Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Kassematenbuehne (Schlossberg) / Graz / Austrija
Datum koncerta: 26.07.2007
Broj posjetitelja: 800
Cijena ulaznice: 25,00€
Graz mi posljednjih godina sve više postaje drugi dom kad je riječ o gledanju kvalitetnih koncerata. Kad se dogodi da u dvoranu Orpheum ne zaluta neko dovoljno zanimljivo glazbeno ime, to se zna dogoditi na vrhu prekrasnog dvorca Schlossberg, glavne gradske znamenitosti, koja će mi zauvijek ostati u sjećanju kao poprište mog prvog i još uvijek najslikovitijeg susreta s Jethro Tull. Dvorski bedemi doista imaju neki poseban šarm i sigurno doprinose tome da je koncertna atmosfera barem za jedan stupanj bolja nego inače, bez obzira na glazbeni žanr (iako se po mom mišljenju najbolje uklapa uz jazz i folk melodije). Ovaj put na redu je bio Passport, njemačke jazz fusion rock legende, koje su nastupale u sklopu lokalnog ljetnog jazz festivala, a koji je ove godine privukao popriličan broj zvučnih glazbenih imena (Blood, Sweat & Tears, John Mayall, Mike Stern itd.), koja su prepoznatljiva i u svijetu rock glazbe. Passport, sastav pod vodstvom neuništivog multitalentiranog saksofonista Klausa Doldingera, koji uživa glas jednog od najboljih njemačkih saksofonista svih vremena, jedan je od najvažnijih sastava iz zlatnih godina jazz fusion rocka, od kojih je danas jedva što preživjelo, pa nije bilo govora da bih nešto takvo propustio. Osim toga, riječ je o jednom od prvih glazbenih sastava koje sam zapamtio još kao sasvim mali dječak preko njihove klasike “Looking Thru” (1974). Upadljiva naslovnica tog albuma, koji sam jednom u 80-ima ugledao u izlogu s LP-jevima, u mojim je moždanim procesorima ostala sačuvana sve do trenutka kad sam sastav prije nekoliko godina upoznao i po glazbenoj strani, a otad ga uz puno poznatije Mahavishnu Orchestra, Return To Forever i Weather Report cijenim među svojim najdražim jazz fusion sastavima.
Nakon sretno obavljene kontrole na granici, koja je protekla pod budnim okom najvećih ljubitelja putovnica, nas dvojica, ja i uvijek za šale raspoloženi suputnik, vozač i nadobudni fotograf, već smo bili tesno s vremenom, ali smo ipak još skrenuli u lokalnu trgovinu pločama (neobično povoljne cijene nekih klasika), koja je tako već postala zabilježena za buduće posjete. Kad smo stigli u centar grada, do nastupa je bilo samo još deset minuta pa smo se odmah bacili uz stube dvorskih bedema i dali se uzbrdo. Bogsigavedi kako nam je to uspjelo, ali stigli smo na sekundu točno, baš u trenutku kad su umjetnik i njegova družina starih drugara umarširali na pozornicu pod kojom su, kao što je uobičajeno kod takvih legendi iz “pretpotopnog doba”, prevladavale sijede i prorijeđene glave.
Nastup Passporta od početka je bio zamišljen kao svojevrstan spektakl jer je bio podijeljen na dva dijela koja su predstavljala dva različita povijesna lica sastava. U prvom dijelu na pozornici je nastupila klasična i najomiljenija postava Passporta, koja je u prvoj polovici 70-ih snimila njihove najbolje albume kao što su “Looking Thru”, “Cross Colateral” (1975) i “Infinity Machine” (1976). Izvanredno raspoloženom i među stankama neobično zgovornom Klausu, koji nije prestajao oduševljavati svojim vladanjem umijećem sviranja saksofona (točnije alt, sopran i tenor saksofona), društvo su na pozornici pravili kamerađi iz “starih dobrih vremena”: rockerski usmjereni basist Wolfgang Schmid (svojedobno i član sastava poput Kick i Paradox zajedno s legendarnim Billyjem Cobhamom), kod kojeg sam te večeri propustio gitaru jer na njoj obično nije ništa manji virtuoz, elektronički usmjereni klavijaturist Kristian Schultze, glavni “krivac” što je sastav tako omiljen i među ljubiteljima progresivnog rocka, te sjajni bubnjar Curt Cress, kojeg se neki sjećamo i kao povremenog člana kanadskih art rockera Saga.
Četvorka legendarnih umjetnika, očekivano, izvodila je svoje klasike iz razdoblja između 73. i 76., kad su bili zajedno. Među njima isticali su se uvodni “Morning Sun” (Infinty Machine, 1976), na kojem su odmah predstavili svoj karakteristični simfonijski i melodično zasnovani jazz rock fusion, a iznenadili su i odličnim izvedbama klasika “Will-O’ The-Wisp” i Jado” (obje s albuma “Cross Colateral”, 1975). Časni Klaus, koji je, suprotno mojim predodžbama o nekakvom zatezanju diktatoru, ispao kao izuzetno dobroćudan, duhovit i uglađen čovjek, bio je naravno cijelo vrijeme središnja zvijezda večeri i centar pozornosti. Kad nije s zapanjujućom skladnošću mijenjao svoja tri saksofona, uživao je u poplesivanju u ritmu i izbacio niz razmjerno duhovitih govora koji su naravno bili na njemačkom i koje sam tek s mukom razumio. Klasični Passport dali su dobru lekciju iz uigranosti, iako se nisam mogao othrvati osjećaju da bi im se u slučaju eventualnog ponovnog okupljanja brzo zapelo. Radilo se naprosto o simboličnom susretu starih prijatelja, koji su na taj račun sigurno privukli barem malo više publike nego što bi je inače. Što se tiče demonstracije tehničkih vrlina ostalih “putovnica”, basist Schmid, jedini “rocker” večeri, pokazao je rijetko viđenu brzinu trljanja žica, pri čemu je ipak malo “varao” uz pomoć trzalice. Maestro Schultze također je posve opravdao svoj glas klavijaturističkog “čarobnjaka”. Njegov pristup sa širokom upotrebom elektroničkih klavijatura po mom je mišljenju barem toliko blizu progresivnom rocku koliko i jazzu, što je možda glavni razlog zbog kojeg me je uz Doldingera od pojedinaca iz klasične postave najviše oduševio. Cress je kao klasični jazz bubnjar cijelo vrijeme održavao solidnu ritmičku podlogu, iako sam od njega očekivao malo više, barem u smjeru improviziranja. No, njegov solo svejedno nije bio loš. Buđenju nostalgije bio je (pre)brzo kraj i vjerojatno nisam bio jedini kome se jedva tričetvrt satni, inače vrlo dobar nastup klasičnog Passporta učinio apsolutno prekratkim.
Nakon dvadesetminutne stanke na red je došao nastup suvremenog Passporta, koji s Doldingerom uključivši broji sedam članova. Riječ je o šarolikoj, međunarodnoj postavi afirmiranih glazbenika, koju čine Australac Peter O’ Mara na gitari (najpoznatiji po suradnji s legendarnim Daveom Hollandom), Talijan Roberto Di’ Gioia na klavijaturama, Amerikanac Patrick Scales na basu, Kamerunac Bibioul Darouiche i Nijemac Ernst Ströer na udaraljkama te domaćin Christian Lettner na bubnjevima. Budući da ne poznajem Klausova novija djela, samo sam nagađao kakvu vrstu jazza mogu očekivati u drugom dijelu, no već po postavi instrumenata zaključio sam da će se vrhunski fusion nastaviti i u suvremenijoj verziji. Na kraju je taj drugi dio u mojim očima ispao čak i bolji od prvog, što si nikad ne bih usudio prognozirati. Klaus i njegovi pratitelji tijekom nastupa predstavljali su ponajprije djela s najnovijeg albuma “To Morocco” (2006), koji sadrži mnoge sjevernoafričke folk etno elemente. Klaus je svoj aktualni interes za afričke etno elemente obrazložio kao posljedicu nezaboravnog izleta u Maroko i druženja s tamošnjim glazbenicima. Većina djela s tog albuma, među kojima sam zapamtio izvedbe “Riyad El Capi” i “Djema El-Fna”, ispala je oduševljavajuće, a Klaus je dvaput zasvirao i bambusovu flautu te potvrdio svoju glazbenu raznovrsnost. Od novijih djela u izboru skladbi te večeri nije izostala ni skladba “After Hours” (Back To Brasil, 2003). Štovatelji klasičnog jazz fusiona opet su došli na svoje s novo aranžiranom verzijom skladbe “Ataraxia”, koja potječe s istoimenog albuma iz 1978. Pojedini glazbenici pokazali su rijetko viđenu ritmičku skladnost i potpuno vladanje svojim instrumentima, tako da osim izvanserijskog Klausa ne mogu nikoga izdvojiti. Udaraljkaša su se više puta mijenjala na svojim glazbalima jer je Ernst skrbio i za posebne zvučne efekte, a svaki od glazbenika naravno si je priuštio i obaveznu solo točku.
