Joe Bonamassa: Time Clocks

0 300

Izdavačka kuća: Provogue/Mascot Label Group
Datum izlaska: 29. 10. 2021.
Produkcija: Kevin Shirley
Duljina albuma: 56.50 min
Žanr: Blues Rock
Ocjena: 9.0/10


Joe Bonamassa je još jedan čovjek kojem bi lako moglo prekipjeti da ga svladaju ravnodušnost i apatija. S obzirom na stanje u kojem živimo – huh, uskoro će dvije godine, to ne bi čudilo. No, koncerti su se nekako ipak vratili, ali se i dalje odvijaju u svjetlu nesigurnosti i većih ili manjih briga oko toga što će donijeti sutra. A kako se čini, vrli američki glazbenik je, nadasve u posljednje vrijeme, natovaren nevjerojatnom bisagom ideja i ambicija koje jednostavno moraju biti realizirane. Po mjerilu kreativnih standarda ambicioznog Bonamasse, to u pogledu obveze realizacije novog albuma ne bi moglo više biti točno. Bonamassa, koji ostaje gurnut u tu koncertnu nesigurnost iz koje se možeš izvući samo češćim odlaskom u studio i snimanjem nove glazbe. U listopadu prošle godine Bonamassa je izdao album »Royal Tea« (2020, RockLine recenzija), godina se okrenula i evo nasljednika, šesnaestog studijskog albuma “Time Clocks”.

Vrijeme curi, a Joe bi ga najradije pretekao. Preskočio neke stvari koje mu kroz aktualnu svakodnevicu zacijelo nisu ni najmanje drage. Ali ne ide. »Royal Tea« bio je album na kojem je Joe još jednom redefinirao svoju umjetničku pojavnost i unikatnost, poslužio nevjerojatno osjećajnim, intimnim i dovršenim, kao i teatralno i idejno raznolikim uradkom kojem sitnica i profinjenih poteza elegantne, ublažene i nepretenciozne finomehanike aranžiranja, odjevene u organsku baršunastu produkciju, nije nedostajalo. Zapravo album Bonamasse koji je na neki način čak i najzreliji do danas. Možda je Joe to osjetio. Da se krug zatvorio, da se odavde nadalje može početi ponavljati, iako je njegov stil i pristup već davno iznio svoju bit. Tako je odskočio malo drugamo, ali je i s »Time Clocks« ostao cijelo vrijeme prepoznatljiv i još kako »domaće« zvučan.

Bonamassa je Bonamassa. Pogotovo zadnjih nekoliko albuma. I »Time Clocks« je takav. Na novom je albumu opet poslužio znatno ježavijim, sirovijim, čak grubim gitarskim zvukom koji se kune u elementarnu grabežljivost blues rocka. Album se približava sferama hard rocka, iako je od glave do pete izrazito koketno utemeljen bluesrock manifest, na kojem je čovjek u devet skladbi uspio naći čak 56 minuta svirke, što znači da su inspiracija, mašta i angažiranost opet pronašli svoj dom na pravoj adresi. Čovjek je novi album dakle snimio u prilično klaustrofobičnoj atmosferi. Nalazio se u New Yorku, nakon što se tamo nekako ipak uspio sastati s Kevinom Shirleyjem, koji je u vrijeme kada je lockdown bio na vrhuncu ostao zarobljen u Australiji.

Posebno bučno i rockerski naoštreno obraća se već uvodna Notches,  koja nosi jedan od najmarkantnijih vodećih rifova na kojima počiva konkretiziran sedmominutni dramatični blues rock ep, pun atmosferskih prevrata. Bonamassa odmah potvrđuje da je položio baš sve ispite i na polju izvedbe vokala. Kroz godine se razvio u odličnog pjevača. Ovaj će album u usporedbi s »Royal Tea« u određenoj mjeri biti zanimljiviji i ljubiteljima Black Country Communion, jer na njemu ima poprilično ideja i vibracija koje bi se bez kočnica mogle složiti s receptom komponiranja Bonamasse u društvu s »mrtvom tratinčicom« Hughesom, Sherinianom i Bonhamom.

The Heart That Never Waits druga je po redu. Obraća se gorko, a takvu lavinu emocija pojačavaju iznimno kompaktan ritam te jezgrovita bluesovska frizura u kojoj se Bonamassa snalazi nevjerojatnim žongliranjem brojnim izražajnim slikama kroz solističke akrobacije. Znate, onaj masan, prije nazubljen nego milozvučan grip, koji vozi, vodi i tjera gitarista dalje i skladbama svakako daje jasan otisak njegove izražajne unikatnosti. Vokal vješto uravnotežen ženskim prateći vokalima (za Bonamassu već standard), a skladba je općenito jedna od najprizemljenijih. Pogotovo kad govorimo o poeziji vezanoj uz muke s vremenom. Jednostavno. Vremenu treba dati vremena. Jedan od najerotičnijih trenutaka albuma.

