Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Saga
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 2001
Ocjena: 5/5
Saga su nakon trijumfalnog povratka s “Full Circle” (1999), na kojem su se zakleli na vječnu vjernost svojoj specifičnoj vrsti art rocka, istim, ako ne i povećanim, tempom nastavili stvarati artistički visokoprofilirane albume kojima su iznova potvrđivali da su još daleko od toga da kažu zadnju riječ. Stvaralačka energija, ambicioznost i radni zamah kanadskoga četverca snažno su porasli nakon što je povratak korijenima među njihovim sljedbenicima bio vrlo dobro primljen. Na “House Of Cards” opet možemo osjetiti prepoznatljiv zvuk grupe, utemeljen na kombinaciji melodičnosti i kompleksnih, neočekivanih vremenskih prijelaza, gdje se po hard rockerski udarne gitarske dionice Iana Crichtona često prelijevaju s raznovrsnim teksturama klavijatura Jima Gilmoura (u jednoj skladbi često koriste i po tri različita sintisajzera), moćnim vokalom Michaela Sadlera i poskočnim ritmom. Sve to opet krasi izuzetno dotjerana produkcija Jima Crichtona, koja se iz albuma u album činila sve boljom. Za divljenje je kako grupa na “House Of Cards” uspješno spaja modernu produkciju sa svojim prepoznatljivim, posve specifičnim zvukom koji je zadržala još od kraja 70-ih.
Naizgled Saga na “House Of Cards” u mnogočemu slijedi glazbeni recept prethodnika i svojih klasičnih albuma s kraja 70-ih i početka 80-ih, no pojedinim su skladbama uz produbljeni zvuk dodali niz inovativnih i zanimljivih aranžmana kojih se prije nikad nisu late. Na albumu prevladava niz kraćih djela bez ikakvoga progresivno rockerskog epa, što je za grupu koja je uvijek stavljala veliki naglasak na melodiju čak i bolje. Kod Sage pak vrijedi ono da se iza naizgled pristupačnog obično krije najveća kompleksnost. Poznata poglavlja koja tvore tajnovitu znanstvenofantastičnu priču o ukradenom mozgu Alberta Einsteina nastavljaju se kroz dva “poglavlja” i na ovom albumu. Nakon što je na prošlom albumu otkriveno ime glavnoga junaka, aura tajnovitosti i nagađanja oko raspleta još su se povećali. Uz sve to, na pojedinim se dijelovima, kao i u lirskim izrazima, može naići na onaj njihov specifični, sarkastični humor, koji je u pravoj mjeri i na pravim mjestima.
Album je prepun skladbi od kojih je svaka na svoj način pobjednik, pa na njemu nema ni posebno istaknutih remek-djela ni slabijih trenutaka. Sve skladbe na “House Of Cards” svojevrsne su poslastice koje albumu osiguravaju konzistentnost i odličan tok. Koliko dobro klasična Saga zvuči i u 21. stoljeću, uvjerava nas uvodni “God Knows”. Sadrži prepoznatljiv poskočan ritam u srednjem tempu s klasičnim navijenim gitarskim rifom i moćnim, ali i pomalo sarkastično obojenim vokalom. Epski refren umjetnički je provučen kroz središnji rif koji klizi kroz melodične teksture klavijatura i razgranat ritam. Vremenski se prijelazi cijelo vrijeme nepredvidljivo izmjenjuju jedan u drugi. Prava poslastica i za ljubitelje njihove art rock tradicije i za one koji vole modernije zvukove, a koji uopće ne zvuče tako daleko od progresivnog metala. Hard rockerski usmjereni “The Runaway”, koji se otvara zvukom vlaka, lako bih označio Saga klasikom. Njegova je glavna odlika režući hard rock rif provučen kroz prilično jednostavan funky ritam. Solidan refren prate i višeglasja, a među solažama klavijatura i gitare ne manjka dosjetki kojima su oduševljavali slušatelje još 80-ih. Valja pohvaliti i Jimovu melodičnu upotrebu basa, koji je cijelo vrijeme lijepo razlučiv.
Izvrsni “Always There” otvara se nježnim uvodom na akustičnoj gitari i klavijaturama, uz koje ide romantičan vokal. Slijedi izvrstan simfonijski aranžman te preljev u sanjalački moćno-romantičan refren, koji je glavna tema ove skladbe. Još bolje zvuči “Ashes To Ashes (Chapter 11)”, jedno od dva poglavlja na albumu, koje povremeno doista zvuči kao glazba iz nekog znanstvenofantastičnog filma. Nakon tajanstvenog uvoda na sintisajzerima i zvučnim uzorcima upada fenomenalan motiv koji tvore vokalna višeglasja i zavjese klavijatura. Tajanstveno-svemirsko raspoloženje povremeno naelektrizira klasičan hard rockerski rif. Skladba cijelo vrijeme pluta negdje između simfonike, koju donosi unos bogatih tekstura na klavijaturama, i udarnosti koju tvore nakostriješene gitarske dionice. U interakciji, kao posljedica, nastaju prekrasne melankolične harmonije. “Once In a Lifetime” ima lijep uvod na akustičnoj gitari. Slušatelj očekuje klasičnu ljubavnu baladu, no u refrenu nastaje vrlo lijep, gotovo himnični napjev s višeglasjima, koji sadrži prilično filozofsku poruku. Među pojedinim dionicama ne manjka ni energičnih umetaka na električnoj gitari. Atmosfera budi nostalgiju za nekim starim dobrim vremenima.