Nažalost, danas je malo onih koji znaju da se Klaus u 80-ima okušao i kao pisac filmske glazbe i da je stvorio motiv koji poznaje lijep broj ljudi koji nisu i nikad neće čuti za njega i za Passport. Slijedila su tri najslikovitija djela njegove filmske karijere, dva koja je snimio za filmove slavnog redatelja Wolfganga Petersena (Troja) i jedno koje je snimio za Hollywood. Prvo od njih mi nije bilo poznato (očekivao sam inače njegovu temu iz “Neverending Story”), zato ga je naslijedila vjerojatno jedna od najpoznatijih filmskih tema svih vremena – “Das Boot”, glavna tema iz istoimenog filma o nesretnoj njemačkoj podmornici u 2. svjetskom ratu, što je ujedno i Klausovo daleko najpoznatije djelo. Njezina izvedba bila je zacijelo posebno doživljaj i jedan od vrhunaca večeri, iako po mom mišljenju u umjetničkom smislu ne spada među vrhunce Klausove karijere. “Podmornicu” je naslijedio Klausov aktualni hit “Soul People” iz američkog filmskog hita “Ocean’s Thirteen”, koji se upravo ovih dana vrti po kinodvoranama diljem svijeta. Nakon još jednog odličnog, elektronički usmjerenog ostvarenja, Klaus i kompanija napustili su pozornicu, ali su se brzo vratili na moćniji način nego što bi bilo moguće zamisliti. Na pozornicu su naime umarširali svi članovi, klasičnog i modernog Passporta, osim Curta Cressa, čiji razlog odsutnosti mogu samo nagađati (vjerojatno bi četiri udaraljkaša doista bila malo “too much” s obzirom na instrumente koji su bili na raspolaganju). Slijedio je nezaboravni završni jam, koji je objedinio sve najbolje finese iz njihove bogate povijesti i bez sumnje je značio vrhunac večeri, kad je i publika ustala na noge i počela kao na kakvom klasičnom rock koncertu “navijati” za sastav, koji je pritom bio vidno dirnut. Nakon nastupa i brojnih zahvala publici Klaus je na pozornicu pozvao i glavnog organizatora festivala, kojem se od srca zahvalio na odličnoj organizaciji i još jednom dokazao da je pravi muškarac i profesionalac, čiju širokogrudnost i karizmu mnogi glazbenici danas mogu samo zavidjeti.
Unatoč više od dva sata vrhunskog jazz fusiona, koncertu je u mojim očima kraj stigao prebrzo, jer su me Klaus i njegovi glazbenici uspjeli hipnotizirati kao već dugo nijedan jazz ili rock sastav. Vrhunska demonstracija njemačke škole jazz fusion rocka uz čarobnu dvorsku atmosferu bila je doista prava mana s obzirom na trenutačni općeniti nedostatak nastupa srodnih sastava (oni koji još postoje naime obično dosta rijetko zalutaju tako južno na europskoj karti). Tajanstveni zeleni tip s sunčanim naočalama s naslovnice “Looking Thru” pokazao se kao jedan od najsrdačnijih glazbenika, kojeg je publika znala nagraditi odazivom koji priliči takvom umjetniku, koji je ostavio neizbrisiv pečat u svijetu jazza i progresivnog rocka.
Galerija slika