Joe je majstor mistike. Čeznutljiva i posebno dramatična naslovna skladba smatra se jednim od vrhunaca albuma. Pogotovo u skladateljskom smislu. Koprena countryja na prijelazu u strofu i posebno svečan, a melankoličan refren koji slušatelju ne da disati. Spoj gitarskog fraziranja i čokoladnih Hammond linija donosi osnovni građevni element popunjavanja zvučne slike. Stasitost Hammonda ovaj je put posebno važna. Komad Questions And Answers donosi potpuni preskok atmosfere, kad se u središtu tekstova našao Bonamassa s pitanjima muške naravi, čemu je žena morala biti tako neizmjerno podla. Drama. No, albumski vrhunac melankolije, sabrane na jednom mjestu, donosi središnja Mind’s Eye. Kompozicija je postavljena tako da gitaristu daje briljantan okvir za razmah u jednu od najfascinantnijih solaža na albumu, na kojoj je mješavina glazbenih zavoja i bluesovske čežnje posebno podkožno zajedljiva. Drama nad dramama. Osobno ispovjedna skladba koja u iskrenosti slomi i najgranitnije srce.

Curtain Call je skladba posebne vrste. Definitivan otklon. Riječ je o najmračnijoj točki albuma, ali briljantno odjevenoj u mističnu narav. Čak i najambicioznija skladba što se aranžmana tiče. Usudim se reći da se obraća čak i kao najviše »progresivna«. Bonamassa bi je bez problema mogao prilog na novi BCC album, da se on slučajno snima ove godine. Uvijena uvodna fraza, razvoj u nastavku uz orkestracije, prstohvat orijentalnog melosa (strofa), gdje postaje odjednom jasno da čovjek vrlo dobro poznaje Led Zeppelin komad Kashmir. Solaža u ovoj skladbi sama je po sebi jedan od vrhunaca cijelog albuma. Jaukanju koje slušatelju izmakne tlo pod nogama nema ni kraja ni konca. Keltski šapat i misterij s lakoćom donosi u nastavku The Loyal Kind – briljantna power blues balada. Dinamike čovjeku ni na tren ne nestaje. U svakom trenutku novog albuma, svojom naravi gitarske svirke i osjećajnom vokalnom ispovjednošću, neprestano je na pravom mjestu. Ništa mu ne izmiče. Komad je fascinantan osobito s obzirom na to kako gradirano raste grabežljiva atmosfera. Krešendo gradnje dramskog teatra pak donosi uvijen, našušuren i beskompromisno odsječen rif u refrenskom napjevu. Hanging On A Loser za njom donosi više lucidnosti i šegavosti kroz zafrkantski boogie sentiment. Album zaključuje fascinantni blues rocker Known Unknowns, koji je gitarski posebno stasit i definiran, s hrpom ukrasa i trikova začina, kakve Bonamassa vadi iz rukava. Bonamassa pritom na svakom koraku zadržava iznimnu muzikalnost, kao i teatralnost stupnjevane atmosfere. Riječ je o završnom majstorskom komadu albuma.

Svakako, hvale i za album »Time Clocks« opet ne nedostaje. Čovjek je u dobroj godini, da – tek se godina okrenula i nekoliko dana minulo, pobrinuo za posve svjež album, koji je karakterom prilično drukčiji u odnosu na sofisticiraniji prethodnik, opet malo glasniji, rockerskiji, a istodobno raskošno opremljen mnoštvom raznolikih ideja, koje su generator stvaranja devet izvanrednih bluesrock točaka među kojima nema kvalitativnih kolebanja. Joe Bonamassa je dakle na svojoj novoj glazbenoj avanturi, u kojoj je ovaj put u središte postavio utrku s vremenom, opet dao od sebe najbolje što zna.

Autor: Aleš Podbrežnik

Popis skladbi:
1. Pilgrimage
2. Notches
3. The Heart That Never Waits
4. Time Clocks
5. Questions And Answers
6. Mind’s Eye
7. Curtain Call
8. The Loyal Kind
9. Hanging On A Loser
10. Known Unknowns

Postava:
Joe Bonamassa – vokal, gitare

Gostujući glazbenici:
Steve Mackey – bas gitara
Lachy Doley – klavir
Bunna Lawrie – didgeridoo
Bobby Summerfield – udaraljke
Anton Fig – bubnjevi, udaraljke
Mahalia Barnes – prateći vokal
Juanita Tippins – prateći vokal 
Prinnie Stevens – prateći vokal


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići