Izvođač: Oldfield, Mike
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 40:15
Ocjena: 4.5/5
Album Hergest Ridge je dobio ime po gorju u kojem je u to vrijeme živio Mike Oldfield. Lijep nenaseljen krajolik, u kojem je šetao sa psom i puštao maketne avione, pomogao mu je pronaći inspiraciju za novi pothvat i novi juriš na vrh glazbenih ljestvica.
Nakon Tubular Bells ovaj se multiinstrumentalist odlučio za drugačiji pristup. Glazba je suzdržanija, akustična, pastoralna, folklorna; osjeća se puno ljubavi prema prirodi i životu općenito. Cijelim albumom struji osjećaj čežnje, koji na prethodnom albumu nije bio tako izražen. Hergest Ridge je album s više emocija i manje tehnički kompleksnih dionica. O tome svjedoči već i to što se na Tubular Bells melodije izmjenjuju iznimno brzim ritmom, dok su na ovom albumu melodije dugotrajnije i ima ih znatno manje (pa su i neke od njih povezane ili su tek nadogradnja prethodnih).
Prvi dio počinje orguljama (Oldfield je jedan od rijetkih koji koristi Farfisa, Gemini i Lowrey, a ne Hammond orgulje; s njima stvara vrlo prepoznatljive zvukove) i sviralama. Odmah se primijeti da će album biti drukčiji, romantičniji od prethodnika. Zatim se klavijaturama umjesto sviralama pridružuju gitare, bas i mandolina. Akustična i električna gitara preuzimaju inicijativu, dok u pozadini možemo čuti lijepo zborsko pjevanje. U tom segmentu truba svako toliko odsvira odu prirodi, a kad se priključi i timpan, taj se dio zaključuje. Počinje novi, prilično opsežan dio u kojem obova i truba naizmjence, a katkad i zajedno, u kombinaciji s akustičnom gitarom stvaraju čeznutljivu atmosferu, a povremeno se pridruži i električna gitara. Basom počinje nova melodija, pridružuju se orgulje i zvončići, čime nastaje raspoloženje nalik božićnom (zvončići na Djedu Mrazovim saonicama). Taj se dio malo oživi kad se uključe i električna gitara, mandolina i klavir. Sve je skupa još naglašenije kad se priključi zbor i Oldfieldova slavna cijevna zvona (tubular bells). Prva polovica albuma završava na isti način kao što je počela – nježnim sviranjem orgulja i svirala.
U drugi nas dio vodi već poznata melodija, ali aranžman je drukčiji (orgulje, akustična gitara, zvončići), pa je možda na prvu uopće ne prepoznaš. Pridružuje se i električna gitara, a kasnije i obje glavne vokalistice te mandolina. Poslije se skladba malo smiri, sviraju samo bas gitara i orgulje, uz povremene interludije na električnoj gitari. Timpan najavljuje promjenu tempa, a prije toga slijedi prijelazna (već poznata) melodija na orguljama i flauti. Zatim dolazi prva i zadnja prava rock eksplozija na zgusnutom prostoru. Taj dio, u kojem se gitare, basovi i orgulje (bez bubnjeva) miješaju u kakofoničnu cjelinu, traje poprilično minuta (možda čak i preduge). Ono što se isprva čini kakofonično i razbacano pokaže se vrlo organiziranim i dotjeranim. Oldfield je jedan od rijetkih koji zna stvoriti melodiju koja je naizgled kaotična i “ružna”, ali se, što je češće slušaš, pokaže upravo suprotnom. Nakon šest minuta taj se dio najedanput završi i opet nastupa smirenija folk melodija, u kojoj među ostalim sudjeluju i gudači. Na kraju pak Sally Oldfield i Clodagh Simmonds na engleskom i na keltskom jeziku pjevaju slavopojku Hergest Ridgeu i album se polako zatvara.
Hergest Ridge je prilično drukčija ploča od prethodne. Da nema onog življeg dijela, teško bismo mogli tvrditi da je riječ o rock albumu (osim povremene električne gitare). Uglavnom je to mješavina folka i klasike. Ploča ima iznimnu estetsku vrijednost, puna je mašte, sanjarenja i ljubavi prema prirodi, samo je u tom jednom trenutku prisutno i nešto bijesa i sirovosti ispod površine. Oldfield je doista stvorio nešto što se čovjeku useli u srce, a uslijedilo je još nešto monumentalnije.
Kod Oldfielda je na početku karijere bilo zanimljivo upravo to što nijedan njegov album nije zvučao kao neki drugi. Ponekad je izdao folklorni album, ponekad simfonijski, ponekad nešto između, a drugi put se više posvetio rocku. Uz to je sve to još kombinirao s bezbroj utjecaja – od afričke glazbe i jazza do elektroničke glazbe (rane, poput Tangerine Dream). Ovaj album spada među ona izdanja u kojima kombinira folk i rock. Jednostavna glazba i emocionalnost na ovoj ploči popunjavaju prazninu između Tubular Bells i Ommadawn, gdje je Oldfield uzeo sentimentalnost Hergest Ridgea i kombinirao je sa složenošću i raznovrsnošću Tubular Bells.
Postava
– Mike Oldfield: akustične, električne i španjolske gitare, bas, mandolina, orgulje, zvončići, gong, zvona, timpan, udaraljke
– Chili Charles: bubnjevi
– Lindsay Cooper: obova
– Ted Hobart: truba
– Sally Oldfield: vokal
– Clodagh Simmonds: vokal
– June Whiting: obova
– dirigent za zbor & gudače: David Bedford.
Produkcija
Mike Oldfield
Popis skladbi
1. Hergest Ridge, Part I 21:30
2. Hergest Ridge, Part II 18:45
