC, Public Enemy i Mos Def, dok je njegov prijatelj Wimbish surađivao s Madonnom, Annie Lennox, Mickom Jaggerom, Rolling Stonesima, Ronom Woodom, Sealom, Mos Defom, a popis je još daleko od potpunog. Wimbish se u svibnju 2008. kao dio koncertne postave bivše pjevačice Nightwisha Tarje Turunen odlazi na novu europsku turneju. A u veljači 2008. već je lutao Europom sa sastavom Tack>>Head (Little Axe plus Bernard Fowler’s Bad Dog – RockLine reportaža OVDJE). Budući da je Max Lilja čelist kod Tarje Turunen, nije teško odgovoriti kako su Calhoun i Wimbish došli u kontakt s njim.
Dvojica su dakle stalno na koncertnim pozornicama, a posebno rado uvijek navrate u simpatičnu Bluesianu. Calhoun je samo u prosincu 2007. ovdje svirao u dvije različite postave (Aza – RockLine reportaža OVDJE i Unified Presence – RockLine reportaža OVDJE), Wimbish kao “one man band” – Doug Wimbish Soundsystem (RockLine reportaža OVDJE) te prije mjesec dana kao Tack>>Head, koji su usput budi rečeno u Bluesiani nastupili i u ožujku 2007. (RockLine reportaža OVDJE). Događa se (do jaja).
Ovaj put je Bluesianu opet posjetio konkretniji broj posjetitelja i očito je šefici Gudrun napokon krenuo “geschäft”, kakav zaslužuje za svojih više od 20 godina garanja. Prije četiri dana prostor u Bluesiani gotovo je pukao po šavovima, toliko se stisnuo kad se u njega natrpalo 200 posjetitelja na koncertu Richieja Kotzena (RockLine reportaža OVDJE).
Head>>Fake su sa showom počeli točno u 22.00 sata, dakle sat kasnije nego što je u Bluesiani službeno najavljen svaki špil, a koncerti se u Bluesiani inače obično počinju u 21.30. Dakle, razvukli su još pola sata. Prvu riječ na pozornici imao je Doug Wimbish: “This is for you!”, mirnim je tonom nagovorio one najbliže pozornici s desne strane i počeo mahati rukama po svoja dva “chaos pada”. Kaotično zviždeća mješavina zvuka u tren oka je obuzela prostor i trebalo je dosta vremena da Doug prestane zabavljati se tom svojom omiljenom igračkom. U međuvremenu su Will i Max marljivo čekali trenutak da Doug konačno prihvati bas gitaru. “Head>>Fake is in the area!”, viče Doug dok njegov bas ispaljuje salve debelih akorada, brižno upregnut u famoznu Willovu jahu na bubnjevima. Max Lilja je u ovoj kombinaciji pokupio najgoru početnu poziciju. Kao glazbenik ograničen je već samim time što dolazi iz škole sviranja klasičnih velikana, a da ne govorim o tome kako ga se dulje vrijeme uopće nije čulo kad je pokušavao iz čela izvući kakvu solažicu. Dougov bas ga je potpuno prekrio. Kad god je Doug odlučio svoj bas pretvoriti u gitaru i početi divlje solirati na njemu, Max ga je pokrivao čelom. Između Wimbishevih solističkih šetnji Lilja je na trenutke preuzimao ulogu unošenja riffovske pozadine, kao zamjena za gitarista Skipa McDonaldsa kad je riječ o Little Axe (postava Skip McDonalds/Keith LeBlanc/Doug Wimbish), pri čemu su Head>>Fake svakako svjetlosnim godinama daleko od usporedbe.
Wimbish i Calhoun uključili su u repertoar nekoliko svojih solo djela i dio Jungle Funka (recimo odličnu skladbu Trance). Pritom je nevjerojatno kako su skladbe dobile posve novo lice. Skladbe iz solo djela Douga Wimbisha dobile su nevjerojatan raspon i poseban karakter kad su im se pridružili Willovi bubnjevi. Stupanj nepredvidljivosti i spontanosti ionako je glavna atrakcija kad su na pozornici ta dva momka zajedno i element koji je među svim gradivnim blokovima glazbe Head>Fake najprivlačniji. Zapravo je trio tijekom nastupa priredio pravi kaos. Naime, glazbe je u svakom trenutku bilo toliko poslužene u prostor da si teško mogao usput jasno shvatiti što se događa. Jedini put bio je da se zadatku potpuno prepustiš i da te ponese u svoj svijet. I tako se dogodilo. Bluesiana je posebno mjesto u Austriji i čak i uvijek poslovično hladni Austrijanci moraju se negdje isključiti. Zašto se to ne bi dogodilo upravo u Bluesiani. Nije dugo trajalo dok je pristojan broj posjetitelja intenzivno vježbao uz paklenski nabrijanu funk/hip-hop ritmiku, koja je slobodno plovila mimo svih žanrovskih šablona. Mnoštvo različitih zvučnih uzoraka, dodatnih “podritamskih” uzoraka i neprestano previjanje zvukova Dougove bas gitare, kad je jednom na njoj mogao svirati gitarske solaže, a drugi put se gotovo približio zvukovima trube, našlo je uz Calhounovu ručnu spretnost na bubnjevima sestru blizanku. Sve je djelovalo, usprkos furioznosti, na trenutke blizu stvaranja psihodelične transcendentalnosti, kad uđeš u nekakvo zanesenjačko polje duha, zapravo nekakvu hipnotičku omamu. Doug i Will nevjerojatno se osjećaju. Poznaju se niz godina. Kao glazbenici definitivno su pobratimi i kad su zajedno na pozornici zapravo su nepobjedivi.
