Autor: Primož Novak
Izvođač: Periphery
Izdavač: Century Media
Izdanje: year_month
Trajanje: 80:46
Ocjena: 5/5
Periphery danas spadaju među glavne predstavnike takozvanog žanra djent, koji je naišao na priličnu nepodršku staroškolskih metalaca, jer se djent sastavi navodno služe istim riffovima koji se baziraju na jednoj žici. Sami Periphery postojali su prije nego što je djent uopće postao kamen spoticanja. I kod Periphery su ti prigovori jednostavno besmisleni.
Ako krenemo od samog početka, idejni vođa Misha Mansoor bio je prije samog trenda žanra i prvijenca Periphery tek mladić koji je objavljivao svoje demo skladbe pod imenom Bulb po raznim forumima namijenjenima sedmožičanim ili višežičanim gitarama i njihovoj opremi. Mansoor je s demo skladbama požnjeo toliko uspjeha da je okupio ekipu za cijeli bend, koja se nekoliko puta mijenjala. Na drugom albumu Periphery II: This Time Is Personal postava se stabilizirala kad su u bend došli gitarist Mark Holcomb i basist Adam Getgood (prije toga je svirao gitaru u sastavu Red Seas Fire).
Dok je nastajao dugo obećavani album Juggernaut, bend je marljivo obilazio turneje i stvarao materijal za album. Samo stvaranje albuma bilo je toliko opsežno da je bend u međuvremenu prošle godine ponudio izdanje Clear (recenzija TUKAJ), eksperimentalni EP na kojem je svaki član doprinio po jednu skladbu. To je ponajprije dalo do znanja da bend pri stvaranju nema granica.
Juggernaut je doduše bio obećan već godinu dana nakon drugog albuma, no kad je bend dobio ponudu za turneju s Dream Theater, stvaralački se proces konkretno ootegnuo jer su Periphery htjeli sve skupa bolje dotjerati i jednostavno uzeti više vremena, što je bila jedina ispravna odluka. Sama produkcija albuma zapravo je trajala cijelu 2014. godinu. Kad su Periphery napokon počeli snimati, Misha Mansoor je objavio: »Nadam se da volite duge albume.« Prvi album bio je dug dobrih 70 minuta, drugi tek nekoliko minuta kraći. Slutnje su postale jasnije kad su Periphery najavili dvostruki album.
Dvostruki albumi uvijek imaju taj problem da se na njima lako pojavi poneka skladba bez koje bi se mirno moglo. Sama duljina albuma obično rezultira time da se album pred kraj vuče i gubi onaj prvotni dobar dojam. Dakle, Periphery su s Juggernaut poprilično riskirali. Konceptualni albumi danas zapravo nisu ništa novo. U progresivnoj rock sceni ih je na pretek. Po čemu bi se onda koncept Periphery, koji glazbom i tekstom želi napraviti neku smislenu cjelinu, razlikovao? Odgovor je prilično jednostavan. Periphery su već na prethodniku u svakoj skladbi koristili različita ugađanja i sve moguće kombinacije svojih gitara sa šest, sedam i naravno i osam žica. Time je bend konceptu dao veće razmjere.
