Kad Till otvori ventil… (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. listopada 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad

Mjesto: Arena Stožoce, Ljubljana
Datum koncerta: 30.04.2013
Broj posjetitelja: 15.000
Cijena karte: 49,00€ (parter) / 45,00€ (zeleni ring) / 39,00€ (crvena tribina) / 70,00€ (fan pit) / 90,00€ (lože)

»Wir halten das Tempo« naslov je nove turneje njemačkih industrijalskih Konana Rammstein! Prodaju se kao halva. Koncerti su u pravilu uvijek unaprijed rasprodani. Nakon šestog albuma »Liebe Ist Für Alle Da« (2009) Rammstein doživljavaju eksponencijalni uzlet. Budući da razmišljaju poslovno, znaju da je sad pravi trenutak da u karijeri nagrabe gomile love. Zato su neprestano na turnejama. Otud i značajan naslov aktualne turneje »Držimo ritam!«, s kojom su nakon osam godina opet posjetili Ljubljanu.

Tko se sjeća posjeta Rammsteina 2005. u Hali Tivoli, znat će reći kako je njihova scenska produkcija u zadnjih nekoliko godina doživjela katapultni uzlet. Rammstein danas važe za svjetsko glazbeno ime koje spada u šačicu onih »najprodavanijih«. Oni su stroj koji je promišljeno podredio sve sile marketingu vlastitog brenda. I u tome je više nego očito potpuno uspio.

Rammstein u postavi Till Lindemann (vokal), Richard Z. Kruspe (glavna gitara, prateći vokal), Pail H. Landers (ritam gitara, prateći vokal), Christian »Flake« Lorenz (klavijature, semplovi, sintesajzeri), Oliver Riedel (bas gitara) i Christoph Schneider (bubnjevi, elektronski udaraljke, udaraljke) svojom su najavljenom posjetom Ljubljani pokrenuli pravu »malu seobu naroda«. Horde u crnim odorama! Usmjerene prema Stožicama. Sa svih krajeva i iz svih smjerova. Lokali u Bežigradu i Stožicama bili su puni »žednih«. Čak je i vlasnik bosanskog restorana u Sofri zajaukao da je morao produžiti radno vrijeme na period za koji si je već bio rezervirao godišnji. Sve za novac! Svi za novac! Slovenci, Austrijanci, Mađari, Hrvati,….

Sat pokazuje 11 minuta poslije devet navečer. Arena se zamrači, narod u zraku! U skladu s očekivanjima. Rammstein serviraju malo, ali do tančina razrađeno u vrhunsku scensku atrakciju! Njemačka perfekcija. Zavjesa dakle pada u otvarajućoj Ich Tu Dir Weh. Novopečeni (opet) »plavušan« Lindemann spušta se na stalku od stropa prema podu pozornice. Skladba je kao stvorena za otvaranje! Njezin antemični napjev hipnotički je zarazan, dvorana pada u jedinstven delirij, a koračnički marš, podložen odjekom tvorničkih strojeva, koji je tijekom koncerta kao važan dio stasa i glasa grupe često generirao jedinstvenu vibraciju Rammstein koncerta! Sve su oči uglavnom bile uperene u »piromana« Lindemanna, koji je brinuo za plejadu insceniranih scenskih ekscesa, a u tome mu je uvelike pomagao »šegrt« odnosno klavijaturist Flake. Potonji zapravo nema mnogo posla tijekom koncerta, pa je njegova funkcija već duže vrijeme funkcija pokusnog kunića, koji se može i skuhati u loncu. Vrhunac njegova predavanja Rammstein ritualima ovaj put nije bilo klizanje na rukama publike u gumenom čamcu. Donijela ga je skladba Bück dich. Tu se Flake »izgubljeno tumarajući vrtio« na sve četiri, privezan na pseću uzicu, s kojom je njime upravljao naravno (u svemu) dominantni Lindemann. U velikom finalu skladbe digli su se dizalicom visoko iznad pozornice i odigrali kratku avanturu toplih braća. Nema što. Provokacija i pol, koja hrani rulju, željnu kruha i igara. Novac kupuje sve. Svaku provokaciju, svako, ma kako dobro čuvano ljudsko dostojanstvo, ma kako čvrstu i naizgled nesalomljivu volju pojedinca. Ne vrijedi dalje moralizirati. Znamo dokle smo doveli planet zbog krhkosti uma i njegove nemoći pri opiranju materijalnim (ne nužno) dobrima.

Lindemann je dodobra unovčio svoju službenu licencu »piromana«. Ako Agropopov Franček Piromanček pali kemtije, Rammsteinov Till radije otvori ventil i raznese dvoranu Stožice u prah! U Du riechst so gut zasuo je dvoranu iskrama ognjenog luka, tu je bila i čuvena Rammstein oda posvećena fosilnim gorivima (Benzin), u kojoj nije manjkalo novih ognjenih erupcija,…. i onda tu je onaj divovski mješač “bijele pjene”, kojim u velikom finalu koncerta Lindemann darežljivo prska i polijeva usijane glave fan pita, kad izvedba singla Pussy s albuma “Liebe ist für alle da” zaključuje koncertni spektakl.

Teško je dati ocjenu zvuka kad ti dodijele sjedalo negdje u visinama dvorane, tik pod stropom. U slušnom pogledu stvar je djelovala u svemu uzorno. Za sve vas koji kasnite s čitanjem aktualnih vijesti, neka napomenem da odjeka u dvorani više nema. Nakon fijaska s koncertom Stinga 2011. taj su nedostatak naposljetku otklonili. Zašto onda nema više koncerata u dvorani? Odgovor više ne leži u djelomičnoj neupotrebljivosti konstrukcije, nego pravi odgovor po svoj prilici treba tražiti opet u razlozima vezanima uz novac. Iznos najma dvorane mora biti po svoj prilici nezamislivo previsok. Drugo objašnjenje za neiskorištenost dvorane gotovo da se ne može naći.

Kombinacija snažnih reflektorskih snopova i same scenske konstrukcije, koja je u kulisama nudila pogled na unutrašnjost jesenišče željezare, u svakoj se komponenti kao salivena veže uz glazbeno naslijeđe grupe Rammstein. Krajnje banalni, ali zato utoliko izravniji visokopenetrativni rifovi, poduprti topovski ozvučenim ritmovima smrtonosnog podzemnog koračničkog marša, te prepoznatljiv vokal prvog čovjeka grupe, karizmatično izbačenog iz koloture zapovjednika Tilla Lindemanna, kojemu je narod jeo iz ruke, s osvajanjem pernate lakoće pregazio je dvoranu! Lindemannovi vokalni napjevi, zapravo prodorna obraćanja kroz upotrebu tvrdozvučnog njemačkog, maksimalno su efektirani. U odsječenim, grubo huškačkim uzvicima kroz višestruko ponavljanje motiva uspostavljaju stanje atmosferske grabežljivosti, koje te vodi u fazu mentalne zanesenosti. Ne možeš umaći grabežljivosti Rammstein spektakla i mljevenju gigantskog stroja. Kod Rammsteina je sve tako robusno, tako grubo, u grubosti tako pretjerano,…. Kad njihov nastup oživi na pozornici, stvar djeluje kao da je iz pepela ustao divovski čelični trol, koji drobi sve pred sobom i pod sobom. I najfiligranskije odmjerenim pokretom pomete s lica planeta baš svaku mravinjak. Riječ sofisticirano Rammstein ne poznaju. A kad se prihvate rukovanja njome, ne priliči njihovu stasu. Tako smo u dodatku doživjeli izvedbu Mein Hertz brennt, i to u baladnoj režiji, koju su izveli samo Till i Flake (na klaviru). Nikako pogrešan potez u izvedbenom smislu, ali potez koji je u srcu izazvao živu želju da što prije uskoče na pozornicu ostali članovi sastava i izvale »normalnu« verziju ovog Rammstein standarda.

Banalnost autorske glazbe kompenzirana je razvojem scenskih kulisa divovske scenske produkcije, ekscesom plejade odigranih teatralnih scenskih skečeva, koji posjetitelju ne dopuštaju disati ni djelić sekunde. Svaka sekunda, svaki dio minute u sat i tri četvrt nosi svoju zapečaćenu funkciju tijekom ovog urnebesnog scenskog spektakla. Gigantska struktura koja u svim tim kulisama, intenziviranima vatrenim ulošcima, mora osiguravati punu sigurnost.

Kako krajnje banalan glazbeni jezik predstaviti što atraktivnije? Rammstein to znaju i tu filozofiju razumiju do tančina. Tijekom koncerta često mi je na pamet padao Laibach. Tako nije bilo teško zaključiti da bi zapravo na mjestu Rammsteina danas trebali stajati slovenski pioniri industriala. Ali gomile love umjesto Laibacha pokupili su Rammstein. Tako se vrti svijet!

Naizgled savršeno uspjelom koncertnom spektaklu ne treba tražiti dlaku u jajetu. Rammstein su stvar odradili po rasporedu rutine. Profesionalno, makar su se na račun stečene moći i statusa jedne od najvećih svjetskih grupa (u komercijalnom smislu) od posjetitelja svojih koncerata otuđili već odavno. No to se može – oh kako je jezivo spoznanje, tvrdimo i za Rogera Watersa i njegovu hiperproduciranu »The Wall Live« pustolovinu.

Tijekom koncerta čudila je samo jedna jedina činjenica! Parter se napunio tek negdje na sredini koncerta! Isprva bi čovjek promatrajući prizor s tribine pomislio da zbog sigurnosti namjerno ne prodaju do kraja kapacitet partera. Zašto svi posjetitelji nisu mogli biti prisutni točno u sat početka koncerta u parteru, ostaje zagonetka, ali vrlo vjerojatno je organizator koncerta »gurao« publiku u dvoranu kroz neko usko ulazno grlo… Kažem pretpostavljam. Jadni narod. Preplati kartu da bi došao do pozicije u parteru, a onda zakasni na koncert 20 minuta ili više. Vjerojatno ne svojom krivnjom.