“Only Human” također ima predivan uvod na akustičnoj gitari i melankoličan vokal koji se preko bogatih tekstura na klavijaturama stupnjuje do trijumfalnog refrena. Potonji izražava i pozitivizam i neskriven djelić sarkazma. “That’s How We Like It!” jedan je od najboljih trenutaka cijeloga albuma, barem što se tiče magične atmosfere, duhovitih aranžmana i nepredvidljivosti, još jedan snažan kandidat za Saga klasik. Otvara se kao navijeni hard rocker s nakostriješenim rifom i razjarenim bubnjevima, nakon čega se u određenom trenutku potpuno smiri. U tom dijelu nastupa vrlo spokojno raspoloženje u kojem se skladno prelijevaju Michaelov i Jimov vokal. Za tim često slijedi “borbeni marš” s udarnim ritmičkim prijelazima i bijesnim rifom. Kad to stupnjevanje dosegne vrhunac, nastupa sanjalački višeglasni refren koji u navezi stvaraju Sadler i Gilmour, dok u pozadini odjekuju svemirske teksture klavijatura i moćan rif. Začine ga još i skandirajućim stihom “that’s how we like it”. Saga su oduvijek bili majstori odličnih refrena, no ovaj je jedan od najboljih jer u sebi sadrži toliko raznovrsne magije. Oduševljava i to kako Ian briljira u pozadini svojom gitarskom solažom, dok istodobno možemo čuti dualnu gitarsku harmoniju koju je odlično snimio za potrebe ove odlične kompozicije. Teško bih izabrao favorita s albuma, ali da moram, bio bi to “That’s How We Like It!”.
“Watching The Clock (instrumental)” keltski je obojen instrumental s baroknim motivom na klaviru, koji predstavlja solističke sposobnosti majstora Gilmoura. “We’ll Meet Again (Chapter 15)” još je jedna klasika koja se šiba od hard rockerske energije koju stvaraju naelektrizirane gitarske dionice, a ujedno je lijepo uravnotežena svemirskim, suptilnim klavijaturama. Tu cijelo vrijeme lijepo prelaze između brzih i smirenih dionica. Ne manjka moćan vokal preko režećeg rifa i simfonijskih zavjesa u refrenu. Prema kraju albuma iznenađuju nas još i duhovitim pop rockerom “Money Talks”, koji je izašao kao singl i u domaćoj Kanadi bio čak i manji hit. Tome se ne treba čuditi jer je riječ o jednom od njihovih najboljih pop rock ostvarenja s odličnom melodijom i duhovitim višeglasnim refrenom koji nikako ne izlazi iz ušiju i kao da je stvoren za radio. Tko je uspio doći do singla, mogao se diviti i odličnom videu, koji je po mojem mišljenju njihov najbolji, a u kojem je mogao vidjeti Sadlera u ulozi velikog frajera koji se ruga korumpiranim bankarima, pohotnim tajnicama i naivnim strankama, dok se između njih šeće tip s glavom skakavca. U Kanadi je te godine čak bio izabran za najbolji glazbeni video. Završni “House Of Cards” možda je najprosječniji rad na albumu, iako nije bez svojih čari. Za finale bih očekivao još kakav prog rockerski epski katalizator, no riječ je o skladbi u srednjem tempu s hard rockerskim finesama, višeglasnim refrenom i brojnim nasnimljenim zvukovima paranoičnih razgovora i maničnog smijeha. Unatoč tome što donekle odstupa od atmosfere cijeloga albuma, riječ je o još jednoj uspješnoj Saga burleski, kakvih je na prethodnim albumima poprilično nedostajalo.
“House Of Cards” još je jedan veliki trijumf za grupu koju su mnogi zbog prevelikih zvučnih oscilacija proteklih godina već nekoliko puta gotovo otpisali, i bez sumnje jedan od njihovih najboljih albuma, posve usporediv s ranim godinama. Saga su potvrdili da “Full Circle” nije bio tek neka sretna slučajnost i da ne misle više skretati sa zacrtanoga puta, iako su dobro znali da za svoj trud nikad neće biti proglašeni kulturnim objektom od nacionalnoga značaja (kao što se primjerice dogodilo s Rush). Unatoč tome što su još uvijek imali komercijalni potencijal (što dokazuje uspjeh “Money Talks”), znali su da su uvijek bili sposobni za veće stvari pa su takvi “pop” trenuci bili sve rjeđi. “House Of Cards” svrstava se tik uz “Images At Twilight” (1979), “Silent Knight” (1980) i “Worlds Apart” (1981) među najveće art rock bisere. Te su godine Saga bez sumnje bili najvrelija kanadska rock grupa, a zanimanje za njihovo nasljeđe među nepoznavateljima opet je primjetno poraslo. Na sljedećem je albumu tajnovita priča, koja se s višegodišnjim razmakom nastavljala od njihova početka, napokon dobila svoja završna poglavlja.
Postava
Michael Sadler – vokal, klavijature
Ian Critchon – gitara, prateći vokal
Jim Critchon – bas gitara, klavijature
Jim Gilmour – klavijature, prateći vokal
Steve Negus – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Jim Crichton
Popis skladbi
1. God Knows (5:29)
2. The Runaway (5:35)
3. Always There (3:52)
3. Ashes To Ashes (Chapter 11) (5:05)
4. Once In A Lifetime (4:21)
5. Only Human (4:20)
6. That’s How We Like It (4:49)
7. Watching The Clock (Instrumental) (1:39)
8. We’ll Meet Again (Chapter 15) (5:58)
9. Money Talks (4:07)
10. House Of Cards (4:20)
Trajanje albuma: 49:54