Doug je diktirao tempo. Pokazao se kao izniman vođa, brinuo je za puno doze humora tijekom koncerta. Primjerice skladba Headfake s hipnotičkim ritmom, poduprta uzorkom spremljenim u delay pedal, u uvodnom dijelu koncerta i: “I got my mind in the area”, “Headfake’s in the area” i zatim slijede varijacije na “…Will Calhoun is in the area…”, “…Gundi is in the area…” i “…Max Factor is in the area…” Odakle su Calhoun i Wimbish prekrstili Lilju u marku ženske maskare (šminke), ostaje zagonetka današnjeg dana. Wimbishu je bilo totalno dobro dok se uživljavao u ulogu solista. Uz to je bio zadužen i za vokale. Naravno ni tu nije štedio i zvuk vokala marljivo je izobličavao uporabom pedal efekata. Posebno je lucidno zazvučalo ponavljanje citata: “I am invincible!”, u različitim tonalitetima, od onog gromovnika Zeusa do pravog liliputanskog.
Koncert se odvijao vrlo intenzivno. Tako se tijekom koncerta Calhounu jako rasklimala “hi hat” činela. U nekoj stanci između dvije skladbe odvijao se recimo sljedeći dijalog.
Will Calhoun (iz pozadine Dougu Wimbishu), dok pričvršćuje “hi hat” činelu: “Will you give me 10 seconds?”
Doug Wimbish (iz prvog plana Willu Calhounu) dok namješta pedal efekte za novu skladbu: “Okey I’ll give you ten seconds.”
Will Calhoun, koji napreduje s fiksiranjem “hi hat” činele: “I’m almost there!”
Ovakvih i sličnih dijaloga bilo je tijekom koncerta mnogo, a priličan dio ih je išao na račun gole zabave pa su i basist i bubnjar cijelo vrijeme brinuli za izrazito pozitivnu vibraciju u prostoru. Čak se ni ledeno hladni Max nije mogao othrvati tome da mu se, uz Dougove šaljive provokacije, lice nekoliko puta nije razlilo u širok osmijeh.
Slijedile su vražje solo točke. Izvrsni Calhoun je u svoju upleo i dio skladbe Native Lands, gdje je svirao i na frulu, a zatim se prihvatio i improvizacija na svom wave bubnju. Lilja je nekoliko točaka briljantno ukrasio odličnim solažama koje su obogatile cjelokupnu sliku skladbi. Osim toga nije ostao puno dužan ni Wimbishu ni Calhounu, jer je i sam bio naoružan plejadom pedal efekata koje je marljivo koristio za spremanje uzoraka i stvaranje različitih harmonija, koje su dodatno pridonijele visokoj atmosferičnoj atmosferi. O Dougu Wimbishu nema smisla ni trošiti riječi. Majstor nad majstorima.
Terrorism, koji oštro napada G.W. Busha, s čvrstim riffovskim motivom Douga Wimbisha pred kraj bio je jedan od vrhunaca koncerta. Koncert je trajao, vjerovali ili ne, 2 sata i 45 minuta. Ludnica. Pred kraj nisu bili umorni samo glazbenici, nego i mi. Pošteno su nam ovaj put natovarili po ušima. Događanja je zaista bilo u izobilju. Jedini problemčić bio je zvuk koji nije bio ravnomjerno raspoređen. Max je zbog toga nažalost doista bio u podređenom položaju.
Head>>Fake dužan je posjetiti svaki ljubitelj Living Colour, jer ni energija ni slika Head>>Fake ritmova ne kriju činjenicu da jabuka nije pala (pre)daleko od stabla. Apsolutno si to moraju pogledati bubnjari i basisti, profesionalni ili amaterski. Ukratko, glazbeni sladokusci i gurmani, kao i djevojke koje rado plešu. Head>>Fake je potpuno unikatno iskustvo, a s Maxom Liljom ovaj put posebno posrećena kombinacija. Ona je glazbenoj slici Head>>Fake dala dodatni stvaralački prostor za osvajanje novih glazbenih dimenzija, koje takvo slobodarsko eksperimentiranje inače krvavo treba za svoj razvoj i opstanak. Još jedno nezaboravno iskustvo u Bluesiani je iza nas! Koliko ih još slijedi? Čovjek stvarno ponekad ne zna kome da se zahvali za sve ovo. Čarobno.
Galerija slika
