Lokacija: Ljubljana / CUK Kino Šiška / Slovenija
Datum: ponedjeljak, 18.03.2013
Nešto iza osam pred iznenađujuće solidnim brojem publike stupili su brazilski Shadowside i pokazali da je jedino što je na njima egzotično to što dolaze iz Brazila i da sastavom zapovijeda vokalistica Dani Nolden. Shadowside su u predugom, četrdesetominutnom setu naime servirali generični power metal koji se može čuti na svakom koraku. Da stvar bude još gora i teže probavljiva, pobrinuo se još i očajan zvuk, koji je jedinu gitaru potisnuo negdje pod nepodnošljivo tutnjanje basa. Prilično solidan vokal pjevačice, koji je na sreću bio daleko od nekog gothic cvrkutanja, unatoč trudu iskustvo nije nadogradio, publika je ostala pospana i bendu namijenila tek povremeni aplauz, koji si nakon očajne izvedbe Motörhead klasika »Ace of Spades« ne bi zaslužio ni to.
Ali jasno, ovaj smo put čekali samo dvojicu majstora njemačkog power metala, prve možda i više od drugih, jer su njemački teškaši Gamma Ray s legendarnim Kaiom Hansenom kod nas ovaj put nastupili prvi put. Očekivanje je zbog toga bilo veliko, i utoliko je ljepše bilo što su ga Gamma Ray ispunili već na samom početku Power Plant rušilicom »Anywhere in the Galaxy«. Publika je s energičnim i odlično razigranim bendom disala od samog početka te je četvorku više puta prekinula i vidljivo iznenadila spontanim skandiranjem »Gamma Ray, Gamma Ray!« Karizmatični frontmen i legenda njemačke metal scene Kai Hansen nije nam ostao dužan, za što se pobrinuo potpunim animiranjem publike, fantastičnom vokalnom izvedbom i sjajnim repertoarom, među kojim nije nedostajalo himni kao što su »Men, Martians and Machines«, »The Spirit«, »Empathy« i »Rise«. Kaiu se cijelo vrijeme na licu razvlačio širok osmijeh, a grupa je s pozornice izražavala gotovo dječje veselje zbog sviranja. Nedostajalo nije naravno ni skakanje, penjanje na platforme s obje strane bubnjarske baterije novog bubnjara Michaela Ehrea, »manowarsko« poziranje basista Dirka Schlächtera te »Judas Priest« migoljenje bokovima. Upravo je potonje uz sjajnu izvedbu gitarskih harmonija dueta Kai Hansen/Henjo Ricther izazvalo najviše oduševljenja. Budući da su Gamma Ray upravo izdali novi EP “Master of Confusion”, poslužili su nas još dvjema posve svježim komadima, naslovnim te »Empire of the Undead«, koji nakon prilično prosječnog To the Metal! obećavaju novu Gamma Ray rušilicu. Kai i družina podigli su publiku do stropa kad je Kai znamenitim gitarskim uvodom najavio željeznu Helloween klasiku »Future World«, oprostili se klišejiziranom i prosječnom odom metalu »To the Metal« i u velikom stilu se konačno oprostili fantastičnom »Send Me a Sign«.
Veterani Helloween nakon pola sata priprema na pozornicu su stupili na moć pompozno. Obavezna AC/DC himna »For Those About To Rock (We Salute You)« prelila se u uživo izvedeni »intro« »Wanna Be God«, a Bučkari su na pozornicu stupili iza maskirne zavjese. Postapokaliptično razrušena pozornica, ukrašena bundevama skrivenima iza plinskih maski, najavljivala je da će bučkarski vojnici biti vladari novog svijeta, a Helloween su nas unatoč tome za početak gurnuli u fantazijski svijet prvim singlom nove ploče “Straight Out of Hell” »Nabatea«. Ta je s epskim »darkridish« osjećajem uživo uvjerila još više nego na ploči, i prava je šteta što su izuzetno obećavajući početak Helloween u nastavku donekle zagorčali nesretno odabranim repertoarom. S prosječnog aktualnog izdanja dobili smo tako čak pet komada, nažalost upravo onih koji ne spadaju među bolje. Umjesto »Live Now!« i dosadne balade »Hold Me In Your Arms« mnogo bolji izbor bili bi primjerice »Burning Sun« ili »World of War«. Ali Helloween su unatoč tome s lijevim malim prstom podigli publiku u zrak već na samom početku odličnom izvedbom vječnog klasika »Eagle Fly Free«. Tu valja istaknuti da se vrlo suvereno cijelu večer držao Andi Deris, čiji je vokal u prošlosti znao razočarati. Ovaj je put išlo kao podmazano, iako mu je kod najviših krikova više puta pomogao mikseta, ali dovoljno govori to da se zadovoljavajuće izvukao i s komadima iz Kiske ere. U nastavku je unatoč vrhunskoj izvedbi, dobrom zvuku i uvijek raspoloženim Markusu Grosskopfu i Michaelu Weikathu (njihovi potezi, poze i izobličene grimase ne ostavljaju ravnodušnim baš nikoga) energiju donekle smirila 7 Sinners skladba »Where the Sinners Go« te novotarija »Waiting For the Thunder«, ali slijedio je prvi vrhunac večeri, Time of the Oath čelični mučitelj »Steel Tormentor«, koji je uništio samo nepotreban i bezvezan bubnjarski solo Danija Löbleja, koji sada sjedi iza tvrđave s čak četiri bas bubnja. Posve nepotrebno i pretjerano pozerski. Okus je na sreću popravio Weikijev »I’m Alive« te nevjerojatni »Falling Higher«. Prava je šteta što Helloween devedesetih ostaju tako previđeni. Derisu su komadi jasno pisani po mjeri, a materijal s odličnog trojca Master of the Rings-The Time of the Oath-Better Than Raw ostaje nešto najbolje što se u devedesetima dogodilo heavy metalu, i neopravdano previđeno razdoblje. Po toj su strani Helloween mnogo više oduševili na prvom izdanju Hellish Rock turneje. Ipak, previše prigovora Helloween ne zaslužuju, jer oduševljavaju prije svega energičnom izvedbom, simpatičnim scenskim nastupom, a ovaj se put vrlo dobro pokazao prije svega Deris s Kiss majicom i oponašanjem Gena Simmonsa, a još više time što tijekom »Power« nije u nedogled zatezao publiku ofucanim foricama. U prvom bisu Helloween su zapalili zaraznim hitom »Dr. Stein«, a najteže očekivan trenutak bio je bez sumnje završetak, u kojem im se starim kolegama, bolje rečeno Markusu i Weikiju, ponovno pridružio Kai Hansen. Dečki su vrhunski odsvirali venčić vječnih Halloween (šteta što ne u cijelosti, kao na prvoj turneji), a još mnogo više oduševio je povratak na prvijenac Walls of Jericho s »How Many Tears« i »Heavy Metal (Is the Law)«. Nevjerojatna izvedba, ponajprije zahvaljujući fantastičnom Kaiu, koji je najviše naježio kad je stao uz bok Weikiju i kad su poslužili fenomenalno odsviranim harmonijama. Posljednji i bez sumnje vrhunski trenutak predstavljao je završetak s vjerojatno najvećim hitom njemačkog metala, »I Want Out«, u kojem su se Helloween na pozornici pridružili još i Gamma Ray (osim bubnjara Michaela). Izvedba je publiku podigla u ekstazu, smetalo je možda samo predugo zatezanje s »I Want Out«, ali prizor Kaia uz bok Markusu i Weikiju odvagnuo je sve moguće nedostatke.
Pakleni rock je uspio, dobrih šesto glava Helloween su ostavili zadovoljenima, ali ipak pomalo gladnima boljeg izbora komada. Bučke su bez sumnje jedan od najvećih njemačkih sastava, koji će uvijek biti dobrodošao i kod nas, ali mogu i puno bolje, a i setlistu bi trebalo pošteno promiješati. Zato su Gamma Ray oduševili utoliko više, i nadajmo se da će Kai održati obećanje i u naše krajeve vratiti se i s headliner turnejom.
autor: Rok Klemše
fotografije: Aleš Podbrežnik
SHADOWSIDE:
1. I’m Your Mind
2. A.D.D.
3. Highlight
4. Hideaway
5. Gag Order
6. Ace of Spades
7. Waste of Life
8. Angel With Horns
GAMMA RAY:
1. Anywhere In the Galaxy
2. Men, Martians And Machines
3. The Spirit
4. Gamma Ray
5. Master of Confusion
6. Empire of the Undead
7. Empathy
8. Rise
9. Future World
10. To the Metal
— bis —
11. Send Me a Sign
HELLOWEEN:
1. Wanna Be God (intro)
2. Nabatea
3. Eagle Fly Free
4. Straight Out of Hell
5. Where the Sinners Go
6. Waiting For the Thunder
7. Steel Tormentor
8. Drum Solo/I’m Alive
9. Live Now!
10. Hold Me In Your Arms
11. Falling Higher
12. Hell Was Made In Heaven
13. Power
— bis 1 —
14. Are You Metal?
15. Dr. Stein
— bis 2 —
16. Halloween/How Many Tears/Heavy Metal (Is the Law)
17. I Want Out
