Iron Maiden linijom manjeg otpora odradili Codroipo (2010)

0 8

Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Codroipo, Italija
Datum koncerta: 16.08.2010
Broj posjetitelja: 12000
Cijena karte: 70 €

Jedini ovogodišnji koncertni datum Maidena u neposrednoj blizini Slovenije obećavao je mnogo. Spektakularna vila Manin u Codroipu kod Udina već je sama po sebi gozba za oči, a ako se na njezino dvorište dokotrlja grupa čiji se pedigre među štovateljima žeščih zvukova smatra najcjenjenijim, opća bi nirvana trebala biti zajamčena. Koncert je bio rasprodan i prema službenim podacima na prostoru se gurala otprilike dvanaest tisuća dugokosih glava, od kojih je dobra polovica stigla iz naše male podalpske domovine. Moglo bi se reći da se potez promotora Azalea i Live in Italy pokazao pobjedničkim, jer su uspjeli pronaći izvrsnu lokaciju na točki koja je prikladno blizu slovenskoj, a naposljetku i austrijskoj te hrvatskoj granici. Tako su uz talijanske posjetitelje osigurali i sve one susjede kojima je do Codroipa dva do tri sata vožnje, a festivali Sonisphere i Wacken, gdje su Maideni svirali u sklopu ovogodišnje turneje, previše daleko. No talijanski su promotori vjerojatno bili jedini koji su si nakon koncerta trljali ruke.   

Ali prije nego što se posvetimo glavnoj atrakciji, još koja riječ o predgrupi. Talijansku postavu Labyirinth navodno su, prema nekim tvrdnjama, izabrali sami Iron maiden, što se s obzirom na to da se često pojavljuju i na drugim koncertima spomenutih organizatora u Furlaniji i Padskoj nizini čini malo vjerojatnim. Ipak. Grupa koja se pomalo samovoljno proglasava jedinim pravim talijanskim metal bendom ima iza sebe solidnu karijeru. Nastupali su pred takvim veličinama kao što su Mamsteen, Megadeth i Ozzy, no njihova je prepoznatljivost zasad i dalje ograničena samo na domaći teren. A vjerojatno će tako i ostati. Zamarajući dvostruki bas, dosadnih sto gitarskih nota u sekundi te mehanički “copy paste” način slaganja skladbi (što su usavršili ponajprije Dream theater) danas je jednostavno premalo za međunarodni uspjeh. Vrlo predvidljiva mješavina progresije i power metala tako je pred pozornicu privukla razmjerno skromnu masu najzagriženijih obožavatelja, a mi ostali radije smo razgledavali koje su majice ovaj put bile na raspolaganju u šatorima s natpisom “official merchandise”.   

Nakon dobrih pola sata stanke pozornicu su zauzeli Iron maiden. Što reći o grupi koja je ostavila tako snažan pečat na žanru kojeg neki smatraju preživjelim i tako uvjerljivo obilježila suvremenu glazbenu industriju? Počnimo ovaj put malo drukčije i prvo poslužimo s nekoliko (neugodnih) činjenica. Usprkos svim eventualnim suprotnim tvrdnjama, jasno je da grupa svoju prepoznatljivost duguje ponajprije precizno razrađenoj strategiji, koja je u suvremenim dizajnerskim krugovima poznata kao “corporate image” ili “house style”, a mi je po domaće zovemo cjelovitim vizualnim identitetom. Riječ je naravno o globalnom fenomenu majica i naslovnica albuma, o kojem bi se dala napisati opsežna sociološka studija, a koji je svojom spretnom ikonologijom zarazio već drugu ili treću generaciju buntovnika. Većina nas s glazbom Maidena, koja se sadržajno ispjevala negdje usred osamdesetih, upoznala se upravo preko te moćne reklamne mašinerije. Grupa je naime u svojoj tridesetogodišnjoj povijesti snimila tek šačicu albuma vrijednih spomena – rokerskim hitovima nabijene The number of the beast i Powerslave te progresivne ekskurzije Somewhere in time i Seventh son. Svi ostali proizvodi kopije su jednog od spomenutih albuma ili njihova više ili manje uspjela mješavina (ovdje je možda svijetla iznimka samo nova ploča). Iron maiden jednostavno je jedna od onih grupa koje su beznadno zaglavile u svojim okosta lim obrascima, a tu ih vjerojatno nadmašuju samo AC/DC, za koje je Dave Mustaine nedavno rekao da su već sedamnaesti put snimili isti album. Prvo pravilo s kojim su se pomirili već svi njihovi vršnjaci koji svoju slavu duguju osamdesetima stoga glasi: svirati skladbe iz zlatnog razdoblja, kao što to uspješno čine, primjerice, Ozzy ili Alice Cooper, čiji je koncert prije nekoliko dana s posve drukčijim osjećajima napustila ekipa Rockline. Koga bi, dovraga, zanimale razvodnjene zbirke Brave new world, Dance of death ili Matter of life and death? Stariji smo Maidene u ovo vrijeme već odavno prestali shvaćati ozbiljno, a mlađi bi si zacijelo radije zagrijavali grla klasicima koje uživo još nikad nisu čuli. Ipak, točno je da bi grupa na pozornici mogla odsvirati i jednosatnu verziju brojalice How much is that doggy in the window, a većina slušatelja je ne bi izvižđala. Još jedan učinak dobro uhodanog ikonografskog kola, dakle, koji (ponajprije kod mlađih predstavnika publike) izaziva posebnu vrstu masovne psihoze. A mi ostali izvukli smo deblji kraj.

Prvi sat koncerta tako je bio izrazito smrtno dosadno iskustvo, protkano neuspjelim Wicker man (postoji li uopće skladba s više puta ponovljenim refrenom?!), Ghost of the navigator, These colours don’t run, Dance of death i sličnim uspavankama. Jedina svijetla točka bila je balada Blood brothers, posvećena nedavno preminulom Ronnieju Jamesu Diju, čijoj se ostavštini uvodnim nekoliko rečenica primjereno poklonio i Bruce Dickinson. Tek malo prije kraja iz opće apatije probudili su nas prvi taktovi skladbe Fear of the dark, a kad smo nakon skladbe Iron maiden očekivali vrhunac večeri, grupa je već prvi put napustila pozornicu. Malo više sreće imali smo s bisom, gdje su se redom izvele The number of the beast, Hallowed be thy name i Running free, ali to nije moglo popraviti opći dojam, koji su pokvarili i loš zvuk te prilično traljavo Dickinsonovo pjevanje. Moglo se očekivati i malo više teatralnosti, kakvu smo, primjerice, doživjeli na zadnjem koncertu prije nekoliko godina u Ljubljani, no Maideni su očito odlučili da će na ovogodišnju turneju ponijeti samo nekoliko oslikanih plahti za pozadinu pozornice i ne previše uspjelog Eddieja, koji je (kao što je već tradicija) na pozornicu dolomio tijekom posljednje pjesme redovnog dijela.

Za sve nas koji smo navikli odlaziti na koncerte, događaj je tako bio prilično razočaranje, pa smo više nego glazbom uživali u ugodnom furlanskom krajoliku, lijepoj arhitekturi vile Manin i artefaktima u šatorima. Dobra je vijest i to da se spomenuta regija zahvaljujući djelovanju tvrtke Azalea promotion sve više afirmira na širokoj koncertnoj karti i da u njihovoj režiji možemo očekivati još dosta takvih aktivnosti. S poslovnog gledišta projekt Iron maiden Italia 2010 bio je tako potpun uspjeh, što je naravno dobar predznak za budućnost, a kad je riječ o grupi, mi ljubitelji glazbe i spektakla sljedeće ćemo godine njihov nastup vjerojatno preskočiti i radije otići na Alicea Coopera.

fotografije: Aleš Podbrežnik 

Setlista

1. The Wicker Man
2. Ghost Of The Navigator
3. Wrathchild
4. El Dorado
5. Dance Of Death
6. The Reincarnation Of Benjamin Breeg
7. These Colours Don’t Run
8. Blood Brothers
9. Wildest Dreams
10. No More Lies
11. Brave New World
12. Fear Of The Dark
13. Iron Maiden

—dodatak—

14. The Number of the Beast
15. Hallowed Be Thy Name
16. Running Free

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići