Autor: Rok Klemše
Izvođač: Arch Enemy
Izdavač: Century Media
Izlazak: 2011
Trajanje: 54:41
Ocjena: 3/5
Arch Enemy se nakon borbe s grijesima, himni otpora, naprave za sudnji dan i uspona tiranina na svom putu ne zaustavljaju i bez zarobljenika melju dalje s osmim studijskim pločom Khaos Legions. Teško je povjerovati da je od zadnjeg albuma grupe Rise of Tyrant prošlo već četiri godine, ali izdavač i grupa jasno su kovali željezo dok je još vruće i u međuvremenu izdali koncertnu ploču Tyrants of the Rising Sun: Live in Japan te ne baš posrećenu kompilaciju novo snimljenih starih skladbi, The Root of All Evil. S niskim sam očekivanjima stoga otvarao novu ploču čiji glupavi naslov (zašto, oh zašto, silan metal bendova u zadnje vrijeme tako rado gramatički pogrešno imenuje albume!?) i naslovnica (inspiracija za nju bila je poznata slika Eugènea Delacroixa, Sloboda predvodi narod… dakako), koja izgleda kao naslovnica PlayStation igre, ne obećavaju ništa pretjerano potresno.
Istina je, opet, negdje između. Arch Enemy još od Wages of Sin najveće adute stavljaju na ultra modernu, kristalno čistu produkciju, koja je glazbu previše puta pretvorila u klinički sterilan moderan i melodičan death metal. Daleko od toga da su baš svi albumi s Angelom Gossow zvučali loše, ali sirovosti, neobuzdane agresivnosti i fantastičnog spoja tehničnosti i melodičnosti Arch Enemy nisu dosegnuli već poprilično dugo. Podjednako težak zalogaj je i Khaos Legions, jer album nipošto nije loš, samo ga mnogo više melodije i mekoće povremeno poput utega vuče snažno prema tlu. Nova ploča Arch Enemy predstavlja se u još lakšem i mekšem svjetlu, jer bi većina skladbi albuma mogla zvučati posve power metalski kad bi im se skinuo rikajući Angelin vokal. Pokušajte odmisliti vokale u komadu No Gods, No Masters i vrlo brzo će vas podsjetiti na neke Stratovarius (doduše iz vremena njihova zlatnog doba). Nakon dosadnog, besmislenog introa s nevjerojatno klišejiziranim govorom, Arch Enemy nas na prvoj polovici albuma gurnu u mid-tempo marš tijekom kojeg se ističe uglavnom razorna Bloodstained Cross, koja blago podsjeća na rifove Testamenta. I ovaj su put u prvom planu naravno braća Amott, koja izvode prave gitarske vatromete. Tehničkim vještinama ovog dvojca ne možeš se načuditi i u ovom bendu bratsko rivalstvo bukti punom parom. Michael i Cristopher uigrano si dodaju nadzvučne solaže, agresivne arpeggie i često se čini kao da očito nadmašuju jedan drugoga tko će izvesti bolju i zahtjevniju solažu. Pirotehnički dvojac blista ponajviše u harmonijama, tako karakterističnima za gothenburški metal, koje Amotta podižu na posve drugu razinu. Nažalost, i ovom dvojcu očito polako ponestaje ideja za dobre, zarazne rifove, jer povremeno nakon generičkih “chugga-chugga” uzoraka jedva čekaš kad će čarobnjaci opet udariti gimnastičkim vježbama po vratovima gitara. Lavovski dio te slabosti nosi ponajviše produkcija, koja je iz albuma u album sve sterilnija i uglačana do iznemoglosti. Na “C” ugođene gitare trebale bi rikati poput elisa helikoptera, no kristalno čista moderna produkcija oduzela im je svaki osjećaj sirovosti, agresije i opasnosti. Nažalost, tu slabosti još nije kraj, jer slabu točku opet predstavlja jednodimenzionalan vokal Angele Gossow, koji zvuči poprilično sprocesirano, plastično i umjetno. Organičnost solidnih, ali pomalo jednoličnih growlova kvare i obilno nanesene vokalne linije. Povrh toga Angela servira i kvazi anarhističke tekstove zbog kojih bi pocrvenjeli i nespretno se prebacivali s noge na nogu čak i ruski anarhisti s Bakunjinom na čelu. Stara slava Arch Enemy izbija na površinu tek pred kraj albuma, ponajviše spektakularnim gitarskim uvodima u komade Cult of Chaos, Thorns in My Flesh i Vengeance Is Mine, a iznimno je dobrodošla i veća brzina u koju bend prebacuje u ovom trojcu.
Khaos Legions ima nekoliko iznimno svijetlih trenutaka za koje su zaslužna ponajviše gitarska čarolija braće Amott. No ipak, Arch Enemy bolno očito teže sve jednostavnijoj, radiju prihvatljivoj svirci. Istina je, growlovi su još uvijek sirovi i agresivni, ali refreni i linije ispod njih povremeno su toliko jednostavni da zaista boli. Ne znam je li to promišljen potez grupe za širenje baze fanova, ali grupa sve više zvuči kao teren za razmetanje gitarskim mišićima dvojca Amott. Nekritične mase koje vole ušima ugodan “death metal” naravno će progutati sve što im grupa posluži, a Khaos Legions na trenutke zvuči toliko isprano da bi se album mogao vrtjeti uz vijesti u obiteljskom krugu i uz slaboumne buntovničke tekstove kukati nad sudbinom svijeta.
Postava
Angela Gossow – vokal
Michael Amott – gitara
Christopher Amott – gitara
Daniel Erlandsson – bubnjevi
Sharlee D’Angelo – bas
Produkcija
Rickard Bengtsson i Arch Enemy
Popis skladbi
1. Khaos Overture
2. Yesterday Is Dead and Gone
3. Bloodstained Cross
4. Under Black Flags We March
5. No Gods, No Masters
6. City of the Dead
7. Through the Eyes of the Raven
8. Cruelty Without Beauty
9. We Are Godless Entity
10. Cult of Chaos
11. Thorns In My Flesh
12. Turn to Dust
13. Vengeance Is Mine
14. Secrets
