Kralj(a) noći!

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 12. listopada 2026.

Mjesto: Teatro Fondamenta Nuove, Venecija, Italija
Datum koncerta: 28.04.2007
Broj posjetitelja: 0
Cijena karte: 20 eura

Bila je prekrasna sunčana nedjelja u Veneciji kad smo se u popodnevnoj sjeni predvorja Teatra Fondamenta Nuove ja i Will Oldham zapričali. Predstavio mi se pravim imenom, inače je poznat po tome da za službenije razgovore voli da ga se oslovljava umjetničkim imenom, dakle Bonnie ‘Prince’ Billy. Ali naš razgovor nije bio službene naravi, nego posve neformalan i vrlo opušten, što i nije iznenađenje jer je Will doista ljubazna i topla osoba.
U okolici teatra nije bilo puno ljudi, uglavnom samo organizatori koncerta te nekoliko njihovih prijateljica i ljudi koji su na neki način povezani s Bonniejem, pa novinar neke talijanske glazbene revije i moja malenkost. Iz dvorane se već čulo bubnjanje i, kako je spomenuo Will, polako se spremao na tonsku probu, na kojoj je već bio njegov trenutni bubnjar na ovom posljednjem dijelu koncertne turneje, koja se završavala upravo ovim koncertom, dakle jedan od najmlađih i zasigurno najboljih bubnjara, osobito improvizirane glazbe, Alex Neilson.

“Već smo prilično umorni i dobro je da će sad biti malo slobodnog vremena za odmor. Ali ovdje je stvarno lijepo.”, rekao je Will, a ubrzo smo otišli u dvoranu na tonsku probu, za što posebnu zahvalu treba uputiti Enriceu, glavnom organizatoru koncerta, koji mi je već prije omogućio to neograničeno kretanje i pokazao mi ovaj prekrasni koncertni prostor, koji se može pohvaliti i doista odličnom akustikom. Dvorana prima oko dvjesto ljudi i nešto iza devet navečer okupilo ih se otprilike toliko.
Nekoliko sati prije toga još praznu dvoranu punio je zvuk Willova glasa i njegove gitare te Alexovih bubnjeva. Uigrano su prošetali kroz nekoliko skladbi, u cijelosti su odsvirali “A Sucker’s Evening” i “Beast For Thee”, a kako nije bilo većih problema s ugađanjem zvuka i brzo su se uskladili s tonskim tehničarom, odsvirali su još i skladbu “Love Comes To Me” s aktualnog prošlogodišnjeg albuma The Letting Go i završili. To je bila i jedina pjesma od te tri koju su odsvirali i poslije na nastupu, ali u prilično drukčijem ruhu. Sve pjesme s probe bile su izrazito eksplozivne, dok su one s koncerta bile izložene puno većem rasponu dinamike, od duhovno obojenih do skladbi koje su graničile sa slobodnim jazzom, što je bilo vrlo zanimljivo s obzirom na opseg prisutnih instrumenata. Zapravo nijednog trenutka nije trebalo pogrešati neki drugi instrument, jer je nevjerojatno koliko su emocija izvukli iz samo ta dva instrumenta, glasnica i nekoliko dodatnih udaraljki, koje su služile kao samostalni instrumenti ili kao bubnjarske palice. Između ostalog, Bonnie je i zavijao poput vuka s ruba pozornice, a Alex je zubima držao praporce i zvončkao, a istodobno je bubnjeve svirao i laktovima te se dokazao kao doista izniman i iznimno inovativan glazbenik koji ne poznaje prepreke. Nije ni čudo da je upravo on zauzeo bubnjarsku stolicu kad se Jandek, vjerojatno najmistificiranija glazbena persona ili kolektiv svih vremena, nakon 27 godina snimanja i više od trideset izdanih albuma, bez ijednog nastupa ili službenog intervjua, napokon odlučio na prvi nastup uživo.