Epopeja Periphery počinje mirnom skladbom A Black Minute, koja u početku zbog ambijenta podsjeća na Tesseract, a zatim dobiva na atmosferi uvođenjem post-rockerskih gitara i klavijatura, gdje je u prvom planu veća melodičnost. Vokal je pjevan, ali poprilično mračan. S MK Ultra počinje kaos, u kojem je naglasak na atonalnim gitarama koje su naravno, u stilu Periphery, nisko ugođene, čime Periphery dokazuju da se nisu udaljili od djenta. Završetak skladbe djeluje pomalo šaljivo s uvođenjem mirnog jazz završetka koji bi se pripisao glazbi u dizalima. S Heavy Heart pokazuje se prilično jasna slika da je prvi dio Juggernauta svjetliji album. Heavy Heart naime djeluje kao pozitivno intoniran hit kakve pišu moderni progresivni rock bendovi u stilu Coheed And Cambria. Nakon kratke atmosferične skladbe The Event stižemo do skladbe The Scourge, koja pokazuje smisao benda za pisanje skladbi utemeljenih na »twistu«. The Scourge naime počinje mirno, prevladava nježan vokal Spencera Soltela, slijedi agresivniji dio koji opet prelazi u miran nedistorzirani dio, no nakon toga Periphery eksplodiraju snažnim gitarama i ritam sekcijom koja popušta tek na kraju prilično slatkastim završetkom, koji sve skupa vodi u skladbu Alpha, koja nakon »Atari« introa udara catchy riffovima i još istaknutijim refrenom. Skladba Alpha je na cijelom izdanju najpopovskija skladba s najjednostavnijom strukturom. Sličnu osnovu ima skladba 22 Faces, samo što su gitare snažnije, a solaža izraženija. U Rainbow Gravity Periphery opet poslužuju kaos, gdje šestorka luduje kaotičnim riffovima u stilu Meshuggah i podivljalim vokalom. No kaos se pred kraj smiruje, a vokal je opet pjevan. Slijedi kratka instrumentalna skladba Four Lights, u kojoj bend ne radi ništa drugo nego pokazuje snagu svojih instrumenata kroz varijaciju nekonvencionalnih breakdownova. Juggernaut: Alpha završava epskom skladbom Psychosphere, koja sadrži i sporu udarnost, pjevan vokal, kao i sinkopirani kaos, ludu ritam sekciju te morbidnu atmosferu na kraju.
Završetak je obećavajući, ali svakako premalo. A na sreću, tu je još i drugi dio epopeje naslovljen Omega, koji predstavlja tamniji dio koncepta Juggernaut.
Omega nakon kratke nježne skladbe Reprise slušatelja vodi u The Bad Thing, koja udara nagroovanim riffom što se smiruje refrenom, no u The Bad Thing ima poprilično iznenađenja uvjetovanih samom neobičnom strukturom. Baladno obojena skladba Priestess je na cijelom izdanju vjerojatno najslatkastija skladba. Tome pridonosi uvod s akustičnom gitarom. Periphery ovdje doduše pokazuju smisao za melodičnost, a uvođenjem elektronike razbijaju monotoniju konvencionalne balade. Slijedi potpuni obrat brzom skladbom Graveless, koja je brutalna i tehnička, a za nadogradnju Periphery dodaju i jazzerski solo koji djeluje pomalo komično. S druge strane, ovdje je riječ samo o još jednom dokazu da Periphery vole raditi po sustavu »outside the box«. Sljedećom skladbom Hell Below bend konačno potvrđuje da je Omega doista mračna strana Juggernauta. Hell Below sa svojom sludgerskom sporošću, koja se temelji na osmožičanoj gitari, daje konceptu morbidnost i tamu. No time Periphery ne zaključuju svoju epopeju, naime nakon toga slijedi najsloženija i najopsežnija skladba Omega, koja traje dobrih 12 minuta. U tom vremenu Periphery dokazuju da su na vrhuncu svojih moći. Sama skladba je puna ludih obrata, riffova je na tone. Nakon kratkog klavirskog uvoda Periphery udaraju beskompromisno, što se vidi u samoj složenosti i brutalnosti. I sam vokal je ljutit, slijede melodičniji dijelovi, a vokal je opet pjevan. Pred kraj skladbe, nakon ugodnog mirnog, ambijentalnog dijela s »filingaškom« solažom, pojavljuje se refren skladbe Alpha, otpjevan drukčijom vokalnom i gitarskom linijom, a djeluje čak emocionalnije. Omega sve zaključuje snažnim breakdownom koji sve skupa vodi do posljednje skladbe Stranger Things. S Omegom su Periphery jednostavno mogli završiti album. Kulminacija albuma bila je postignuta. Raznolikost Omege svojom moćnošću konkurira skladbi Racecar s prvijenca, koja je do sada bila poznata kao najposebnija skladba Periphery zbog svoje duljine (15 minuta) i progresivnosti. No Omega je na svoj način još slađa. Kao što je prije spomenuto, Periphery za kraj daju još i Stranger Things, koja je emocionalna, mjestimice složena i atmosferična. Završava se isto kao što album počinje, čime je između prvog i drugog dijela stvorena neka smislena poveznica koja tvori cjelinu Juggernauta.
I na trećem cjelovečernjem albumu pokazuje se da Periphery najveći naglasak stavljaju na gitare. Kod tri odnosno četiri gitarista to nije ništa neobično. No vokali i bubnjevi svakako nisu u pozadini. Sve je to posljedica izvrsne produkcije, za koju je ovaj put pobrinuo Adam Getgood, basist benda. Produkciju vokala obavio je sam pjevač Spencer Soltelo i nedvojbeno se osjeti da su vokali ovaj put najdotjeraniji u karijeri benda. Soltelove ideje vide se u dotjeranim linijama, zanimljivim prebacivanjima između agresivnog i pjevnog vokala, koji ponekad ide poprilično visoko. Njegovu boju pjevnog vokala mogli bismo doduše pripisati nekom punk-rock ili metalcore sastavu, no njegov je vokal u međuvremenu postao posebnost samih Periphery.
U izvrsnoj je formi još uvijek bubnjar Matt Halpern, koji je svoj set za ovaj album povećao za nekoliko dodatnih tomova. Njegov složeni stil se nije promijenio. Halpernov osjećaj za ritmiku je izniman. Halpern je pun raznih trikova koji su karakteristični za bubnjarske mogule poput Tomasa Haakea (Meshuggah) i Gavina Harrisona (Porcupine Tree). Njegova maštovitost dostiže vrhunac pred kraj u skladbama Omega i Stranger Things, kad dobiva malo slobodniji prostor.
Kao što je prije spomenuto, gitare su glavni akter u bendu. Posve logično, s obzirom na to koliko bend na svojoj Facebook stranici objavljuje mišljenja o novim gitarama i opremi koju dobije na testiranje. Doduše, Periphery, a posebno Misha Mansoor, pravi su »gear geekovi«, no treba priznati da su Misha Mansoor, Jake Bowen i Mark Holcomb izvrsni poznavatelji svojih instrumenata. Mansoor je doduše poznat kao glavni pisac riffova, no ovaj put su tu imali veliku ulogu i Bowen i Holcomb, koji su doprinijeli i solažama. U soliranju se ističe Holcomb, koji u bendu ima ulogu glavnog »shreddera«. Unatoč istaknutim gitarama, ovaj je put svoje mjesto dobila i bas gitara, koja se zahvaljujući izvrsnoj produkciji dobro čuje. Adam Getgood, koji je između ostalog doprinio i gitarskim riffovima, ponudi i poneku svoju liniju koja ispuni poneki miran dio. Bez obzira na prigovore, Periphery u 80 minuta ne nude samo jedan riff koji je napravljen na jednoj žici. Doduše, ni ovaj put sinkopiranih riffova ne manjka, no uz sve melodije, složeni groove, breakdownove, nedistorzirane dijelove i solaže, Periphery omraženom djentu daju vrlo širok smisao.
Juggernaut je najdotjeraniji i najdomišljatiji album Periphery. Alpha i Omega, koje predstavljaju jin i jang, smisleno se povezuju; tekstovi su izvrsno upleteni u glazbu, koja slušatelja vodi na dugo putovanje puno neočekivanih obrata.
S Juggernautom se sve može završiti. Ili početi. Periphery su naime pokazali što se sve može napraviti da djent dobije smisao. Uvođenjem drugih žanrova, poput metalcorea, progresivnog rocka, jazza, pa i post-rocka i ostalog, ponudili su izvanredne razmjere kakve ne posjeduje svaka vrsta glazbe. To može predstavljati sve što se u djentu može postići. Ili je na temelju samog eksperimentiranja moguće ponuditi još poneku dimenziju više. U svakom slučaju, nada se da će ovaj album biti uzor svim preostalim djent sastavima koji su pristupili stvari na pogrešan način.
Postava
Misha Mansoor – gitara
Jake Bowen – gitara
Marc Holcomb – gitara
Spencer Soltelo – vokal
Matt Halpern – bubnjevi
Adam “Nolly” Getgood – bas gitara
Produkcija
Adam “Nolly” Getgood
Popis skladbi
Juggernaut: Alpha
A Black Minute (4:16)
MK Ultra (2:50)
Heavy Heart (4:22)
The Event (1:45)
The Scourge (5:36)
Alpha (5:31)
22 Faces (3:52)
Rainbow Gravity (4:39)
Four Lights (2:18)
Psychosphere (6:16)
Juggernaut:Omega
Reprise (1:25)
The Bad Thing (5:54)
Priestess (5:04)
Graveless (3:56)
Hell Below (3:43)
Omega (11:44)
Stranger Things (7:35)
