Izdavač: EMI Records
Datum izlaska: 7. 11. 1969.
Produkcija: Pink Floyd & Norman Smith
Trajanje albuma: 86.11 min
Žanr: Psychadelic Rock/Progressive Rock/Avantgarde
Ocjena: 8.5/10
Prve godine nakon odlaska “ludog dijamanta” Syda Barretta bile su za Pink Floyd nedvojbeno iznimno turbulentno razdoblje, pune neprestanih opsežnih studijskih i koncertnih eksperimenata, u kojima su tražili novu, primjerenu zvučnu definiciju koja bi konačno presjekla sa Sydovim psihodelično-space rockovskim nasljeđem i predstavila ih kao bend s potpuno prepoznatljivom glazbenom vizijom i zvukom. Psihodelična 60-ih polako su se bližila epilogu, temelji progresivnog rocka već su bili postavljeni, ali jedni od glavnih utemeljitelja svih eksperimentalnih oblika rock glazbe i dalje su se hvatali ukoštac s manjom krizom zvučnog identiteta.
Na oba prethodna albuma, “A Saucerful Of Secrets” (1968) i “More” (1969), uspjeli su predstaviti talente Sydova nasljednika, gitarista i glavnog pjevača Davida Gilmoura, koji je uz basista/pjevača Rogera Watersa postupno postao jedan od dvaju ključnih kreativnih nositelja sastava, u kojem su tada još uvijek vladali razmjerno demokratični procesi, iako su već tada bili poznati po tome što je svaki član u studiju snimao odvojeno. Oba spomenuta albuma bila su vrhunski uradci psihodeličnog/ranog progresivnog rocka. Pink Floyd su ipak i dalje ostajali kultni, ali relativno opskurni bend, bez zamjetnijih komercijalnih uspjeha u inozemstvu, ako se ne uzme u obzir uspjeh njihovih prvih singlova iz Sydova razdoblja. Unatoč tome, ni na kraj pameti im nije bilo odreći se neprestanog eksperimentiranja, koje obično nije imalo mnogo veze s melodičnim i brzo dostupnim oblicima rock glazbe.
Dvostruki album “Ummagumma” bio je bez sumnje najeksperimentalniji, najopskurniji i najavangardniji projekt u njihovoj povijesti. U svom studijskom dijelu bio je nepredvidiva mješavina svih dotadašnjih psihodeličnih eksperimenata, posve spontane avangarde i pojedinačnih instrumentalnih talenata članova benda. Za ovo izdanje Pink Floyd odlučili su se objaviti ga kao dvostruki projekt podijeljen na koncertni i studijski dio. Za ono vrijeme to je bio nedvojbeno vrlo originalan potez, a ujedno je jamčio siguran uspjeh, jer su svi oni koji se nikako nisu mogli probiti kroz zahtjevni studijski dio utjehu našli u koncertnim snimkama.
Koncertni dio albuma, koji je ujedno i prvi dio projekta “Ummagumma”, puno je pristupačniji od studijskog. Zapravo je riječ o njihovu prvom koncertnom albumu, dragocjenom dokumentu tog ranog psihodeličnog razdoblja benda, koje je upravo tu doživjelo svoj vrhunac. Snimke potječu s nastupa 1969. u Birminghamu i Manchesteru. Među izvedbama uglavnom prevladavaju njihove omiljene space rockovske stvari iz ranih dana. Na prvom mjestu je uvijek popularna “Astronomy Domine”, jedina izvedba iz Sydova razdoblja (“Interstellar Overdrive”, koju su tada isto tako svirali, odlučili su izostaviti iz ne posve jasnih razloga). Ta se izvedba zamjetno razlikovala od Sydova originala jer je sadržavala Gilmourov i Wrightov vokal, a prvi se stih ovdje ponavlja dvaput. Instrumentalna sekcija također je bila produljena, a prije prelaska u završni dio sadržavala je i duži Wrightov solo na orguljama. Ovdje se našla i odlična izvedba “Careful With That Axe, Eugene”, zanimljive progresivnorockovske instrumentalne skladbe čija je studijska verzija prvi put izašla na kompilaciji “Relics” (1971). Dramatičnim zvukovima orgulja, jednostavnom linijom bas gitare i Watersovim vrištanjem (potonje je postalo njegov prepoznatljiv element na nekim kasnijim floydovskim stvarima) postupno gradi napetu atmosferu, koja se zadržava i kad se izvedba razvije u dulji instrumentalni jam. Space rockovski eksperiment “Set The Controls For The Heart Of The Sun” bio je još jedna od tada obaveznih koncertnih izvedbi. Ova je verzija zamjetno razvučena i sadrži još malo više dinamike, osobito u upotrebi elektroničkih efekata, a atmosfera zvuči i primjetno orijentalnije. Završna izvedba avangardnog remek-djela “A Saucerful of Secrets” također se zamjetno razlikovala od studijske verzije. Zvukove činela u uvodnoj sekciji zamijenio je bas, ima i više dionica na orguljama te bogatiju završnu sekciju u kojoj se na dramatičan način postupno uključuju svi instrumenti. Publika je tu izvrsnu verziju primjereno nagradila gromoglasnim pljeskom. Do njihova prvog službenog koncertnog albuma “Delicate Sound Of Thunder” (1988) moralo je proći gotovo dvadeset godina, što se čini baš nevjerojatnim. Još čudnije djeluje to da, ako ne računam “Is There Anybody Out There” (2000), ovaj koncertni dio “Ummagumme” (za sada) ostaje njihova jedina službena koncertna snimka iz Watersova razdoblja.
Studijski, tj. drugi dio albuma izlet je u posve spontane, iznimno eksperimentalne solo stvari sva četiri člana, a njega bi najlakše opisao i prijevodom riječi “Ummagumma”, engleskog slengovskog izraza za seksualne rekreativne aktivnosti. Točno tako zvuči i većina tih skladbi, koje su zacijelo nastale pod djelovanjem najrazličitijih psihoaktivnih tvari (onih lakših, bez sumnje), iako za to nikad nije bilo nikakvih potvrda od članova benda (a ni neće biti). Većina slušatelja koji poznaju samo kasnije, radiju prijateljske stvari ovog benda taj bi studijski dio već nakon prvog slušanja zacijelo proglasila potpuno neprobavljivim, no glazbeni gurmani brzo će otkriti njegove brojne skrivene čari, koje se kriju ponajprije u pojedinim visokonapetim atmosferičnim trenucima unutar posve spontanih sekcija. One su podijeljene na četiri dijela, a svaki je član benda na njima dobio prostor za predstavljanje vlastitih skladbi. Ne treba zanemariti ni izvrsnu, posve jedinstvenu, psihodelično obojenu naslovnicu dugogodišnjeg floydovskog suradnika Storma Thorgersona, koja prikazuje prostorno izmjenjivanje rasporeda članova benda sve dok slika u portretu ne postane posve sitna i nerazaznatljiva. Lijevo uz stolac može se vidjeti i ploču s glazbom iz filma “Gigi”.
Prvi je svoje eksperimentalne simfonijske vizije predstavio klavijaturist Rick Wright suitom “Sysyphus”, avangardnom četverodijelnom suitom o tragičnom liku iz grčke mitologije koji je osuđen da u podzemlju vječno kotrlja stijenu na vrh brda, ali svaki put kad stijenom dosegne vrh, ona padne niz brdo (i tako uvijek iznova, bez kraja i konca). Riječ je o iznimno eksperimentalnoj i psihodeličnoj stvari u kojoj Wright izmjenjivanjem simfonijskih aranžmana na klaviru, orguljama i melotronu stvara iznimno raznolike atmosfere. Atmosfera u prvoj sekciji, u kojoj prevladavaju dramatični zvukovi melotrona i orgulja, iznimno je mračna i na dobar način dočarava lik vječnog kažnjenika koji u Hadu mora trpjeti paklene muke. Drugi dio, u kojem prevladava nježna melodija na klaviru, puno je suptilniji. No već pred kraj druge sekcije nastupa golema kakofonija s dodatnim avangardnim udaraljkaškim umetcima na Masonovim timpanima, čudaškim efektima koji podsjećaju na vrisku majmuna i Watersovim neartikuliranim ukrasima na basu. Završna, četvrta sekcija zbog tmurnih orkestralnih zavjesa na melotronu pomalo podsjeća na neke rane stvari King Crimson, iako zvukovi orgulja i efekti nalik ptičjem oglašavanju donekle smiruju mračnu atmosferu. Unatoč tome, završni kakofonični zvukovi orgulja i zveckavih efekata iznimno su jezoviti i posve opskurno psihodelični. Sa “Sysyphus” se Wright na albumu ponovno predstavio ne samo kao izvrstan klavijaturist nego i kao iznimni majstor raznolikih atmosfera i tvorac jednog od boljih dijelova ovog albuma. Mračna i napeta, mjestimice čak pomalo epska atmosfera koja oživljava tragični lik Sizifa ono je što ovu posve spontanu avangardnu kompoziciju čini tako privlačnom.
Slijedi Watersova solo točka s “Grantchester Meadows”, ugodnom pastoralnom psihodeličnom folk baladom s njegovim pjevanjem i sviranjem akustične gitare. Povremeno se preko posebno snimljenih efekata kroz cijelu skladbu čuje cvrkut ptica, što stvara dojam kao da je skladba snimljena negdje usred livade. Usred skladbe čuje se i gakanje te let nekakve prenapete guske. Watersov tekst opisuje pastoralnu idilu tipičnog engleskog sela Grantchester, rodnog mjesta Watersova kasnijeg “najboljeg prijatelja” Davida Gilmoura. Nakon mračnog “Sysyphus” to je bio vrlo dobrodošao i opuštajući trenutak albuma, iako ne spada među one floydovske klasike koji se slušatelju zauvijek urežu u srce. Ta je folk balada inače bila tipična za tadašnji Watersov stil pisanja glazbe, što je kasnije bilo vidljivo i na njegovu solo prvijencu “Music From The Body” (1970) te na pjesmi “If” s idućeg albuma Pink Floyda “Atom Heart Mother” (1970). Pred kraj skladbe nastupa čuveni, gotovo legendarni efekt, kad se čuje naporno, sve glasnije zujanje muhe, koje traje sve do trenutka kad netko ne dokorača stubama i ne udari je novinama.
No Waters ne bi bio Waters da uz najpristupačniju stvar na albumu nije dao i onu najavangardniju i najopskurniju. Slijedi naime ultra čudaška stvar s ništa manje čudaškim imenom – “Several Species of Small Furry Animals Gathered Together in a Cave and Grooving with a Pict”, koju bez problema mogu označiti kao avangardni vrhunac albuma i glavnog kandidata za najodlepršaniju stvar u povijesti benda. Taj čudaški Watersov eksperiment sadrži brojne opskurne efekte tipične za žanr musique concrète, kakav se obično povezivao s nekim stvarima Franka Zappe. U ovom je slučaju riječ o iznimno opskurnoj, potpuno odjebanoj mješavini zvučnih efekata i Watersovih vokalnih grimasa koje podsjećaju na oglašavanje ptica i raznih glodavaca. Waters je pritom upotrijebio brojne snimateljske efekte pri namještanju brzine i razne manipulacije na mikrofonu. Posebno groteskno ispada njegovo posve nerazaznatljivo i nerazumljivo vokalno grimasiranje sa škotskim naglaskom (Pikti su bili antički preci Škota, pa taj potez dobiva barem nešto logike). Na kraju njegova mrmljanja pri pozornom slušanju i usporenoj snimci može se čuti “thank you”. Usput se pri usporenoj reprodukciji nalazi i “skrivena poruka” u kojoj se Watersa može čuti kako kaže “that was pretty avantgarde wasn’t it?” Doista se ne bih mogao više složiti s tom tvrdnjom.
Na zanimljivoj, uglavnom akustičnoj kompoziciji “The Narrow Way”, podijeljenoj u tri sekcije, svojih “pet minuta” dobiva i Gilmour, koji osobito u prvoj sekciji na akustičnoj gitari nudi nekoliko svojih tipičnih bluesy dionica. U pozadini se cijelo vrijeme čuju neobični efekti. Druga sekcija, odsvirana na električnoj gitari, puno je opskurnija i isto tako sadrži brojne psihodelične zvukove. Završna sekcija, koja se može označiti čak i kao jedan od najboljih trenutaka albuma, sadrži Gilmourov prepoznatljivi baršunasti vokal te odličnu podlogu slide gitare, melotrona i klavira. Od svih trenutaka na albumu ovo je najbolji uvid u njihovu zvučnu budućnost, ponajprije zahvaljujući Daveovu vokalu, sanjivim slide dionicama na gitari i eteričnim zvukovima klavijatura, koji su kasnije postali neodvojivi dio zvuka iz njihova najboljeg razdoblja. Zanimljivo je da svaka od tri sekcije ima drukčiji tempo i zvuk. Gilmour je uz uobičajeni vokal i gitaru ovdje odsvirao i bas, klavir, melotron i bubnjeve te tako uspješno dokazao svoje multiinstrumentalne sposobnosti. Ovu bi se kompoziciju moglo označiti kao svojevrsnu ravnotežu između opskurnih avangardnih psihodeličnih efekata i melodičnih instrumentalnih akustičnih dionica koje prevladavaju na studijskom dijelu albuma.
“The Grand Vizier’s Garden Party” završni je Masonov instrumental u tri dijela i još jedan od avangardnih vrhunaca albuma, jer sadrži niz avangardnih zvukova na njegovim udaraljkama. “Velikog vezira Osmanskog Carstva” Masona u prvoj sekciji nakratko na flauti prati tadašnja supruga Lindy. To je ujedno i najmelodičniji trenutak cijelog instrumentala, jer već s nastupom druge sekcije slijedi niz opskurnih, psihodelično zvučećih udaraljki, koje uglavnom zvuče kao da netko udara po dnu kuhinjskih lonaca. Sve zajedno zvuči prilično kakofonično i posve spontano, kao stvar trenutne inspiracije koja nikako ne uspijeva stvoriti pravu atmosferu, onako kako je uspjelo većini prethodnih solo kompozicija. Na kraju te sekcije Mason opsežnim bubnjarskim solom ipak pokazuje zašto se danas smatra jednim od najutjecajnijih bubnjara. Posljednji dio kompozicije, a ujedno i studijskog dijela albuma, završava kombinacijom flaute i udaraljki te traje manje od minute. Od sve četiri pojedinačne sekcije na albumu ova je daleko najmanje zanimljiva i da nije bilo dobre završne bubnjarske solaže, uopće mi ne bi falila.
“Ummagumma” je bila, barem što se tiče njezina studijskog dijela, bez sumnje jedan od najavangardnijih i najkontroverznijih projekata u povijesti rock glazbe, iznimno opskuran čak i za najrazličitije glazbene eksperimente šiRom otvorenog glazbenog razdoblja s kraja 60-ih. Za Pink Floyd tada nije bilo nikakvih prepreka ni granica da se afirmiraju kao najeksperimentalniji britanski rock bend tog vremena, a glazbena je zajednica bila i puno otvorenija za takve pothvate nego danas te ih je znala i primjereno nagraditi (usprkos svoj opskurnosti to je bio njihov prvi album koji se probio među sto najboljih na američkoj glazbenoj ljestvici, a i na domaćem terenu postigao je vrlo solidan, za ono vrijeme najuspješniji plasman od svih dotadašnjih albuma). To je album koji će kao cjelinu (a ne samo njegov pristupačniji koncertni dio) znati primjereno cijeniti samo glazbeno najotvoreniji slušatelji sa zahtjevnijim ukusom, kakvih danas nažalost nema mnogo. Među njima zacijelo i svi pravi ljubitelji benda. “Ummagumma” nikako nije bila jedno od onih floydovskih remek-djela koja pripadaju u svako kućanstvo, no album je usprkos svim svojim manjkavostima zaslužio važno mjesto među albumima koji su pomogli u definiranju progresivnog rocka i suvremene eksperimentalne glazbe uopće. Tako ostaje divan primjer potpune spontanosti i neopterećenosti mišljenjem izdavača ili menadžmenta te proizvod nekih puno jednostavnijih vremena.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
CD1 (koncertni album):
1. Astronomy Domine (8:29)
2. Careful With That Axe, Eugene (Instrumental) (8:50)
3. Set the Controls for the Heart of the Sun (9:12)
4. Saucerful of Secrets (12:48)
CD2 (studijski album):
1. Sysyphus, Pt. 1 (1:08)
2. Sysyphus, Pt. 2 (3:30)
3. Sysyphus, Pt. 3 (1:49)
4. Sysyphus, Pt. 4 (6:59)
5. Grantchester Meadows (7:26)
6. Several Species of Small Furry Animals Gathered Together in a Cave and Grooving with a Pict (4:59)
7. Narrow Way, Pt. 1 (3:27)
8. Narrow Way, Pt. 2 (2:53)
9. Narrow Way, Pt. 3 (5:57)
10. Grand Vizier’s Garden Party: Enterance, Pt. 1 (1:00)
11. Grand Vizier’s Garden Party: Entertainment, Pt. 2 (7:06)
12. Grand Vizier’s Garden Party: Exit, Pt. 3 (0:38)
Postava:
David Gilmour – vokal, gitara, orgulje, klavir, bas gitara, bubnjevi, melotron
Roger Waters – bas gitara, vokal, akustična gitara, gong, efekti
Richard Wright – orgulje, klavir, klavijature, vokal, melotron
Nick Mason – bubnjevi, udaraljke, timpani, efekti
Gostujući glazbenik:
Lindy Mason – flauta
