Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trst (Trieste) / Piazza Verdi / Italija
Datum koncerta: 08.08.2014
Broj posjetitelja: 600
Cijena ulaznice: 0,00€ (slobodan ulaz!)
Tršćanski ljetni festival gotovo svake godine posluži s jednim ili više zanimljivih koncertnih nastupa koji su vrijedni pažnje glazbenih (ponajprije progrockovskih) ljubitelja iz zemlje ispod ‘sjenovite strane’ Alpa. Ovaj put se u blizini glavnog trga našao iskusni klavijaturistički majstor Alex Carpani sa svojim bendom, koji je ove godine izdao novi studijski album naslovljen »4 Destinies« (2014). Alex i njegova ekipa, koja od talijanskih sunarodnjaka u svojim redovima ima pjevača Joea Sala, gitarista Ettorea Salatija (bivši član talijanske simfoprog skupine The Watch), basista GB Giorgija i bubnjara Alessandra Di Capria, uglavnom se kune u simfonijski prog rock, kakav se svirao u sedamdesetima prošlog stoljeća uz upotrebu ‘tradicionalnog’ skupa klavijatura (klavir, hammond orgulje, melotron, moog) te pod snažnim utjecajem talijanskih predstavnika takve glazbene scene.
Vjerojatno bi se na ovaj koncert skupila upola manje posjetitelja nego inače da Alexov bend nije na koncertne pozornice sa sobom doveo posebnog gosta, legendarnog puhača Davida Jacksona (ex-Van Der Graaf Generator), s kojim su uspješno surađivali na aktualnom albumu »4 Destinies«, iako je vjerojatno malo vjerojatno da će im se pridružiti na dulje vrijeme. Unatoč zavidnom broju godina i dalje iznimno karizmatični, duhoviti i lucidni Jackson je prava posebna pojava na pozornici, što svi ljubitelji skupine Van Der Graaf Generator (skraćeno VDGG) već dugo dobro znaju. Puhač okrunjen nezamjenjivom mornarsko-škotskom kapicom jedan je od rijetkih glazbenika koji istodobno može svirati tenor i alt saksofon. Osim svojih fascinantnih vještina na tenor i alt saksofonu, Jackson se te večeri predstavio i na brojnim drugim puhačkim instrumentima poput sopran saksofona, flaute, blok flaute, pastirske svirale i frule, a uz to se pokazao i kao odličan zviždač i zabavljač na pozornici. Svojim ‘svemirskim’ kretnjama i duhovitim dosjetkama tijekom sviranja poticao je cijeli bend i određivao tempo, što znači da su pojedine skladbe pod Davidovim poticajem zasigurno odsvirali još strastvenije i zanesenije nego što bi inače.
Koncert, na kojem su gospoda Jackson i Carpani nedvojbeno bili glavne ‘atrakcije’ večeri, iako ni ostali članovi Alexova pratećeg benda ‘nikako nisu od muha’, otvorio se poznatom, mračnom improvizacijom koja nije bila ništa drugo nego uvod u VDGG klasik »Darkness (11/11)«, uz koji su nekim dugogodišnjim sljedbenicima te nezaboravne engleske progrockovske skupine zacijelo žmarci prošli niz leđa. Međusobna uigranost Alexova benda bila je tijekom cijele večeri na izvrsnoj razini i, osim određenih problema s oscilacijom na klavijaturama zbog kojih je nekoliko puta nakratko prilično neugodno zapraskalo i zabrujalo, tako da im se gotovo srušio cijeli zvuk, nije bilo većih ni duljih problema.
Maestro Carpani izniman je klavijaturistički virtuoz koji je dosta toga naučio od Keitha Emersona (Emerson, Lake & Palmer, ex-The Nice) i Tonya Pagliuce (ex-Le Orme), pri čemu je s izvornim klavijaturama sedamdesetih godina prošlog stoljeća uspio stvoriti i autentičan zvuk iz tog razdoblja. Salatijeva električna gitara, koja se prekrasno slijevala s Jacksonovim saksofonskim pasažima, uspješno je popunila zvučni kolaž i na onim VDGG klasicima gdje izvorno nije bilo gitarskih dionica, dok je bas pedale u originalnoj izvedbi Hugha Bantona uspješno zamijenio Giorgijev bas. Bubnjar Di Caprio bio je jedini koji je imao nešto problema s ‘nadomještanjem’ Guya Evansa, što se najviše čulo tijekom izvedbe VDGG vječnice »Man-Erg«, u kojoj je u svoje bubnjanje uložio premalo žara i silovitosti. Posebno je pak već od prve izvedbe oduševio pjevač Joe Sal, na kojeg je pao iznimno težak teret zamjene vokalnog doprinosa legendarnog Petera Hammilla.