Prije toga sam Willa pitao kako je došao na ideju da ovaj put svira samo s bubnjarom, jer je prije toga nastupao s bendom u klasičnijem obliku, a on je jednostavno odgovorio da Alex i on jako vole zajedno svirati i zato pač sviraju. Kemije među njima ne manjka, ne manjka ni komunikacije, i bili su vrlo govorljivi, ali ono što su govorili samo međusobno obično se nije moglo čuti zbog preglasnog pljeska, najčešće se nije čulo ni ono što su govorili publici preko mikrofona! Jednom smo uhvatili samo kraj Bonniejeve rečenice “no, sporije nego sinoć! Isuse!”, što je izazvalo val smijeha u publici. I već su bili duboko u pjesmi.
Cijelo vrijeme bili su izvrsnog raspoloženja, a Alex se ubrzo ispovjedio da mu je jako drago što je njihov zadnji nastup baš ovdje, jer je zaista divno, te da primaju glazbene želje, na što ga je nasmiješeni Will prekinuo: “zašto njih pitaš što da sviramo?” i sam nastavio da mu je ovdje uvijek zadovoljstvo nastupati (zadnji put bio je ovdje u prosincu 2005.). Dodao je i to da je Alex ovaj put prvi put u Veneciji i zato je “Venecian virgin”, što je naravno izazvalo salve odobravanja publike. Nakon toga Bonnie je rekao: “s Alexom se znamo već nekih četiri godine. Upoznali smo se u Škotskoj i upravo tada sam se prvi put upoznao i s ovom skladbom”. “Molly Bawn”. Zasigurno jedna od onih skladbi koje Bonnie svira rjeđe, ali je ipak svojim baladnim sadržajem izazvala priličan entuzijazam, no ne takav kakav su doživjele njegove autorske, uvodna “I See A Darkness”, pa klasici iz razdoblja Willova sastava The Palace Brothers odnosno Palace Songs, “Pushkin”, “O Lord Are You In Need?” i “Agnes, Queen Of Sorrow”, te kasnije skladbe koje se nalaze uglavnom na albumima Bonnieja ‘Princea’ Billyja, poput “A Minor Place”, “Death To Everyone”, “My Home Is The Sea” te drugih. Vrlo dobro su prihvaćene i manje poznate skladbe koje se nalaze na rjeđim, uglavnom kolekcionarskim izdanjima, kao npr. pjesma “In My Mind”, koja se nalazi na istoimenom EP-u i očito je bila glazbena želja obožavatelja koji je došao s Islanda i bio je na tragu europske koncertne turneje Bonnieja, kako je rekao prije nastupa, ovo mu je već sedamnaesti koncert Bonnieja. Također ima i sva moguća Oldhamova glazbena izdanja, osim jednog, što nije mali zalogaj, jer su neki naslovi vrlo rijetki i teško dostupni (i cjenovno!), a Will važi i za jednog od produktivnijih glazbenika. Kako je spomenuo, taj je mladić za vinilnu ploču albuma Viva Last Blues preko E-Baya odbrojio 200 američkih dolara!

Uglavnom su sve pjesme bile toliko snažno izmijenjene u odnosu na izvornike da su se obično prepoznavale tek po tekstovima, tako radikalno svoje pjesme obično mijenja još samo Bob Dylan. A kako je Bonnie poznat po tome da se povremeno prihvati kakve zanimljive obrade, između ostalog snimio je i pjesmu “Don’t Cry For Me Argentina”, a na nekim prethodnim koncertima izvodio je hit Dolly Parton odnosno Whitney Houston “I Will Always Love You”, ovaj je put odsvirao obradu vječnog hita grupe Nazareth, “Love Hurts”, posvećenu “voljenoj osobi koje danas nažalost nema ovdje, Dawn McCarthy”, koja je pratila Bonnieja na prošlim koncertima.
Možda najveće odobravanje publike, koja je također bila odlično raspoložena cijela dva sata, koliko je nastup trajao, doživio je svojevrsni vijenac odnosno splet dviju pjesama, isprepletenih međusobno, koji su izveli kao završnu pjesmu večeri. Počeli su pjesmom “Even If Love”, koja se nalazi na pretežno akustičnom albumu Master And Everyone, te nakon prvog refrena radikalno promijenili tempo i melodiju i bez stanke se prihvatili pjesme “New Partner” s albuma Viva Last Blues odnosno nešto modernije verzije s albuma Bonnie ‘Prince’ Billy Sings Greatest Palace Songs, na kojem je Will nekoliko najboljih skladbi s prošlih albuma iznova snimio u Nashvilleu u country stilu. Nakon nekoliko minuta ponove postupak i opet se vrate na prvotnu melodiju i tempo te dovrše “Even If Love”.
Bez riječi, osim možda: majstorski! Ako posudim naslov jedne od Willovih pjesama koji doista dobro dočarava cijelu večer, “A King At Night”, samo što su ovaj put noćni kraljevi bila dvojica. I taj neskromni kraljevski naslov doista zaslužuju.

Setlista

01. I See A Darkness
02. In My Mind
03. Lion Lair
04. Another Day Full Of Dread
05. John The Baptist
06. Pushkin
07. Strange Form Of Life
08. Wai
09. Cursed Sleep
10. Love Comes To Me
11. A Minor Place
12. Madeleine Mary
13. Love Hurts
14. The Seedling
15. O Lord Are You In Need?
16. May It Always Be
17. Molly Bawn
18. You Have Cum In Your Hair And Your Dick Is Hanging Out
19. 64
20. Master And Everyone