Izdavač: Giant Electric Pea
Datum izlaska: studeni, 2000.
Produkcija: Michael Holmes
Trajanje albuma: 56.49 min
Žanr: Neo-Progressive Rock
Ocjena: 10/10
Kultni engleski neoprogresivci IQ su s »The Seventh House« učvrstili svoj ugled jedne od kvalitetom najkonzistentnijih progrock grupa, posebno kad je riječ o njihovim dostignućima nakon povratka karizmatičnog pjevača Petera Nichollsa, koji je svojim inteligentnim, često društvenokritičnim tekstovima brzo postigao da je ime grupe postalo više nego prikladna oznaka za njihov lik i djelo. S dvostrukim konceptualnim remek-djelom »Subterranea« (1997) IQ su se definitivno svrstali među najvažnije progrock sastave u posljednja četiri desetljeća.
Stvaranje nasljednika tako važnog albuma kao što je bio »Subterranea«, kojim su osvojili srca brojnih novih sljedbenika, nije bilo jednostavno, no IQ-u je s »The Seventh House« uspjelo ‘nezamislivo’. »The Seventh House« je po konzistentnosti i kvaliteti skladbi posve ravnopravan nasljednik prijelomnog prethodnika, a u nekim zvučnim i lirskim segmentima ga čak i nadmašuje.
Na »The Seventh House« našlo se ‘samo’ šest skladbi, no svaka od njih bila je vrhunski aranžirana i odsvirana zvučna pustolovina, koja je zbog Nichollsove vokalne srodnosti s Peterom Gabrielom pisana na kožu i svim štovateljima klasičnih Genesis, iako su IQ u toj fazi karijere već odavno imali izgrađen prepoznatljiv zvučni identitet i bili su poprilično drukčiji bend nego u prvoj polovici osamdesetih, na rođenju neoprogrock scene.
Za razliku od mnogih neo-prog sunarodnjaka u razdoblju na prijelazu dvaju stoljeća, njihova su djela bila manje-više izrazito mračna, pa je tako i na »The Seventh House«, gdje Nichollsovi tekstovi, otpjevani na njegov karakterističan, teatralan i dramatičan način, prštaju od društvene kritike i sarkazma. Neki ‘psihoanalitičniji’ tekstovi na »The Seventh House« razgolićuju mračne kutke ljudske psihe i utjecaj društva na njegove postupke.
Orfordovi grandiozni simfonijski aranžmani te Holmesove većinom naoštrene gitarske dionice, uz gotovo sanjivu ritmičku podršku basista Johna Jowitta i bubnjara Paula Cooka, stvaraju melodramatične i mračnjačke ambijente koji slušatelja u tren oka usisaju u ‘priče’ pojedinih skladbi s »The Seventh House«.
»The Seventh House« otvorio se epskom poslasticom »The Wrong Side of Weird«, koja je predstavljala sljedeći logičan i zreo korak u dugotrajnoj zvučnoj evoluciji ove izvrsne progrock grupe za koju se od Nichollsova povratka čini da je ništa ne može zaustaviti. IQ su od samih početaka bili majstori epskih skladbi s dramatičnim preokretima, no ovim su izvanrednim ostvarenjem dosegli jedan od vrhunaca svoje karijere. Unatoč tome što su utjecaji simfoprog legendi predvođenih Genesisima cijelo vrijeme očiti, ni jednoj skladbi na »The Seventh House« ne može se zamjeriti da određene aranžmane izravno ‘posuđuje’ od pojedinih progrock klasika iz ‘pretpotopne ere’.
»Erosion« je bila izrazito mračnjačka i društvenokritična skladba od koje će i danas mnogim slušateljima proći srh. Ključnu ulogu u stvaranju takve nevjerojatno intenzivne atmosfere ima Nichollsova vokalna teatralnost. Njoj se pridružuju još Orfordova klavijaturistička eklektičnost i Holmesove većinom udarne gitarske dionice kojima se nekoliko puta poprilično približi progmetal vodama. Naslovno, epski obojeno remek-djelo jedno je od najimpresivnijih, najkompleksnijih i izrazito melankoličnih dostignuća u priči o IQ-u, koje preko brojnih neočekivanih vremenskih prijelaza, eklektičnih ritmičkih poteza, dramatičnih simfonijskih aranžmana i Nichollsove briljantne pjevačke izvedbe iz minute u minutu stupnjuje svoj ambijentalni intenzitet. Sedma kuća, koja je povezana s međuljudskim odnosima, pojam je dobro poznat svima koji se bave astrologijom. Teško je odlučiti koji je od dvaju superepova na »The Seventh House« bolji.
»Zero Hour«, koji sadrži briljantnu instrumentalnu dionicu sa završnim gitarskim solom, protkan je masivnim slojevima orgulja i melotrona. Posljedica takve veze je melankolično-mračnjački zvučni zid, koji sadrži i poprilično iznenađujući i inovativan saksofonistički umetak u izvedbi gostujućeg saksofonista Tonyja Wrighta. Potonji unosi dobrodošao dašak jazza i time gotovo posve mijenja ambijentalnu narav ove skladbe.
»Shooting Angels«, najpristupačnija, a opet odlična skladba s »The Seventh House«, koja se otvara duhovito obojenim gitarskim solom i valovima melotrona, sadrži epski refren te u završnom dijelu briljantan saksofonski umetak. Završna epska pustolovina »Guiding Light«, koja je zapravo u kompleksan simfoprogrockovski ep pretvorena ljubavna balada s kompleksnim i udarnim središnjim dijelom, brzo je postala omiljeni IQ koncertni standard, što nije bilo ni najmanje iznenađujuće. IQ s ovom neo-prog klasikom jednostavno nisu mogli stvoriti bolji završetak albuma.
U razdoblju na prijelazu dvaju stoljeća, kad su progresivnorock scenu većinom obilježavali idealistični i pomalo naivni ‘veseljaci’ poput Spock’s Beard, The Flower Kings i Pendragon, IQ su na »The Seventh House« predstavili poprilično mračne, distopijske vizije bliske budućnosti koje su se u idućih dvadesetak godina nažalost brzo ostvarile. I uz pomoć odlične Holmesove produkcije IQ su, bez odricanja od svoje izvorne umjetničke vizije, vrlo uvjerljivo zakoračili u 21. stoljeće i konkurirali mlađim progrock nadama koje su se tada počele pojavljivati na sceni kao ‘gljive poslije kiše’. »The Seventh House« bila je nakon »Subterranea« još jedno besprijekorno remek-djelo koje svojom kvalitetom nije iznenadilo nijednog dugogodišnjeg sljedbenika ove izvrsne grupe s zavidnim umjetničkim kvocijentom inteligencije.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. The Wrong Side Of Weird (12:24)
2. Erosion (5:43)
3. The Seventh House (14:23)
4. Zero Hour (6:57)
5. Shooting Angels (7:24)
6. Guiding Light (9:58)
Postava:
Peter Nicholls – vokal, prateći vokal
Mike Holmes – gitara, gitarski sintisajzeri, klavijature
Martin Orford – klavijature, flauta, prateći vokal
John Jowitt – bas gitara, bas pedala, prateći vokal
Paul Cook – bubnjevi, udaraljke
Gostujući glazbenik:
Tony Wright – saksofon na skladbama br. 4 i 5