Sal se nije pokazao samo kao dostojna zamjena za Hammilla, osobito u ‘mirnijim’ dijelovima pojedinih VDGG izvedbi, nego je dokazao da bi sa svojim raznolikim pjevačkim sposobnostima mogao dobiti posao kod brojnih žanrovski posve različitih izvođača. Jackson je naravno bio posebno poglavlje za sebe, jer se potpuno stopio s ‘vrućicom večeri’ i naprosto se nije mogao odvojiti od svoje šarolike ponude puhačkih instrumenata, pri čemu Carpanijeva izjava da je riječ o ‘Hendrixu saksofona’ nije zvučala nimalo pretjerano. Jedan od zabavnijih trenutaka te večeri bila je Jacksonova kratka šala. Riječima ‘ovo kontrolira sve’ uzeo je u ruke pastirsku sviralu i potom dio publike ‘hipnotizirao’ do te mjere da su počeli blejati kao krdo poslušnih ovaca, pri čemu su se svi dobro zabavljali.
Alex Carpani i njegovi drugari svoj su novi album odsvirali u cijelosti, što znači da su odsvirali svih četiri skladbe s »4 Destinies«, koji je usput budi rečeno vrlo dobar uradak. Izvedbom autorske skladbe »The Infinite Room« koncert je dosegnuo svoj vrhunac. Od VDGG klasika u redovnom smo dijelu čuli još fantazmagorični »My Room (Waiting For Wonderland)«, zbog Jacksonovih saksofonskih eksplozija očekivani »Killer«, veliko iznenađenje »Boleas Panic« i nezaobilazni vječni hit »Man-Erg«. Njime su ujedno i zaključili redovni dio nastupa. Najzanimljivije kod Alexa i njegove ekipe jest to da tekstovi na Carpanijevim autorskim skladbama sadrže i engleski i talijanski, a i zvučna narav pojedinih djela varira između britanskog i talijanskog pogleda na prog.
Uz to doista nije čudno da su privukli Jacksonovu pozornost, iako je na svoj način smiješno da na stara leta radije nastupa s njima nego s VDGG-om, s kojim se prije nekoliko godina nije razišao na najljubazniji način. Njegove oduševljene riječi da se ‘prvi put našao u Trstu’ uopće ne bi bile potrebne da se 2009. pomirio s VDGG trijom i već tada s njima nastupio na središnjem tršćanskom trgu. Jedina kritika ove fantastične koncertne večeri ide na račun bisa. Problem nije bio u tome što možda ne bi bilo lijepo čuti kultni instrumental »Theme One«, jedinu obradu u povijesti VDGG-a, nego u činjenici da su otprilike tri minute dugu skladbu bespotrebno razvukli na čak 25 minuta. Umjesto da su se pobrinuli za pretjerano razvučen pozornički oproštaj, mogli su bez problema odsvirati još tri VDGG obrade ili pak Carpanijeve autorske skladbe s njegova prva dva studijska albuma. Srećom da su nas usred svega, sve do kraja, zabavljali fenomenalno raspoloženi Jackson i pjevač Sal, koji se tijekom vokalnog improviziranja nakratko prošetao među publikom.
Nastup Alexa Carpanija, Davida Jacksona i njihovih ambicioznih drugara vrijedio je pogledati svakom ljubitelju talijanske simfoprogrockovske scene i nezaboravne ostavštine Van Der Graaf Generator. Te su večeri doista izvukli maksimum i s obzirom na to da je koncert bio potpuno besplatan, pa su se tu i tamo među publikom našli i neki, vizualno, dobno i sociološki gledano, prilično neočekivani posjetitelji, posve je besmisleno pretjerano se uzrujavati zbog razvučenog završetka s »Theme One«, čiji nam je nosivi motiv još dugo nakon odlaska Alexova benda odzvanjao u ušima.
Setlista
1. Darkness (11/11)
2. My Room (Waiting For Wonderland)
3. The Silk Road
4. Killer
5. Sky And Sea
6. Boleas Panic
7. The Infinite Room
8. Man-Erg
9. Time Spiral
—bis—
10. Theme One
Galerija slika
